U galeriji Hrvatskoga školskog muzeja Školica do 5. prosinca 2026. otvorena je izložba „Bilo jednom… hrvatske tvornice igračaka u 20. stoljeću“, autorice Sanje Nekić.
Ideja za izložbu proizašla je iz dva muzejska projekta. U akciji „Slatko sjećanje na djetinjstvo“ 2019. godine prikupljeno je oko 600 igračaka iz Hrvatske i svijeta, a dio njih bio je predstavljen na izložbi „Stoljeće djeteta u Hrvatskoj: djetinjstvo i školovanje u 20. stoljeću“, prekinutoj zbog zagrebačkog potresa.
Kako potres i njegove posljedice još uvijek utječu na funkcioniranje niza kulturnih institucija u Zagrebu, tako će i ovoga puta izložba biti otvorena do početka obnove zgrade Muzeja, 1. prosinca 2026.
Izložba „Bilo jednom… hrvatske tvornice igračaka u 20. stoljeću“ posjetiteljima donosi pregled razvoja domaće industrije igračaka, s posebnim osvrtom na tvornice Biserka, UZOR, Jugoplastika, 25. maj – Labin i TIK-TIK Krapina.
Uz univerzalno prisjećanje na djetinjstvo, izložba neizbježno govori i o usponu i padu hrvatske industrije, ovoga puta kroz primjer dječjih igračaka.
UZOR – prva hrvatska tvornica dječjih igračaka
Priča o hrvatskoj proizvodnji igračaka za djecu počinje 29. rujna 1948. godine u Zagrebu, gdje je osnovana prva specijalizirana tvornica pod nazivom UZOR. Iako manje poznata od proizvodnih gromada kakve su bile Tvornica igračaka Biserka ili Kombinat Jugoplastika, upravo je UZOR bio prva tvornica igračaka na području današnje Hrvatske.
Proizvodili su raznovrsne figure povezane s etnosom našeg prostora – lutke u raznim narodnim nošnjama, figure partizana, nogometaša, ali i neobične i maštovite likove poput izvanzemaljaca, kauboja, Indijanaca ili čovjeka-gljive. Osim toga, u tvornici su se izrađivale razne figure domaćih, divljih i egzotičnih životinja, kao i lutkice, pretežno visoke od pet do 18,5 centimetara.
Danas je te igračke teško pronaći i prepoznati, a zajedničke karakteristike svih igračaka tvornice UZOR bile su raspon visine, specifična vrlo savitljiva guma te plastični pištak koji je pri stiskanju proizvodio prepoznatljiv zvuk.
UZOR je ostvario nevjerojatan uspjeh postavši prva domaća tvornica koja je izvozila igračke u inozemstvo – njezine su se lutke prodavale na tržištima Austrije, Nizozemske i Grčke, a zlatno doba tvornice bile su 1950-e i 1960-e godine.
U proizvodnji igračaka radio je isključivo nekvalificirani kadar, a najveći broj činile su žene zaposlene u pogonu za ručno bojenje i pakiranje. Igračke su bile tražene, no proizvodnja nije bila bez poteškoća – manjak kvalificiranih radnika i česta nestašica osnovne PVC sirovine usporavali su rad.
Unatoč tome, tvornica je iz godine u godinu bilježila napredak i premašivala zadane planove. UZOR nije propao preko noći, već je unutar tvornice došlo do promjene fokusa. Proizvodnja igračaka zbog toga je postupno smanjivana dok u potpunosti nije ugašena, prepustivši tržište mlađoj Biserki.
Zagrebačka Biserka počela je s radom 1946. kao zadruga koja se bavila pletenjem mreža, a s vremenom je prešla na izradu lutaka te 1958. godine otvorila Tvornicu igračaka Biserka.
U prvim godinama rada lutke su izrađivane od brašna i kaširanog papira, a kasnije od jute punjene slamom. Tijekom 1960-ih godina Biserka započinje s korištenjem PVC-a, koji se ulijevao u kalupe, a figure su ručno oslikavane, što im je davalo posebnu vrijednost i jedinstvenost.
