Bilo jednom u Splitu, početkom 80-ih. U gradskoj rubrici „Slobodne Dalmacije“ se pojavila, po prvi put, kolumna „Tjedni filmski barometar“, a najvjerojatnije takve nije ni u jednoj novini u čitavoj bivšoj državi. Kako je uopće do njene pojave došlo? Ovako: na jutarnjem sastanku rubrike mi je urednik (kao mladom honorarnom suradniku) kazao da odem na Pazar i vratim se sa cijenama poma, krumpira i kapule (a možda je bilo i neko drugo povrće u pitanju). Ja sam na to skočio iz olinjale zelene fotelje kraj prozora redakcije i, ne znam kako, našao se – u jednom skoku – na koljenima pred urednikovim stolom te sklopljenih ruku zavapio: „Pošaljite me na iračko-iranski front, samo ne na Pazar!“ U redakciji je nastao nagli tajac od zaprepaštenja, a urednik je blenuo u mene, kao da vidi vanzemaljca, razrogačenih očiju i otvorenih usta. Kada je došao sebi, mahnuo je rukom prema vratima i rekao „Idi i vrati se sa čime hoćeš.“
Ja sam otišao i vratio se s „Tjednim filmskim barometrom“. Tada je u Splitu bilo šest kina (nije još bilo Interneta na vidiku) i ja sam – od tada – svakog ponedjeljka donosio pregled filmova na repertoaru, uz kratki osvrt i preporuke: svakako gledati, gledati i ne gledati!!! Danas bi se reklo da sam bio filmski influencer. I bio sam, itekakav, a da to nisam ni znao (o tomu nešto više na kraju ovog teksta). To su bila zlatna vremena Kinoteke, kina i švercera kino-ulaznica (jedan od njih je kasnije, u Hrvatskoj, postao splitski gradonačelnik). I tako jedne večeri, našao sam se u krcatoj dvorani kina „Tesla“, na jednoj drvenoj stolici (a sve su bile drvene) u šestom redu, da bih vidio novi vestern „Balada o usamljenom rendžeru“, kojeg je režirao poznati snimatelj William A. Fraker („Rosemaryna beba“, „Čekajući Mr. Goodbara“).
Zato sam i bio stavio preporuku „svakako gledati“. Film je krenuo polako, iz prvih minuta se nije dalo naslutiti u kom će pravcu krenuti ali se vidjelo da se ne radi o tipu westerna na kojeg smo navikli već više o novom ili čak anti-westernu. Stolice su počele od nestrpljenja jače škripati, a onda, oko dvadesete minute, odjeknuo je muški glas iz četvrtog reda: „Idi, Kuštre, u tri pičke materine!“ Glasni smijeh publike. Tip se podigao sa svoga mjesta pa onda sve ostale u redu te izišao. Ja sam klizio leđima o naslon, da se smanjim, da postanem nevidljiv (iako sam znao da me taj lik, kao ni ogromna većina publike, ne poznaje u facu). Malo nakon izlaska prvoga lika počinju se dizati i drugi te napuštati kino. Na kraju projekcije nas je ostalo manje od pola. Film, valja reći, nije bio na visini mojih kritičarskih očekivanja, a kako je prošao kod publike, vidjeli ste i sami.
NEUSPJEH U KULTURI USPJEHA
Zašto sam uopće napisao ovakav uvod u razgovor sa Silvestrom Kolbasom, koji je dobio Zlatnu arenu za najbolju režiju na ovogodišnjoj Puli? Zato što je on prvenstveno filmski snimatelj i fotograf. A, do sada, najveću nagradu je dobio kao redatelj (dugometražnog autobiografskog filma „Naša djeca“). To je i akcentirao prilikom njenoga primanja. Razgovarali smo par dana prije, a ja sam na razgovor zakasnio radi „Frke“, koju sam ostao gledati do kraja: Kolbas je s razumijevanjem primio moju ispriku, „Nema frke“. Nazdravili smo:
Za sljedeći film i njegov uspjeh!
Za buduće filmske uspjehe i neuspjehe!
Meni se čini da vi dobro podnosite i jedne i druge.
