Prije nekoliko dana u Kaštelima se dogodilo krvoproliće, viralni snimak nasilja širio se internetom i strašne fotografije muškarca u lokvi krvi na cesti, napad sjekirom, bijeg. Ne znam zašto, ali tog trena sjetila sam se Filipe Jadrić, mlade pjesnikinje iz Kaštela. Taj prizor podsjetio me na njenu životnu priču koju sam slušala prije pet godina u okviru Ljetne radionice poezije koju svake godine organizira Cekape u dvorcu Stara Sušica u Gorskom kotaru. Bio je to moj ujedno prvi odlazak na radionicu kao voditeljice, nisam dotad imala nikakva iskustva, samo sam bila vrlo skeptična prema tome da je nekog uopće moguće “naučiti” pisati. Istina, bilo je pokušaja da se na sveučilišta uvede predmet kreativno pisanje, te da pisci na taj način mogu predavati, zarađivati i biti involvirani u institucije. No taj projekt nije zaživio. Ipak radionice kreativnog pisanja redovito su se održavale u raznim centrima. Za ljetnu radionicu te 2019. godine pripremala sam se preko raznih vježbi kreativnog pisanja s američkih sveučilišta, koje su bile dostupne na netu. Pripremala sam i izbor literature za čitanje, većinom hrvatsku poeziju, ali isto tako i autorice s Istoka, autore iz BiH itd. Nisam znala što se može očekivati, kako raditi u ambijentu šume i prirode s nepoznatim ljudima, što im ja uopće mogu ispričati.
I sad se vraćamo na početak teksta. Jedna od polaznica bila je Filipa, mlada, svega sedamnaest godina, učenica medicinske škole, lijepa, pomalo sjetna jer odrasla je bez roditelja, skrbnica je bila njena baka. Ne bih ovom prilikom detaljnije o njenoj obitelji i životu. Filipa je donijela pjesmice koje su bile rimovane, igre s jezikom. Tijekom tih sedam dana čitali smo i pisali, radili vježbe, čitali naglas Mihalića, Parun, Dragojevića, Horvatića, Domovića, Dortu, Sonju Manojlović, Lanu Derkač, Glamuzinu, Tomaša, ma da sad ne nabrajam više, bilo je autora i autorica koje sam preporučila. Tomaš je bio ključan za umirovljenicu, profesoricu Jadranku Gottlicher koja je napisala angažiranu pjesmu, o sebi, životu, i nastavila je pisati i stvarati, priprema zbirku. A Filipa? Ona je od pomalo infantilnih pjesama počela na svoj simbolistički način pisati o odrastanju, o Kaštelima “u kojima drogeraši nekad razbiju svitlo, lampu na uličnoj svjetiljci, pa se ne vidi ništa”. Ona je o svemu tome pisala u radionicama, o ljubavima, partijima, obitelji, ali ne na onaj stvarnosni način, bukvalno, već prožeto nekom dark melankoličnom crtom, pjesme su bile prožete nekom finom osjećajnošću, govorile su o svijetu o kojem malo ne znamo, predgrađima dalmatinskim mjestima izvan vremena.
Spomenula sam tada Filipi Olju Savičević Ivančević i potakla je na čitanje jer obje su iz Kaštela, neka uči i čita. Filipa je nastavila pisati, a rezime svega je da je dobila nagradu Albatros za najbolji rukopis, bila je s nepunih osamnaest najmlađa dobitnica ikad. Objavljena joj je tada zbirka pjesama “Povedi i mene”. Sad je Filipa već porasla, školuje se dalje u svojoj struci i radi, poezija joj je utočište. O njoj je snimljen i dokumentarni prilog za HTV. A ja, ja sam počela voditi radionice s mladima, u školama i u klubovima, npr. u Goričkom klubu mladih, na Banovini i u Gorskom kotaru, sa starijima u Sparku, udruzi amatera, osmislila sam i online radionice za polaznike koji su iz raznih gradova, pa i država. Aleksandra Načinović jedna od tih polaznica, dobila je već nagrade za svoje priče priprema zbirku pjesama u izdanju Cekapea.
