Peti dan festivala Vrisak započeo je formatom Vrisak Junior, na kojem su autorice Marijana Knežević i Nena Pavelić predstavile svoju knjigu „Mislislikovnica“. Nastavljen je Brusilicom za srednjoškolce, autorica Morea Banićević predstavila im je svoju knjigu „Sreća se ne mjeri decibelima“. Uslijedio je format „U fokusu“, s gošćom Elišom Papić te Željkom Horvat Čeč.
Istim je formatom započeo i središnji dio večeri, a gost je bio poznati hrvatski sociolog Bruno Šimleša, čija je knjiga putopisa „U srcu divljine“ privukla mnogobrojnu publiku. Autor je istaknuo da je zbog svojih putešestvija po zahtjevnim lokacijama znatno izgubio na težini, zadobio opeklinu te iznio stav da je putovanje fora, ali da je ostvarenje cilja još bolje:
– Mislim da sam jedini hodač u povijesti koji je zadobio opeklinu. Znam da je to možda instagramski nekorektno reći, iskustvo putovanja bez sumnje je predivno, no ostvarenje cilja još je bolje.
Izdvojio je da je na svojim putovanjima osjetio kako u dodiru s prirodom može biti svoj, lišen svih drugih pridruženih društvenih identiteta:
– U kontaktu s prirodom osjetio sam da mogu biti svoj, da nisam autor, pisac, poslodavac, kolega, nego da sam jedno s prirodom.
Na kraju razgovora zahvalio je publici i poželio svima da ostvare svoje snove.
Paralelno s formatom „U fokusu“ s Brunom Šimlešom održano je čitanje neobjavljene poezije u sklopu formata „Usta na usta“ pod vodstvom Fride Šarar. Jedini uvjet koji su zainteresirani za čitanje vlastite poezije morali ispuniti bio je da se prijave, a svrha čitanja bila je promocija novih, neafirmiranih pjesničkih glasova.
– Neobjavljeni je tekst poezije nešto najranjivije, najživlje. Bitno je da poezija izađe na svjetlo dana jer sam svjesna da je mnogim autorima teško naći izdavača za ono što pišu. Koliko se ovaj format pokazao zahvalnim potvrđuje i to da su neki i objavili svoje zbirke i bili primijećeni od izdavača upravo kroz ova čitanja. Moram reći da je najbolja suvremena književnost koju čitam plod pera talentiranih polaznika mojih radionica za pisanje poezije, rekla je Frida Šarar.
Pjesme su bile raznovrsnog duha i poetike, pojedine prepune vedrine, vitalnosti i želje za pronalaženjem sebe, dok su druge sadržavale sjetu i nostalgiju za onime izgubljenim, što odražava stih jedne autorice: „napuštanje otoka, više nam ništa njegovo ne pripada“.
U sklopu formata „U fokusu“, gosti su bili Zoran Ferić, Jagna Pogačnik i Rajko Grlić, a razgovor je vodio Drago Glamuzina. Predstavili su posljednji Ferićev roman „Balada o sretnoj osobi“, a razlog zbog kojeg se među gostima našao i Rajko Grlić vezan je uz obostrano poštovanje književnika i poznatog filmskog redatelja:
– Volim njegovu literaturu i često ga nazovem nakon čitanja neke njegove nove knjige. Odrasli smo praktički u istom kvartu, poznavali puno zajedničkih ljudi. Ferić posjeduje jednu veliku autorsku vrlinu, a to je da s takvom lakoćom priča priče, na način da i o teškim stvarima govori kao o ljetovanju i u tonu gotovo nalik kič ljubavnom romanu.
Ferićev se roman bavi osjetljivom temom percepcije svijeta iz vizure različitosti izazvane teškoćom. Glavna je junakinja Ferićeva romana djevojka Zuzi, koja ima Downov sindrom i živi na Rabu. Roditelji su joj umrli, ostala je sama u toj kući i sada se pita je li joj bolje bilo dok je bila zatvorena u kući ili kada je na otvorenom. Posvojila ju je defektologinja, a zlonamjerni glasovi govore da je posrijedi koristoljublje, odnosno želja defektologinje da prisvoji kuću u kojoj je Zuzi ostala, a o kojoj se ne može sama brinuti.
