Julien Temple, britanski redatelj glazbenih dokumentaraca i spotova, gostovao je u riječkom Art-kinu u petak, 26. srpnja, u sklopu suradnje Art-kina sa Cinehill Film Festivalom na kojemu mu je ove godine uručena Maverick nagrada. Glazbenici čije je glazbene spotove Temple režirao mahom su neka od najvećih imena industrije, a iz bogatog redateljevog opusa svakako valja istaknuti suradnje s bendovima Sex Pistols, The Clash, The Rolling Stones, Judas Priest i Depeche Mode, zatim glazbenike Davida Bowieja, Neila Younga i Iggyja Popa, te glazbenice Janet Jackson, Whitney Houston i Sade. Veliko ime poput Templeovog privuklo je brojnu publiku u Art-kino, gdje su iz prve ruke dobili intimniji uvid u događanja izvan i unutar redateljeve kamere. U razgovoru kojeg je vodila novinarka i kreativna direktorica Cinehill Film Festivala Milena Zajović prije projekcije dokumentarnog filma Joe Strummer: Neispisana budućnost, Julien Temple dijelio je anegdote iz svog osebujnog života, publici dajući za naslutiti da iza kamere koja je zabilježila bitne momente glazbene scene od 1970-ih naovamo, stoji možda još i zanimljiviji svjedok tog vremena.
Nakon održanog razgovora, publika s velikim aplauzom ispraća Templea i počinje projekcija dokumentarnog filma, a istovremeno i kratka konferencija za medije. Od predviđene dvorane ili foajea kina, intervju s Templeom održali smo ispred kina, gdje nas Temple čeka s cigaretom u ruci. Okruženi zvukovima i vizurom grada, te uz radove na Krešimirovoj, Temple je rekao da iako ne poznaje Rijeku intimno, zna za neke njene aspekte te na tragu toga komentira: „Mislim da je najbolja stvar vezana uz završetak punka u Engleskoj to što se prenio i nastavio razvijati na različite načine u drugim zemljama.“
Temple na početku razgovora govori o kontekstu svog odrastanja, generacijskoj strukturi osjećaja i umjetnicima koji su ga inspirirali da se krene baviti stvaranjem na razmeđini glazbe i filma. Odrastao u obitelji srednje klase u londonskoj četvrti Kensington, Temple dijeli crtice koje su utjecale na njegovo stvaralaštvo: „Rođen sam za vrijeme velikog smoga 1952. godine. London je bio poznat po magli, smogu i zagađenosti pa me prvih par tjedana života nisu puštali iz bolnice jer je zrak bio jako toksičan. Poslije je to bilo super jer ako je bilo maglovito, nismo imali školu. Mislim da je to utjecalo na mene na neki način jer su odrasli bili jako paranoični- nisu htjeli puštati svoju djecu na toksičnu maglu, tihu ubojicu.“
Zaštitnički stav roditelja spram svoje djece bila je i politički uvjetovana, što Temple opisuje: „Roditelji mi nisu dopuštali gledati filmove. Bili su politički lijevo i filmove smatrali lošom kulturom, kulturom koja te iskvari i sjebe. Sve što sam imao bila je glazba, koju sam mogao slušati potajice.“
Kao omiljene glazbenike iz tog razdoblja života Temple navodi: „The Kinks, The Rolling Stones, The Small Faces, The Who… Beatlesi ne pretjerano, činili su mi se presretnima i svjetlucavima, kao da prodaju igračke djeci. Više sam volio iskrenost u glazbi. Odrastao sam najviše uz Kinkse, za mene su oni poput ranog punk benda. Kad sam bio klinac, često bi te pitali jesi li Beatles tip ili Stones tip, na što bi ja rekao- ja sam Kinks tip, odjebi!“