Ne znam. Mislim da sam tašt kao i svi drugi. I drugo: mi živimo u kulturi uspjeha. Zapadna civilizacija se bazira na tomu: neuspješni su luzeri, a to nije društveno prihvatljivo. Na neki način moj je film o tomu. U kulturi uspjeha ljudi ne vole prikazivati svoje slabosti, one aspekte života u kojima nisu potpuno ostvareni. Ponekad se to gura pod tepih, a ponekad se ljudi jako trude prikriti to, npr. prljavo rublje svoje obitelji i slične stvari. Facebook i Instagram su sazdani na ideji uspjeha. Tamo kreiraš sliku o sebi, kakav bi htio da budeš ili kakvim bi htio da te ljudi vide. U mom filmu se pak iznose neka pitanja o tomu jesmo li baš uspjeli npr. u odgoju svoje djece, a nas roditelje se prikazuje ranjivima i nesigurnima. S treće strane su sami protagonisti koji su stavljeni u jednu nezgodnu ljudsku poziciju, umjetnički opravdanu, u kojoj su prikazani sa svojim dobrim i lošim stranama, a to zna biti prilično škakljivo. Jer ljudi ko ljudi, vole biti prikazani kao dobri i uspješni.
Da, i ja sam čovjek, dakle, i ja sam takav. Vidim se jasno u Kolbasu, kao živom ogledalu (talking mirror): nerealiziran sam kao suprug i otac, djelomice realiziran kao autor dokumentarnih filmova, mjestimično do pretežno realiziran kao artist, najprepoznatljivije realiziran kao žurnalist, a pitanje je kakav samo bio sin i kakav sam brat i ujak. U svim tim aspektima svoga života vidim jednu pukotinu, ranu, procijep; vidim jedan split. I možda sve što radim dolazi iz potrebe da tu ranu sašijem, da tu pukotinu spojim, da taj procijep premostim: da sav taj split nadiđem i iz njega otiđem (with one way ticket in my right hand). Da, pravi filmovi i sugovornici te stavljaju pred prava pitanja koja zahtijevaju, po istini, prave odgovore. A njih možeš pronaći samo unutra…
Vi ste okrenuli svoju kameru prema sebi i svojima i ona je – dokumentaristički i bez uljepšavanja – prikazala stvarnost obiteljskog života, od smijeha do plača, od slaganja do sukoba. Doživio sam to kao meku ali jaku i potrebnu subverziju vladajućem trendu projiciranja lažnih, uljepšanih slika o sebi u društvenu okolinu i indirektan, ali efikasan, otpor diktaturi kulture uspjeha. Da li ste, kao otac i redatelj, ozbiljno porazgovarali u sebi o mogućim posljedicama takvoga razgolićavanja članova obitelj i o pitanju odgovornosti za reperkusije?
Zapravo ne. Prije „Naše djece“ sam napravio dva intimistička filma: „Sve o Evi“ 2003. i „ „Ratni reporter“ 2011. Oni su autobiografski a i čini mi se da bi bolje bilo primijeniti termin autorefleksni. Aplicirali smo na jedan od fondova za film, mislim da je to bilo 2014, i ja sam tada predstavio mojima doma zamisao da ga snimam i tada je to od njih bilo prihvaćeno, relativno dobro, s time da ja nisam smatrao da imam neku veliku potrebu da od svakoga od njih tražim eksplicitni pristanak i tak dalje. Jednostavno, nisam tada imao viziju da to može prerasti u dramu, obiteljsku pa i filmsku. Nisam išao toliko daleko već sam više sklapao dogovore na operativnoj razini. Ja sam u početku to zanimao kao jednu kraću, vedriju avanturu, a i obiteljska situacija tada nije imala nikakve dramatične konture.
No, život piše romane tj. scenarije za dokumentarne filmove na svoj način!?
Da. A i zadnjih godina je jako naglašena ta orijentacija prema ljudskim pravima i političkoj korektnosti, da se ljude pita žele li biti snimani ili ne. U doba kada smo u to krenuli, to nije bilo tako pravno i društveno zahtjevno kao danas i ja nisam osjećao toliku potrebu da ih baš sve o svemu pitam. Iz današnje vizure mi se čini da bi bio bolje da jesam. No, možda tako filma ne bi ni bilo jer je moguće da bi oni to rezolutno odbili, kao što se iz filma vidjelo, da su dobrim dijelom izbjegavali snimanje.