Autor je rekao da je roman posvećen njegovoj sestrični, koja je radila s osobama s teškoćama:
– Ovaj je roman posvećen i mojoj sestrični Lani koja je radila s intelektualno insuficijentnim osobama. Kad sam jednog ljeta razgovarao s njom na Rabu, shvatio sam da isprva ne možemo odmah vidjeti važnost i veličinu posla koji obavlja. Kroz lik Zuzi osvijestio sam koliko je potresna svijest ljudi koji osjećaju da nisu kao drugi.
Književna kritičarka Jagna Pogačnik, koja je o Ferićevu opusu napisala 150 stranica i pratila ga od samih početaka, izdvojila je da je potrebno poznavati Ferićevu poetiku i čitati ga od početaka da bi ga se kritiziralo:
– Njegov je opus mreža sličnih motiva koji prelaze iz knjige u knjigu. Primjerice, čest je toponim Rab, pojavljuju se slični motivi i slične teme. Rajko, iako nije književni kritičar, upravo mi je uzeo ono s čime sam htjela poentirati, a to je da Ferić doista lako piše o teškim temama.
Razgovor je zaključio Rajko Grlić, osvrnuvši se na humanost autorova pristupa temi romana:
– Ovaj je roman dijelom o hrvatskom društvu koje svaku različitost smatra zloćom. Po mom je mišljenju Ferić uspio na izuzetno human način pisati o nečijoj različitosti.
Posljednji je dio programa, kao i prethodnih dana, pripao formatu „Književni mostovi“, održanom u Dnevnom boravku. Zbog bolesti Andrija Škare nije mogao predstaviti svoju knjigu „29 tužnih činjenica“, pa je moderator Goran Glamuzina razgovor vodio s drugim gostom, autorom Srđanom Gavrilovićem.
Autor je predstavio svoju knjigu „Ovjerena kopija“, koja se bavi iskustvima života u inozemstvu te distopijskom slikom Zapada kroz primjer rada u lajpciškoj kuhinji. Priča prati pisca koji se nalazi u kreativnoj krizi te se seli u Leipzig kako bi radio kao pomoćni kuhar, a Gavriloviću je bilo bitno razbiti iluziju o radu u kuhinji kao nečemu glamuroznom:
– Primijetio sam da razne serije, poput serije The Bear, pokušavaju stvoriti sliku da je rad u kuhinji u nekim restoranima nešto glamurozno. Kuhinja je sve samo ne glamur, kuhinja je bojno polje ega te ovo nije priča o hrani, nego o ljudima koji rade i u uvjetima u kojima ih se izrabljuje.
Na pitanje koliko njega samog ima u ovoj knjizi, budući da radi kao kuhar, autor je odgovorio da u romanu ima i autobiografskih i fikcijskih elemenata, definirajući svoje pisanje kao „poetiku odustajanja“ generacije milenijalaca:
– U romanu ima dosta autobiografskog, i tog traumatičnog odrastanja u Mostaru, ali ima i fikcijskog. Autofikcija jest žanr koji je najzastupljeniji u današnjoj književnosti. Ova je knjiga amalgam osobnih iskustava, trauma, svega što me je izgradilo kao osobu. Kada sam došao kući i listao neke stare albume, našao sam razrednu fotografiju iz osmog razreda i shvatio da je pola tih ljudi danas negdje vani, Austrija, Njemačka. Shvatio sam da je toliko generacija izgubljeno. Kad dođeš i provedeš neko vrijeme kući, uvijek nađeš razloge zašto bi se vratio, ali i zašto si otišao. To je stalan i nepomirljiv procjep.
Razgovor je, iako je autor otvorio mnoga teška pitanja, završio u lagodnijem tonu pričom o njegovu uredničkom radu na portalu Strane:
– Kada smo počinjali, ideja nam je bila imati neku digitalnu arhivu. Danas radimo volonterski praktički i održavamo se na mišiće, ali radimo to iz ljubavi prema onima koji nam stalno šalju svoje pjesme i radove, videći i dalje Strane kao relevantan portal. Da sutra prestanemo, ostaje arhiva od 6000 objavljenih tekstova i preko 1000 autora.
Istaknutu fotografiju snimio Bono Cvitkušić
#Frida Šarar #Jagna Pogačnik #Rajko Grlić #Vrisak #Zoran Ferić