Biserka je bila jedina tvornica u istočnoj Europi koja je imala službenu licencu za proizvodnju gumenih igračaka s Disneyjevim likovima, što joj je donijelo svjetsku prepoznatljivost. Ove igračke i danas izazivaju ogroman interes kolekcionara u Hrvatskoj i diljem svijeta.
Ekskluzivna Disneyjeva prava Biserke
Zagrebačka tvornica Biserka dobila je službenu Disneyjevu licencu 1962. godine. Licenca nije bila trajna, već se morala strogo obnavljati svake godine. Disneyjevi kontrolori redovito su provjeravali kvalitetu izrade te jesu li boje i oblici vjerni originalnim likovima.
Zbog izvrsne kvalitete Disney je Biserki odobrio ekskluzivna prava za proizvodnju nekih likova u pozama i odjeći u kojima se nisu smjeli proizvoditi nigdje drugdje u svijetu. Među odobrenim jedinstvenim modelima istaknuli su se Pajo Patak koji drži ruke uz tijelo, Mickey Mouse u hlačama i Šiljo kao kauboj.
Licenca je izgubljena točno trideset godina kasnije, 1992. godine. Uoči rata tvornica je zapošljavala oko 165 radnika. Do svojih posljednjih godina rada proizvodnja je spala na svega dvoje-troje zaposlenika koji su radili u drastično smanjenom kapacitetu.
Biserka je u novu državu ušla kao društveno poduzeće s vrijednom imovinom, procijenjenom na tri do četiri milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Najveća vrijednost tvrtke više nisu bili strojevi i kalupi, nego četiri atraktivne lokacije u širem središtu Zagreba – u Heinzelovoj, Vukovarskoj, Planinskoj te Ulici Eugena Podaupskog.
Atraktivna zemljišta i pogoni u Zagrebu rasprodani su ili prenamijenjeni. Umjesto tvorničkih hala za proizvodnju igračaka, na tim su lokacijama u međuvremenu izgrađeni moderni stambeno-poslovni objekti i druge nekretnine. Nakon otvaranja stečaja 2011. godine preostala je imovina likvidirana, a tvrtka trajno brisana iz sudskog registra.
Neposredno uoči Domovinskog rata, tvornica Biserka ostvarivala je godišnji promet od oko 20 milijuna tadašnjih njemačkih maraka.
Jugoplastika – splitsko carstvo domaćeg dizajna
Splitska Jugoplastika osnovana je 1952. godine osamostaljivanjem pogona konfekcije i galanterije tvrtke Jugovinil. Proizvodnja igračaka bila je dio njezina galanterijskog pogona.
Ovaj industrijski gigant u svom je asortimanu imao više od 3000 proizvoda, uključujući i milijunsku godišnju proizvodnju igračaka. Koristili su napredne tehnike obrade PVC-a i plastike. Za razliku od zagrebačke Biserke, koja se oslanjala na strane licence, Jugoplastika je imala vlastite, domaće dizajnere koji su osmišljavali originalne oblike igračaka.
Zbog goleme potražnje i izvoza igračaka na američko i europsko tržište, Jugoplastika je 1980-ih godina među prvima uvela pionirski model rada od kuće. To je ženama s više djece ili onima u ruralnijim dijelovima Dalmacije omogućilo da sklapaju ili dovršavaju igračke kod kuće, čime su mogle ostvariti dodatnu zaradu i fleksibilno radno vrijeme.
Maskote su posebno proslavile Jugoplastiku, prvenstveno one sportskih klubova i događanja, ali i tvrtki i drugih poslovnih subjekata. Prve sportske maskote bili su splitski košarkaš Žutko i nogometaš Bili, a od 1968. godine Jugoplastika je bila glavni sponzor istoimenoga košarkaškog kluba, u kratkom vremenu trostrukog prvaka Europe. Sva dobit tvornice usmjeravana je na klub.