KAMERA KAO PIŠTOLJ
Što mislite, da li je to oko kamere, taj njen objektiv odigrao ulogu stanovitog katalizatora i ubrzivača obiteljskog narativa, dovodeći sve procese koji bi trajali duže, možda i bolnije, do određene struktura i jasnoće? Da kamera nje bila uključena oni bi možda trajali duže i bili bolniji. Ovako su, na kraju, dovedeni došli do pročišćenja, zadovoljstva i koristi svih sudionika?
Ne bih rekao. Kamera je neugodni svjedok i ona po sebi nije objektivna. A da njezina slika ne laže je jedna ustaljena laža. Koliko god ne bila objektivna, ona ipak bilježi komadiće pojavne istine, trenutke stvarnosti. I šta se tu događa? Ona postaje oružje, daje moć onome tko je ima. I kako je ona u mojim rukama, a ja sam zainteresirana strana u tim obiteljskim odnosima, prepirkama itd, ona ubrzo izaziva otpore, nevoljkost u sudjelovanju… Tako da mislim da kamera, u tim obiteljskim odnosima, nije pomagala već odmagala.
Ali s druge strane, vama i pripada ta moć, po ulozi pater familiasa u kojoj jeste. Kamera u vašim rukama je vaše sofisticirano oruđe i vi se njome suvereno služite. U tom smislu je vidim kao pomagača.
Kad je film gotov, onda možemo razgovarati o njegovim učincima i ako gledamo s entuzijazmom na sve to skupa, možemo naći pozitivne elemente i vidjeti da je kamera napravila nešto dobro za zbližavanje obitelji. Međutim, tijekom snimanja se kamera doživljava kao upereni pištolj. I onaj tko je ispred nje tj. njega, ako mu se to ne sviđa, te zaista doživljava kao prijetnju. I tu onda nema ljubavi, tu je fajt. Samo snimanje nije toliko sudbonosno, a snimljeni materijal je pak podložan manipulaciji: može biti skraćen, stavljen ispred ili iza, ovdje ili ondje, a može biti i izbačen. Montaža je trenutak istine! Trenutak odabira, trenutak donošenja odluka. Ona definira smjerove kojima priča ide, tko priča, kojim tonom itd. Meni je ovaj film jedan od primjera tvrdnje da dokumentarni film nastaje u montaži. Htio bih reći još nešto: u filmu je također korišteno dosta materijala koji su drugi snimali. Pa tu ima i dječjih snimaka, koje su oni iz zafrkancije snimali, a ja sam i njih upotrijebio u priči.
Omiljeni filmski autori?
U zadnje vrijeme mi je otkriće japanski redatelj Hirokazu Koreedae, on također radi filmove s obiteljskom tematikom ali igrane. Kad već spominjem Japance, tu je i Ozu, naravno. Od ovih filmova na festivalu istaknuo bih „Lost country“ Vladimira Perišića; dopao mi se način na koji on priča. Prije 15 godina je režirao film „Obični ljudi“, koji na određeni način tematizira Srebrenicu, i sviđa mi se taj njegov filmski rukopis. Vizual je jednostavan, nema tu vožnji kamerom, zračnih snimaka, specijalnih efekata ali ti veže pažnju na lik, emocije i radnju. Volim i gledam svašta, volim i Dance…
A Rumunje?
Da, svakako. To je poseban fenomen. Ali valja reći da njih tamo nitko ne gleda. „Smrt Gospodina Lazarescua“, to je nevjerojatno, gledao sam to kao da je dokumentarni film.
Stekao sam dojam da ste i inače pasionirani promatrač, opservator i snimatelj stvarnosti.
Teško mi je reći. Već sam u godinama, ali kao mlad sam bio gladan slike. Tako sam postao prvo profesionalni fotograf pa profesionalni snimatelj. Da, ja sam po naravi profesionalni promatrač. Ali koliko od toga uspijem snimiti, to je druga stvar.
A to podrazumijeva stanovitu distancu prema snimanom, čak i kad se radi o bliskim i najbližim osobama. To vaša supruga naziva odgođenim emocijama.