Filmove počinje predano gledati tek dolaskom na faks, a kao jedan od ključnih filmova za svoje bavljenje režijom Temple često navodi Nula za ponašanje francuskog redatelja Jeana Vigoa. Temple opisuje kako je nezgoda pri projekciji doprinijela njegovoj ljubavi prema filmu: „Na faksu smo imali mjesto na krovu Cambridgea gdje bismo obično puštali filmove, bilo je smješteno kraj rijeke. Krov je bio dosta malen pa bismo projektor stavili uz rub krova, a platno na drugi kraj. Jedan smo dan pustili Nulu za ponašanje i bio sam oduševljen, no filmska je vrpca na kraju projekcije završila dolje u rijeci. Morao sam provesti dva tjedna sušeći film fenom za kosu, kadar po kadar, jer bi u protivnom morali platiti puno novaca za štetu. Na taj sam se čudan način zaljubio u film. Zahvaljujući fenu za kosu sam razvio ljubav prema stvaranju filmova.“
U bogatom opusu Templeove režije glazbenih spotova, ističu se dvije Grammy nominacije za najbolji koncept glazbenog spota- 1988. godine za Day In, Day Out Davida Bowieja i 1989. za This Note’s for You Neila Younga. S Davidom Bowiejem bilježi nekoliko suradnji, osim što je Temple režirao tri Bowiejeva glazbena spota (Blue Jean, Absolute Beginners i Day In, Day Out), Bowie je glumio u Templeovom igranom filmu Absolute Beginners 1986. godine. Temple otkriva da je prvi put Bowieja sreo na projekciji svog filma The Great Rock’n’Roll Swindle, dokumentarca o Sex Pistolsima. Naime, uobičajena je procedura zahtijevala da se prije šire distribucije filmova prvo održi projekcija ispred užeg kruga koji bi zatim davao komentar na film. Te su se projekcije odvijale u Sohou, središtu britanske filmske industrije u Londonu i bile su slabo posjećivane. Temple opisuje projekciju: „Te su projekcije bile obavezne, morao si to obaviti kako bi mogao nastaviti dalje. Otišao sam na projekciju samo da provjerim kako je ispao kolor na filmu. Bio sam jedini tamo, a negdje na sredini filma primijetio sam da iza mene sjedi neki tip. Kad su se upalila svjetla, shvatio sam da je to David Bowie. Nakon projekcije odmah je otišao, ali to je bio prvi put da sam ga sreo.“ Nakon nekoliko godina Bowie je, zainteresiran za suradnju, kontaktirao Templea: „Nakon par godina, našao sam se u jednoj ludoj situaciji. Bio sam na krovu poznatog rock’n’roll hotela The Riot House u Los Angelesu. Sve je bilo puno rock zvijezda odjevenih u kožu, nitko se nije sunčao u kupaćem kostimu. Voditelj bara kod bazena na krovu došao je s telefonom i rekao- poziv za Juliena Templea. Čudno, pomislio sam i javio se: „David je.“, „Koji David?“ pitao sam. „David Bowie.“ Svidio mu se spot za pjesmu My Way Sida Viciousa kojeg sam režirao i htio je da i njemu režiram spot. Nakon toga sam puno radio s Davidom. Jedno me vrijeme nazivao mlađim bratom, tako me i predstavljao drugima. Surađivali smo kojih 6, 7 godina i onda je to prestalo… Previše druženja s Davidom Bowiejem, u jednom trenutku to postane kao ludnica.“
Snimivši već nekoliko dokumentarnih filmova o Sex Pistolsima, Julien Temple im se uvijek rado vraća, a u razgovoru otkriva da ove godine snimke njihovih koncerata formatira u novom mediju: „Ljudi misle da nisam normalan jer sam napravio već sedam filmova o njima, a sad radim i još jedan koji će izaći sljedeće godine, povodom 50.-e godišnjice od osnutka benda. Još nemaju ime za taj medij, ali sastoji se od 4 visoka ekrana visoka poput prva tri kata ove zgrade nasuprot nas, a publika stoji u sredini, okružena projekcijom sa svih strana. To će biti kao putovanje kroz vrijeme do ranih svirki Sex Pistolsa, tako da mladi mogu doći, vidjeti i osjetiti, uroniti u taj svijet.“
U dijelu razgovora koji se snimao za radio, par se pitanja podudaralo s onima koje je netom prije postavila Zajović pred publikom u Art-kinu. Julien Temple ponovno opisuje prvi susret sa Sex Pistolsima i način na koji je kriomice unosio kameru na koncerte, uz upotrebu gotovo istih usporedbi i opisa detalja, i sam spomenuvši kako mu je već dosadno pričati istu priču.