U Jugoplastici je dizajnirana i izrađena i maskota za Europsko prvenstvo u košarci 1975. godine – zec Eško.
Jugoplastika je još davne 1954. godine počela izvoziti PVC igračke na zahtjevna strana tržišta. U zlatnim 1970-ima i 1980-ima njihove gumene i plastične igračke, lutke te popratni rekviziti za plažu nisu se prodavali samo u regiji i istočnoj Europi, već su se izvozili sve do SAD-a i zapadne Europe.
Pred sam slom, 1991. godine, tvornica je imala potpuno spremnu i dizajniranu kolekciju od čak 40 novih luksuznih lutaka namijenjenih isključivo inozemnom tržištu, od koje su se očekivali milijunski prihodi. Zbog izbijanja rata i raspada tvrtke te lutke nikada nisu otišle u masovnu proizvodnju niti ugledale police stranih trgovina.
Glavni uzroci propasti Jugoplastike bili su rat i gubitak domaćeg tržišta. Jugoplastika je imala više od 200 prodavaonica u drugim republikama SFRJ. Iz političkih razloga tvrtka je promijenila ime u Diokom, što je preko noći uništilo prepoznatljivost brenda.
Proces privatizacije, koji je započeo 1993. godine, doveo je tvrtku u dugove, a posljednji čavao u lijes bio je interes za prenamjenu zemljišta na Brodarici u stambeno-poslovne zone. Taj je interes bio jači od želje za očuvanjem tvornice koja je prije rata ostvarivala prihode od 350 milijuna dolara godišnje, od čega je 100 milijuna dolara dolazilo od izvoza.
TILA: Supruge rudara dižu kvalitetu na novu razinu
U istarskom mjestu Raša, koje je tada brojalo više od 6000 stanovnika, 1958. otvorena je tvornica 25. maj, koja je zapošljavala uglavnom supruge rudara. Broj radnica u prvom desetljeću rada porastao je sa 60 na više od 300.
Zahvaljujući kvalitetnim proizvodima, suradnji sa stranim tržištima, osobito talijanskim, kao i mudrim poslovnim odlukama, tvornica širi asortiman i na proizvodnju igračaka, posebno plastičnih lutaka.
Zbog rastuće potrebe za prostorom i radnom snagom dovršena je nova zgrada u koju seli cjelokupna proizvodnja igračaka i postaje Tvornica lutaka i dječjih igračaka – TILA.
Labinska tvornica lutaka bila je poznata po visokokvalitetnim i estetski dorađenim proizvodima koji su spajali dizajn, izradu i industrijsku preciznost. Lutke su od samog početka bile namijenjene izvozu, posebno na talijansko tržište.
Proizvodnja je bila pažljivo organizirana – plastična masa se kuhala, ulijevala u kalupe, a dijelovi tijela ručno spajali u gotov proizvod. Jedino se kosa uvozila. Odjeća za lutke šivala se u tvornici, a gotove lutke pakirale su se u kutije s logotipom.
Suradnja s talijanskim naručiteljima bila je toliko čvrsta da su labinske radnice proizvodile lutke po narudžbi i talijanskim nacrtima. To je rezultiralo ekskluzivnim, pa time i skupljim lutkama, a zarada se isplaćivala u konvertibilnim devizama, talijanskim lirama i njemačkim markama, što je u tadašnjoj ekonomiji vrijedilo znatno više od domaće valute.
Početkom 1970-ih TILA postaje prva tvornica u cijeloj bivšoj Jugoslaviji koja je pokrenula vlastitu masovnu proizvodnju plišanih igračaka, a na Zagrebačkom velesajmu 1974. godine prvi put ih i izlaže. To im je otvorilo vrata za izvoz i plasman popularnih likova iz crtića, poput Snorkijevaca, Garfielda i likova iz Muppet Showa, diljem europskih zemalja.
