U sklopu trećeg ovogodišnjeg susreta ciklusa Kino učionica, održanog 10. lipnja u Klubu Palach, prikazan je film „Vodič za obalska utvrđenja“ redateljice Tijane Petrović. Nakon projekcije o militarizaciji prostora, vojnoj infrastrukturi i njezinim posljedicama na okoliš razgovarale su Katarina Kušić iz Centra za napredne studije Jugoistočne Europe i Špela Hudnik s Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani.
Kino učionica, koju je nakon nekoliko godina stanke ponovno pokrenuo Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, ovogodišnji program posvećuje propitivanju remilitarizacijskih trendova u Hrvatskoj, Europi i svijetu. S gošćama je razgovarala studentica kulturologije Nora Pulić, otvarajući pitanja vojne infrastrukture kao izraza kolonijalne i suvremene moći nad teritorijem, ali i njezina utjecaja na krajolik, ekosustave i svakodnevni život.
Katarina, u svom radu bavite se postkolonijalnom mišlju i državogradnjom. Kako te perspektive pomažu razumijevanju vojnih infrastruktura kao prostornih izražaja kolonijalne moći?
Katarina Kušić: Ako govorimo o kolonijalizmu i prostoru općenito, a onda i infrastrukturi, moja polazišna točka je da su se fundamentalna načela kolonijalizma razvila iz specifičnog viđenja zemlje i prostora. U Amerikama je to bilo viđenje zemlje kao praznog prostora u kojem nema ljudi i u kojem nitko nema pravo na taj teritorij. Upravo je to omogućilo kolonijalizam. Kad su ljudi napokon bili viđeni u tom prostoru, viđeni su kao nepotpuni politički subjekti, baš zbog svog odnosa prema zemlji – kolonizatori su ih smatrali ljudima koji ne poboljšavaju zemlju jer na njoj ne rade kroz naseljeničku poljoprivredu. Zbog toga su smatrali da ne mogu imati ni politička ni ekonomska prava, što je, s jedne strane, označilo početak kolonijalizma, a s druge postalo nit koja se provlači kroz sve njegove oblike. Što se tiče infrastrukture, rekla bih da je u kolonijalizmu zapravo svaka infrastruktura vojna infrastruktura jer se sve što se izgradi koristi za pokoravanje ljudi i ekstrakciju resursa. Kada promotrimo neke poznate primjere poput željeznica u Indiji, koje su zapravo kolonijalna vojna infrastruktura, vidimo koliko su one oblikovale prostor kroz povijest, ali i kako ga oblikuju i danas, zajedno s ljudskim iskustvom tog prostora i svega što se u njemu događa.
Špela, Vaš rad kreće se između istraživanja, umjetničke prakse i promišljanja prostora. Kako birate teme kojima se bavite i što vas zanima u odnosu između ljudi, okoliša i političkih struktura koje oblikuju svakodnevni život?
Špela Hudnik: Bez obzira na sve to, ukratko: već sedam godina intenzivno istražujem, prije svega, vojnu infrastrukturu – dio prostora koji nije naseljen. To su napušteni prostori, napuštene krajine, ogromni prostori bez jasne klasifikacije, odnosno bez nove valorizacije, jer se tretiraju kao takozvana disonantna baština. To je izraz koji se koristi za tu napuštenu vojnu infrastrukturu koja zbog različitih skupina, odnosno različitih sjećanja ljudi uključenih u sam proces rata, postaje problematična. S tog stajališta istražujemo, prije svega, kako nadići osnovnu vojnu funkciju kroz neki drugi koncept, odnosno kroz svojevrsnu nadogradnju. Zato su takvi pristupi – znanstveni, umjetnički, ali, jednako važno, i edukativni, odnosno pedagoški i metodološki – ključni za to da tu temu rasvijetlimo iz različitih aspekata.
Možete li to pojasniti na konkretnom primjeru – kako izgleda sudbina jedne napuštene vojne građevine, od nastanka do današnjeg statusa?