Da, ali to se više odnosi na obiteljske situacije i odnose. Ja, po nekoj svojoj prirodi, nisam uvijek baš skroz ovdje i sada nego sam malo negdje drugdje. A žena je po naravi i srcu više tu i sad. Lik pripovjedača je napravljen da priča ipak s distance, iako je u nekoj mjeri uživljen, ipak je na malom odmaku od zbivanja. Ja sam namjeravao da to bude naglašeno ali smo vidjeli da to ne funkcionira u filmu. Pa smo pripovjedačev glas učinili ljudskijim, da tako kažem. No, on i dalje ostaje glas ne posve uključenoga sudionika, nekoga tko to priča sa razumijevanjem ali ipak malo sa strane. On mora biti donekle udaljen ali da ima osjećaj za svoje protagoniste.
Mislim da ste u tomu uspjeli, u toj odmjerenoj distanci koju prati i emocionalna uključenost, a da ni jedna ni druga ne postaju posvemašnje i da to balansiranje stvara kod gledatelja zainteresiranost za gledanje filma s pažnjom do samoga kraja. Nadam se da sam i ja uspio održati pažnju čitatelja do završetka našeg razgovora pa i da ću još malo dalje – do kraja samoga teksta.
CIGO, TUGA, BUGA I VUGA
Na kraju ću se, bolnim flashbackom, nadovezati na početak ovog teksta i tako ga – kao riba koja grize svoj rep – zaokružiti. Prošle su godine, prošao je rat, prošla su vremena kina, prošli su vlakovi i vozovi ali sama Prošlost nije prošla. Nego mi je, jednog ljetnog popodneva, prišla na plaži s leđa. Ležao sam na prsima, sunčajući se poslije kupanja, kada sam odozgo začuo muški glas osebujnog naglaska: „Kuštre, jesi li za piće?“ Okrenuo sam se i ugledao Cigu iznad mene, po prvi put nakon desetak godina! Kako ne bih bio za piće, tko zna kad ću ga opet vidjeti. Naručili smo dvije pive i nazdravili, a onda sam ga pitao: „Koji je razlog čašćenja?“ Cigo je otpio gutljaj, obrisao pjenu sa čekinjave brade od par dana, pogledao me u oči i kazao: „ Pa kako koji, čovječe!? Učinio si me bogatim.“ Pa je povukao još jedan gutljaj. Ja sam ostao otvorenih usta, zaprepašten. „Šta pričaš, kako sam te to ja učinio bogatim?“
„Pa lijepo. Jesi li ti onda pisao onaj „Tjedni filmski barometar“? Jesi. Jesi li u njemu ljudima govorio koje filmove trebaju gledati a koje ne? Jesi. A je li Cigo redovno čitao to šta si ti pisao? Je. I je li Cigo slušao šta je Kuštre preporučivao gledati? Pa jeste jer Cigo nije budala. Pa bi kupio po 100-200 karata za film za kojeg si ti napisao da se mora gledati.“ Ja sam počeo povlačiti sve veće gutljaje piva. A on je nastavljao: „ Meni su se moji kolege šverceri zbog toga smijali, da sam lud šta te slušam, da ću popušiti. A na kraju su oni popušili i ja sam se smijao njima!“ Postajalo mi je jasno. „A od tako zarađene love kupio sam farmu svinja, oženio se, dobio djecu i šta dalje da ti pričam. Nego, oćemo mi još po jednu?“
Osjetio sam naglu žeđ za čitavom gajbom na kraju Cigine priče. Da utopim u njoj svoju Tugu, Bugu i Vugu. Popili smo po još jednu, pozdravili se – i od tada se više nismo vidjeli. Naš sam susret potisnuo duboko u podsvijest, tamo gdje držim najbolnije uspomene, a na površinu svijesti je isplivao uoči pisanja ovog teksta: jer je Kolbas kao i Fraker snimatelj i redatelj! Sada sam siguran da mi Lordan (po odluci Ministarstva nebeskih poslova) nije smio ponuditi nijednu drugu ulogu u svome zadnjem filmu osim uloge nedoklanoga Cige!
Istaknuti vizual: Aleš Suk