KINIK, RIJEČKI KINIK / CINIK
INTRO
Od „Vjernog psa“ do „ Two Dogs Fucking“ i naprijed/nazad
To bi bila odabrana, „pilot“ solucija i verzija mogućeg naslova ove „kolumne“ posvećene svim gradskim „psima“ odnosno „kujama“ i inim (rodnim/transrodnim, kako bilo da bilo…) KINICIMA – u strarogrčkoj etimologiji i filozofijskom značenju – ali, nužno, i CINICIMA – u značenju modernih i postmodernih građana NWO – svijeta, ogrezlih u svekolikom glibu „prosvijećene krive svijesti“ i univerzalnog difuznog cinizma, kako je „to“ odredio Sloterdijk u „Kritici ciničkog uma“, a ja razmotrio i raspravio tu uvijek iznova kompliciranu, kontraverznu i paradoksalnu (trans) filozofijsku problematiku u ogledima na prijelazu iz predratnih u ratne godine (1988. – 1991.: ABRAHAM – DIOGEN – ALEKSANDAR/ Paradoks Iznimke. Problem neosintetičkih formi mišljenja/ Anti-Aleksandar; Diogen i njegova sjena; Pitanje Drugog; 1990.; UMJETNOST & SMRT, CAVIS, ESTETIKA ŠUTNJE NA RI – SCENI…1990.–1992.–1993.).
Radikalne primjere „kiničkog“ umjetničkog mišljenja, djelovanja i ponašanja u Rijeci, SFRJ/Ex – Yu (Zlatko Kutnjak, Sven Stilinović, Jusuf Hadžifejzović, niz projekata MMC d.o.o. Rijeka – Galerije OK – od osnutka 1998. do dana današnjeg i dalje) – razmotrit ćemo iznova u nastavcima „Kinika“ vs. „Cinika“.
U tolikim heretičkim i „podzemnim“ („underground“) tradicijama, teorijama, metodama i „poetikama“ kritičkog mišljenja i (trans) artističkog djelovanja nailazimo na kiničke „pse koji laju i ujedaju“. Ta i sam Kerber, čuvar podzemlja, je neka podzemna „psina“, troglava „pasmina“! Psi su „psihopompi“, ne tek pratioci i tragači već vodiči duša na „onostranim putovanjima“, onkraj dobra i zla (Jenseits von Gut und Boese, F. Nietzsche), vjerna Hermesova i Hekatina i Dijanina pratnja. „Vjeran pas“ („Termiti“). Pas u klasiku „The Stooges“ s Iggy Pop-om, prirodno! Kao „ljubimci“ znaju biti i umiljati – čak i „previše“.
Naime, već i sama riječ „kinik“ vuče starogrčko korijenje od riječi za psa: „kuon“ (adj. kunikos) koja je pak izvedena iz „kyneo/kuneo“ – „poljubiti“, „kušnuti“, „to kiss“. Taj „pas“ i „ljubi“ i laje i grize; kako sugerira spika na web sajtu Quora, „I am sure your favorite dog always loves to give you wet…“ itd. Ta samom Aleksandru Velikome, Makedonskom, „pas“ Diogen iz Sinope bio je i više nego simpatičan, toliko ga je štovao i volio da je, navodno, izjavio kako bi volio biti Diogen – da već nije Aleksandar. I uviđavno mu se „maknuo sa Sunca“, da mu ne pravi sjenu. A obojica su se držali kao vladari odnosno „građani svijeta“ (kojeg je Aleksandar prilično i osvojio i „otvorio“, [ne] samo za iznimne osobe poput Sokrata, Antistenova učitelja, Antistena i Diogena!). Tako da se Sokratu, Antistenu i Diogenu, „Psu“, pripisuju rane, anticipativne kozmopolitske ideje. „Građanin Svijeta“, a ne Atenjanin! Tako je Diogen podbadao „normalne“ stanovnike Atene. Radije šetajući gol i bos i spavajući u bačvi nego kao „gospoda“ Atenjani. Volio je izvoditi razne subverzivne, bezobrazne i opscene performanse i akcije posred Atene, i danju i uvečer, javno. Vele da je s fenjerom u ruci „tražio čovjeka“ usred mnoštva atenskih dvonožaca koji su mislili da misle. A znao je i baratati štapom, u prosvjetiteljske svrhe, naravno, poput istočnjačkih „hajdžina“, haiku – pjesnika, zen – majstora, budističkih svećenika, fakira, tibetanskih mudraca i magova. Za „Riječkog Kinika“ dakako da je suštinska duboka veza između takvog „otkvačenog“, „pokretljivog“, antičkog „freak“-a, „protokinika“ – „protopunkera“ i performans – filozofa – akcionista. Znao je kretati se „stage“-om i provocirati pretjerano „kultivirane“ mainstream sugrađane. Tako da je i „Punk“ našao dostojno mjesto u filozofijskim raspravama i kritičkoj teoriji društva.
Više nego prikladna i prigodna ilustracija za ovaj uvod, expose, intro u „RI-KINIKA“ bila bi upravo reprodukcija očaravajuće slike „ Pompejanac na putu za 3. Maj „velikog riječkog, hrvatskog i svjetskog majstora Zlatka Kutnjaka, iz ciklusa ‘Pompejanci’“. Slika je od 2007. u vlasništvu MMSU-a u Rijeci. Naslikana je na komadiću papira, okrznuta u kutu, bila pribijena na zidu u Kutnjakovu atelieru u Čandekovoj (Turnić), gdje sam je odmah po ulasku u taj hram Muza uočio i uvrstio u najuži odabir za Retrospektivu („Umjetnost je X Umjetnost nije“ 1976. – 2006.). U njoj je amalgamiran sukus antičke (Pompeii) i suvremene postkonceptualne hrvatske i riječke = fjumanske umjetnosti („3. MAJ“).
#Branko Cerovac #Cinik #Riječki cinik #Riječki kinik #Zlatko Kutnjak