Moj zaključak je sljedeći. Istina, ne možemo naučiti nekog da bude talent, ali ako će čitati kvalitetnu literaturu, tada će se razvijati i kao pjesnik, pjesnikinja. Širit će svoja znanja, spoznaje, učiti o rečenici, sintaksi, stilu. Nakon korona pandemije, sve je više onih koji pišu, i neka je. Kroz pisanje se uči, razvijaju emocije. Upravo pripremam radionicu Uron u autofikciju, o žanru koji je danas itekako važan, jer riječ je o pisanju iz pozicije ja, o novim oblicima ugovora između čitatelja i pisca. U Rijeci su također radionice pisanje Cekapea. Onu pjesničku vodi sjajna pjesnikinja Frida Šarar, slobodno se upišite i upustite u avanturu jer Frida se u pjesništvu daje beskompromisno, srcem i znanjem i talentom, čitavim bićem. I što ako je ovo nagovor, neka je, čvrsto stojim iza tog, jer nekome može, znam iz iskustva, doslovno spasiti život.
Mačka na mezarju Abdulahu Sidranu, prema istinitom događaju i komentarima Siva mačka na mezaru Pjesnika Abdulaha Sidrana. Uskočila u grob mu prazan. Traži miševe, govore neki. Mjeri dubinu rake, kažu drugi. Što li radi? Na grobu nevjernika, Govore sa strane pravednici. I kako u ferhadiju imaju pristup Ateisti, što ne vjeruju u Alaha, Čak ni kad pišu, što radi tijelo Mrtvog poete ovdje sa nama? I dok su tako stajali gledajući Mačku kako se kotrlja, grebe, Javio se iznenada glas gramatičara Ibn Babšada s nebesa. Sjedio sam na krovu džamije Sa prijateljima. Jeli smo. Došla je mačka i tražila zalogaj. Dali smo joj malo hrane, otišla Je, ali se vraćala više puta. Vidjeli smo, na susjednoj kući Na krovištu, ležala je slijepa mačka, Hranjena tim zalogajima. Odrekao sam se tada sveg zemaljskog, Živio u siromaštvu, s pouzdanjem u Boga, Jer mačke imaju veća srca no ljudi Što vazda u drugom traže griješnika, Krovovjernika. Zastali su ljudi nad mezarom, zanijemili, Mačku čekali da izađe, da spuste lijes, I pjesnika puste da počiva, dodirnutog Božjom rukom, mačkoresca putnika U tišini. Meditacija Nahraniti bijelu mačku i Gladnog tinejdžera, Pticama kruh, kao nekad ljudima sve. Nisi Ništa imala, ni putno osiguranje. Ni iskaznice, mogao te otpuhati vjetar, Jak, orkanski, na pučinu, među kitove, Morskih pasa je ionako bilo svugdje. Sve stope su ostale u snijegu. Svi zavežljaji emocija. Sve osude prvopričesnika, I mirisi proljetnih jutara. Kako sad otkinuti glave tratičicama? Svaka biljka je čovjek, i više. I reljef koji mi šalješ. U obliku srcolikog Lica s ljubičastim očima koje prodiru Duboko u srž, kako su ravnodušne, ili Samo odmaknute od svijeta. Da pređem rukom po plohi, pobrala bih Mrvice, razbacala pustinjski pijesak, Mi smo Sahara, čitava planeta, Fala na dijetlu, crtežu, pismima, Na djetetu koje ne snatri, već misli, I na bijelom oblaku koji prođe dvorištem I ode daleko, sa sivog neba koje nosi Samo nemirni znak. Stvaranje ga Zaustavlja. Prozor kraj mora Morske zvijezde na rubu Mesničke. Oko dva, vidim ih s prozora. Krakove koji se šire ulicom koja je more. I brod je u luci, čeka tri sata, Da otplovi do Mediterana. Čudne satove život donosi, Kazaljke kao lica morskih krastavaca, Okrenem vrijeme unatrag, sunce briše Sljepilo, i vidim kako prolaze lica putnika Života, sjene onih čiji je znak u koži, I udah svježine u danu koji je sve duži. Mislila sam da sve staze svijeta završe u moru, nevidljivom, gradskom. Kad prolazi Čovjek i maše rukom, vidim ga. Sudbina razgrče prstima priču, Šećernom vatom grli vrat, Ja bježim u dubinu, u san, Kao trava i kao križ, Za umrle sjene.
Autorica pjesama Darija Žilić
Naslovnica: CeKaPe, radionica kreativnog pisanja, fotografirala Klara Stilinović
#CeKaPe #Darija Žilić #Frida Šarar #Stara Sušica #Žilijen