Špela Hudnik: Vojna arhitektura je prostor koji živi sam po sebi, zato što u pozadini njezina nastanka stoje neriješeni granični odnosi – neriješena vlasnička pitanja, preoblikovanja granica koja su se dogodila kroz različita vremenska razdoblja. To su prostori koji su s jedne strane izolirani, s druge strane mistični, a danas postaju sve otvoreniji i sve dostupniji. Ono što ne znamo jest je li to pozitivno ili negativno, s obzirom na to da se pritom događaju i velike devastacije – govorim ponajprije o bunkerima bivše Jugoslavije iz doba hladnog rata. U Europi, međutim, postoji već ustaljena praksa preoblikovanja takvih vojnih krajolika u muzeje, parkove, zvučne instalacije i umjetničke intervencije koje pridonose očuvanju tih prostora. Primjer je Konjic u Bosni i Hercegovini, prema kojem sam osobno vrlo kritična. Riječ je o pokušaju da se prostor sačuva od propadanja: njime je najprije upravljalo Ministarstvo obrane, a zatim Ministarstvo kulture. No kad danas odete u obilazak tog bunkera, više nije jasno što zapravo gledate – umjetnost ili i dalje vojnu strukturu – i mislim da ta kombinacija nije nužno najsretnije rješenje. Smatram da je riječ o vrlo osjetljivoj temi kojoj se, po mom mišljenju, ne pristupa dovoljno promišljeno.
Film „Vodič za obalska utvrđenja“ specifičan je po tome što je riječ o esejističkom, odnosno hibridnom formatu koji kombinira dokumentarno i refleksivno. Što ovakav filmski jezik omogućuje u obradi teme militarizacije krajolika?
Špela Hudnik: Mislim da je to prednost svega ovoga – riječ je o prostorima koji su izuzetno zanimljivi i, s obzirom na krajolik, vjerojatno najbolje očuvani, s najvećom mogućom bioraznolikošću, koja se stvorila upravo zbog te izolacije. Baš ta prednost i ta mističnost koju krajolik nudi čine ga utoliko fascinantnijim. Moramo biti svjesni i toga da su ti objekti vrlo otporni. S druge strane, moramo se zapitati kako se mi danas zapravo odnosimo prema otpornosti i koliko se trudimo oko nje u današnjem vremenu i prostoru. Mislim da su ti objekti sami po sebi primjeri otpornosti kojima treba pravilno pristupiti, odnosno dati im priliku za budućnost.
Katarina Kušić: Esejistički format filma pogodan je jer nam dopušta da odemo korak dalje od činjenica. To govorim iz vlastitog istraživanja, jer dolazim iz područja političkih znanosti, koje vole „biti znanost“ – vole precizno mjeriti, provjeravati povijesne tijekove, utvrđivati tko je gubitnik, a tko dobitnik, što se događa sa zemljom i teritorijem. To su sve vrlo validna pitanja, ali ona ne dopiru do onoga što taj prostor zapravo znači za razne ljudske i neljudske zajednice. U svom istraživanju imam i trenutke kad dobro poznajem neki krajolik, znam mnogo o njemu, no kad se konačno nađem tamo i stojim na tom mjestu, iskustvo tog prostora je potpuno drugačije. To ne vrijedi samo za moje osobno, ljudsko iskustvo, nego i za iskustvo biljaka, životinja i ljudskih zajednica koje ondje žive. Zato smatram da je refleksivni element vrlo koristan kad govorimo o prostoru i krajolicima – dopušta nam da odemo korak dalje od činjeničnog stanja, prema emotivnijem i osobnijem doživljaju života.
Danas sve češće govorimo o klimatskoj krizi, ali rjeđe o ekološkim posljedicama vojnih sustava – od devastacije tla do potrošnje resursa i emisija. Vidite li militarizaciju kao važan, a nedovoljno prisutan dio razgovora o okolišu?
Katarina Kušić: U sferi međunarodnih odnosa mnogo se raspravlja o militarizaciji okoliša te o klimatskoj krizi i vojsci. Najveći je fokus na vojskama raznih država kao emiterima stakleničkih plinova. Postoje različite inicijative koje pozelenjuju vojske, kao i razgovori o tome kako lansirati rakete i proizvoditi tenkove na ekološki prihvatljiviji način – što je, kad malo bolje razmislite, doista nevjerojatan koncept, ali upravo se to događa. Također smatram da u posljednjih deset godina postoji pomak prema tome da se zločini protiv okoliša prepoznaju i u kontekstu vojnih akcija. Pogotovo je nakon ruske invazije na Ukrajinu započeo proces mapiranja ekocida u toj zemlji. Postoje razne inicijative koje traže odgovornost za zločine, ne samo protiv ljudi nego i protiv okoliša, a to se događa i izvan Ukrajine: u Palestini, na Zapadnoj obali i u drugim sukobima diljem svijeta. Zato mislim da svjesnost o povezanosti tih pojava sve više raste.