Gašenje tvornice TILA te sudbina njezine imovine i pogona odvijali su se kroz nekoliko dramatičnih faza. Prvi ozbiljan korak prema gašenju dogodio se još 1985. godine, kada je zbog velikih poslovnih teškoća Skupština općine Labin pokrenula postupak likvidacije izvorne radne organizacije „25. maj“.
Godine 1988. imovina i radnici preneseni su na novoosnovano poduzeće TILA. Nakon niza problema u tranzicijskim devedesetima konačni kraj nastupio je 4. listopada 2001. godine, kada je otvoren stečajni postupak. Tvrtka je ubrzo nakon toga izbrisana iz registra.
TIK-TIK: Vučko, Zagi, Ledo Medo
U drugoj polovini 20. stoljeća nekoliko hrvatskih tekstilnih tvornica proizvodilo je plišane dječje igračke kao dopunsku djelatnost uz osnovnu tekstilnu i konfekcijsku proizvodnju.
Najpoznatija među njima bila je tvornica igračaka TIK-TIK – OOUR „Zaštitna radionica – proizvodnja igračaka i suvenira“, koja je bila dio KRATEKS-a, Krapinske tekstilne industrije osnovane 1925. godine.
Proizvodnja igračaka u TIK-TIK-u započela je 1982. u suradnji s poljskom tvornicom „Miś“. Tvornica je proizvodila oko 100 vrsta plišanih igračaka, među kojima su najpoznatije Vučko, maskota Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine, vjeverica Zagi sa zagrebačke Univerzijade 1987. godine te Ledo Medo kao maskota tvornice Ledo.
Nažalost, kao i za mnoge druge tekstilne tvornice, ne postoji sustavno istražena povijest KRATEKS-a i njegove proizvodnje igračaka. Ipak, sačuvane igračke, prepoznate kao dio lokalne i nacionalne baštine, sve više privlače pažnju i potiču istraživački rad.
Unatoč različitim razvojnim putovima, većina hrvatskih tvornica igračaka dijeli vrlo sličan završni obrazac – postupno gašenje proizvodnje, gubitak tržišnog udjela i konačno nestajanje s industrijske scene.
Njihovim zatvaranjem nestala je gospodarska djelatnost, ali i institucionalna memorija – proizvodni nacrti, originalni dizajni, alati, specifična znanja i vještine, kao i ljudi koji su ih posjedovali. Tako je postojala stvarna opasnost da cjelokupna povijest, trud i kreativni doprinos tih tvornica budu trajno izbrisani iz javnog sjećanja.
Ipak, igračke tih tvornica nisu nestale. Naprotiv, s vremenom su stekle status kulturnih artefakata čija je vrijednost višeslojna. One više nisu tek predmeti za igru ili nositelji nostalgičnih uspomena, već i dijelovi identiteta jednoga naroda – konkretna manifestacija vremena koje više ne postoji, ali se i dalje može razumjeti, doživjeti i prenositi kroz njihovu prisutnost.
Takve igračke danas predstavljaju most između djetinjstva i kolektivnog pamćenja, između industrije i kulture, između zaboravljenih radionica i suvremenih muzeja. Njihovo očuvanje postaje čin kulturne odgovornosti i podsjeća nas da industrijska proizvodnja može biti nositelj kulturnog identiteta, a igra prostor u kojem se oblikuje društvo.
U sklopu izložbe predstavljen je i dio zbirke igračaka Saveza društava Naša djeca Hrvatske, koji ove godine slavi 75. godišnjicu postojanja.
Izložba donosi i prikaz povijesnog razvoja didaktičkih i asistivnih igračaka, koji su pripremili profesori s Odsjeka za motoričke poremećaje, kronične bolesti i art terapiju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kao i projekt „Izrada didaktičkih materijala za djecu s teškoćama u razvoju uključenu u tretman intervencije s pomoću konja“, koji su osmislili profesori i studenti Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Istaknutu fotografiju, lutku proizvedenu u TILA-i, snimila Jasminka Šikić
#Biserka #Hrvatske tvornice igračaka u 20. stoljeću #Jugoplastika #Tik-tik #Tila #UZOR