„Umara li vas prepričavanje istih priča?“, postavljam mu pitanje, s obzirom na to da se način na koji je drugi put prepričao priču učinio kao uhodana praksa. „Umara me pričati iste priče jer ti počne biti neugodno slušati svoj glas i kako ponovno pričaš o sebi. Pa moraš ublažiti bol… Gdje mi je vino?“, u šaljivom tonu odgovara Temple i nastavlja: „Moraš izaći iz priče na neki način da bi mogao uživati u njoj, barem ja. Na to gledam kao na neku vrstu performansa. Nekad volim i lagati, da priču učinim zanimljivijom. Vama ne lažem, barem ne nužno.“
Dokumentarni se film uvelike oslanja upravo na taj motiv- prepričavanja priča. Na pitanje kako vidi dokumentarni film- kao pasivnu arhivu prošlih vremena ili s druge strane format koji pruža mogućnost oblikovanja novih društveno kulturnih obrazaca, Temple odgovara: „Za mene filmovi nisu samo o osobi, oni su prikazi cijelog jednog vremena i uzbuđenja koje sam tada osjećao- to je ono što želim prenijeti, pogotovo mladima. To je razlog zašto radim filmove, ne nostalgija. Filmovi su oružje za shvatiti osjećaj koji je tada bio prisutan u dijelu društva kojeg sam snimao. Želim da moji filmovi služe kao sredstvo transportiranja mladih u vrijeme kada si mogao raditi stvari koje danas možda ne možeš, ali bi trebao moći.“
„Glazbena scena koju ste snimali bila je jaki faktor otpora u tadašnjem društvu. Smatrate li da se ta društvena dinamika izgubila?“, postavljam pitanje Templeu, na što odgovara: „Mislim da se mlade pokušava pripitomiti do razine da ne razmišljaju o sebi. Želim raditi filmove koji potiču mlade na razmišljanje. Imamo demokraciju, ali ako ne možeš razmišljati kako spada, što ti taj glas znači? Volio bih da mladi shvate koliku snagu imaju, bez obzira na to što ih političari ignoriraju. Budućnost, ono što je ostalo od nje, je na mladima. Pretpostavljam da je biti mlad danas izuzetno čudno, ali bitno mi je da mladi shvate da moraju nešto učiniti sada i da se ne mogu oslanjati na stare politike, ovu ili onu stranku, već da treba djelovati na sličan način na koji je punk onda funkcionirao. Ne sasvim isto jer to ne bi uspjelo, nego da se shvati moć koju mladi imaju kad dijele svoju kreativnost i energiju na ekspresivan način koji ih povezuje. Tim se putem stvari mogu promijeniti puno bolje nego kroz neku političku stranku.“
„U tom smislu, vaši dokumentarni filmovi služe i kao podsjetnik da se društvo ne kreće nužno u smjeru linearnog napretka. Čini se da je onda postojala jača zajednica i kultura koja je predstavljala element otpora u društvu.“, nastavljam se na Templeovu misao, a on zainteresirano i bez obzira na to što su mu rekli da će prijevoz krenuti bez njega odgovara: „Ako pogledamo kroz prošlost, ono je bilo vrlo kratko razdoblje u kojem si mogao pokazivati pobunu i otpor na taj način. Prije toga bi te ubili, a danas te samo ubiju u pojam. Punk je spajao političku osviještenost s umjetnosti, a prije toga to su radili dadaisti, nadrealisti i situacionisti- punk se razvija na toj tradiciji. Mislim da se to treba desiti opet, prije nego što bude prekasno, jer smo sjebana vrsta- kreiramo vlastito izumiranje. Na svijetu je osmero tipova koji drže pola ukupnog novca, mladi trebaju reći- prestanite s time, podijelite to, suočite se sa stvarima koje su nam pred nosom, a koje oni niječu- klimatske promjene, umjetna inteligencija i ekonomski dispariteti posvuda.“
Iako Temple sasvim opušteno i dalje sjedi, zainteresiran za razgovor, s obzirom na vijesti o prijevozu zaključno se mu se zahvaljujem na izdvojenom vremenu: „Hvala što ste danas bili ovdje. Kultura koju ste snimali može nam biti moćno sredstvo učenja strategija otpora.“ Temple ustaje, rukujemo se i odgovara: „Okupljanje je ono što zbilja mijenja stvari- zajedničko gledanje filmova, slušanje svirki… Sasvim druga stvar od Netflixa ili Spotifya.“
Juliena Templea ponovno srećem na zatvaranju Cinehill Film Festivala, što mi je drago jer mi je intervju ostavio dojam naglog reza, a Temple osobe s pregršt zanimljivih uvida i još dosta toga za reći. Imala sam priliku družiti se i pričati s njime još neko vrijeme u nedjelju, no isključenog diktafona. Ono što pak mogu podijeliti jest njegov opušten i razigran stav, duhovitost, pristupačnost, visoka upućenost u društveno političke aktualnosti i, možda najbitnije, prizemljenost. Crtice iz života ispunjenog zanimljivim poznanstvima sipa ležerno iz rukava- i to rukava košulje legendarne Vivienne Westwood, no dojma sam da je on vrsta osobe od koje možemo naučiti da zanimljivost leži u znatiželji oka promatrača. I ono što novinarski mogu podijeliti- žao mu je što ga nitko ne pita banalnija, jednostavna pitanja, poput- koja vam je najdraža boja? Julienu Templeu najdraža je boja ljubičasta.
Istaknuta i ostale fotografije: Vladimir Mudrovičić; Art-kino
#Art-kino #Julien Temple #Punk #razgovor #Rijeka