Špela Hudnik: Dobar primjer za to imamo danas i u Albaniji. Mislim da je riječ o jednom od najznačajnijih primjera, jer smo vidjeli da su se na otoku Sazanu, upravo zbog izolacije i činjenice da je još od hladnog rata bio namijenjen vojsci te imao cijelu podzemnu infrastrukturu, razvile brojne vrlo specifične biljne i životinjske vrste. Mislim da ovdje zapravo govorimo o kapitalističkom, odnosno neoliberalnom pristupu. Po mom mišljenju, riječ je o čistom utilitarizmu koji bezuvjetno, bez ikakve svijesti ili osviještenosti, zadire u tuđe prostore u ime kapitala. Ukratko, riječ je o ekskluzivnim projektima koji lokalnom stanovništvu oduzimaju upravo najkvalitetnije, najbolje zaštićene prostore, što smatram pravom katastrofom. Zato se u potpunosti solidariziram s albanskim narodom koji se pobunio protiv toga. Militarizacija je zato apsolutno važan dio razgovora o okolišu. Riječ je o vrlo značajnoj temi, upravo zato što je sve to perfidno prikriveno. Sličan primjer nalazimo i na Sardiniji, jednom od najljepših talijanskih otoka, s izuzetno bogatim krajolikom te prekrasnim morskim obalama i vodama. Na jugu otoka nalazi se najmoćnija NATO-ova baza, mjesto zvano Teulada, gdje sve postrojbe NATO-a dolaze jednom do dvaput godišnje na vojni poligon. Prošle sam godine imala priliku to vidjeti i zbilja je pomalo zastrašujuće iskustvo – vidiš izuzetno zanimljivu topografiju pa razumiješ zašto se stvari ondje odvijaju, ali to je i velik problem, jer se ondje testira sve, od nuklearnih projektila do svega što Amerika, na čelu NATO-a, razvija. Sve se to testira u nekim doista izuzetnim okolišima, u izuzetnim prostorima.
Rijeka je grad u kojem su vojna, industrijska i lučka infrastruktura duboko oblikovale prostor. Kako prepoznati tragove tih povijesti u svakodnevnom krajoliku i što nam oni govore o odnosu između moći, teritorija i okoliša danas?
Katarina Kušić: Definitivno postoji taj povijesni sloj u Rijeci – gdje god pogledaš, postoji neki bunker: i u gradu, i izvan grada, i na svakom brdu. Možda o tome Špela može reći više. Ja bih se više fokusirala na to da i danas možemo vidjeti militarizaciju prostora u Rijeci i riječkom području. Imamo proširenje LNG terminala na Krku, koji je povezan s plinovodom koji će ga spajati s ostatkom Europe, a južnije i s Bosnom i Hercegovinom. To je zapravo američki ratni plan. Također, razvoj riječke obale preuzela je vojna kompanija Rheinmetall. Mislim da nitko, možda čak ni oni sami, još ne zna što će biti s riječkom obalom. Rijeka se postavila kao grad otvoren militarizaciji. Naš prostor nije samo povijesno oblikovan militarizacijom, nego će, nažalost, njome biti oblikovan i u godinama koje dolaze. Zato nemam nešto optimistično za reći, osim upozorenja da to nije samo povijesna pojava, nego nešto što se događa baš danas.
Špela Hudnik: Zanimljivo je da Rijeka, kao grad i luka, zapravo već povijesno okupira taj teritorij – povijesno izolira samu rijeku, dakle vodotok po kojem je grad dobio ime. Zanimljivo je i to da militarizacija ovog prostora, poznata već i po torpedu koji je ovdje povijesno bio prisutan, nije samo tehničko pitanje. Mislim da je ključno pitanje kako država pozicionira svoju odluku, ovisno o tome kakav joj je prioritetni plan, odnosno strategija. Danas je, primjerice, održan sastanak luka Trsta, Kopra i Rijeke, koje su sve svjesne da se moraju povezati žele li ostati konkurentne. Istovremeno su svjesne da, s obzirom na cjelokupnu geopolitičku situaciju, mogu praktički izgubiti svoje prioritetne povezanosti, pa bi cijelo to područje moglo postati svojevrstan mrtav dio teritorija bez ikakve aktualne uloge, ukoliko se ne razviju zaleđe i željeznička infrastruktura. A znamo da s tim željezničkim dijelom velik problem imaju i Hrvatska i Slovenija i Trst. Sve je to vrlo isprepleteno: s jedne strane govorimo o globalnoj militarizaciji i globalnim strateškim točkama, a s druge strane, na vrlo lokalnoj ili regionalnoj razini, zapravo govorimo o istom, odnosno o ekonomskom razvoju luke. Riječ je o višeslojnom pitanju i prostorom je potrebno upravljati imajući to na umu, jer upravo iz toga nastaju sve pukotine u prostoru.
Razgovarala Nora Pulić
Istaknutu fotografiju Katarine Kušić i Špele Hudnik snimila Nora Pulić
#Centar za ženske studije #Katarina Kušić #Kino učionica #militarizacija #Nora Pulić #Špela Hudnik
