Ona je divlja. Ona je svoja. Ona je nesavršena supruga i majka. Ona je Zelda Fitzgerald.
Feministi će mi zamjeriti što ću ju predstaviti kao suprugu književnika F. Scotta Fitzgeralda, no mislim da ćemo teško pronaći osobu koja ne zna za čuvenog Velikog Gatsbyja. Ali ovo nije tekst o Gatsbyju, niti o F. Scottu Fitzgeraldu, oni su važni samo radi konteksta. Ovo je tekst o ženi.
Djelo Alabama song ne možemo nazvati romanom u klasičnom smislu, niti dnevnikom. Pisano je u 1. licu tako da se odmah utopimo u lik Zelde Fitzgerald, razlomljenim fragmentima koji kreću kronološkim redom pa se lome i opet sastavljaju. Uz tekst stoji oznaka godine i ponekad mjeseca u koji nas odlomak smješta. Prvo poglavlje počinje 1918. godine scenom dolaska vojnika u mali američki gradić. Kontinuitet se gubi umetnutim dijelovima teksta s vremenskom oznakom 1940. godine. Taj dio odvojen je crtom od ostatka teksta i predstavlja Zeldin osvrt na ranija događanja u trenutku kada se nalazi na liječenju u psihijatrijskoj ustanovi. Pripovijedanje iz Zeldine perspektive nije pouzdano, prožeto je emocijama i njezinim trenutnim stanjem uma pa mnogo toga povezujemo iz konteksta. Gotovo da smo smješteni u njezinu glavu u kojoj nema mnogo reda pa i mi zajedno s njom proživljavamo kaos njezinih misli i njezina života.
Zelda je žena u potpunosti suprotna od onoga što se očekuje od žene njezinoga vremena. Dječački se naivno upušta u afere, pije i puši gotovo kao muškarac te ju ne dotiče prijezir okoline. Ipak, hrani ju pozornost i, iako nesretan, brak s Fitzgeraldom pruža joj osjećaj da je na sceni. Da je Zelda živjela tridesetak godina kasnije bila bi čisti rock ’n’ roll, a ovako je samo rock’n’roll prije rock’n’rolla. Ona ne želi promijeniti svijet, boriti se za svoja prava, već samo želi biti svoja.
Ovo djelo nije kritika međuratnog društva, već prikaz života iz očiju jedne nesretne žene koju su vlastiti postupci doveli do toga da postane ime i prezime na liječničkom kartonu i da ju se na kraju promatra isključivo kroz tu prizmu. Autor nam ne nameće način na koji bismo trebali interpretirati Zeldu, već nam dopušta prostor u kojem ćemo sami odlučiti osjećamo li suosjećanje ili ju ipak osuđujemo. Dojmovi mogu i varirati kako se djelo približava kraju jer jača dojam slabe, poražene žene koja je u potpunoj suprotnosti sa snažnom, ekscentričnom ženom koju upoznajemo na početku. No, postoji rečenica koja se ponavlja na početku i na kraju, a koja nam svjedoči da je sve što se dogodilo Zeldi tako moralo i biti te da je i ona sama to predosjećala. „Djeca staraca djeca su s greškom, kaže Scott“ (Leroy, 2008:16), dok na kraju samo potvrđuje „Scott i ja smo djeca staraca. Djeca staraca su udarena, to je poznato, provjereno“ (Leroy, 2008:122). Želi nam reći da su oboje bili ograničeni svojim podrijetlom i odgojem što ih je usmjerilo k želji za slavom i svijetlima reflektora i što je konačno dovelo do njihove propasti. No, uvjerava nas Zelda, negdje duboko u sebi znali su da će tako biti, samo je želja bila prejaka da razmišljaju o tome što će biti kasnije.
Zanimljiv je i Zeldin pogled na problematiku pisanja. Svi znamo da joj je suprug bio uspješan pisac, no iz njezine perspektive Scott se zapravo prilično mučio, pri čemu ju je i plagirao, ali i koristio ju kao inspiraciju za likove iz svojih romana. Čak se spominje da su neki Zeldini tekstovi izlazili pod Scottovim imenom. Možemo li iz toga zaključiti da to jednostavno nije bilo vrijeme u kojem su žene mogle pisati ili je to tako samo kad vam je i suprug također pisac? Kao zaključak prenosim Zeldine riječi „Neizbježno dođe dan kad se valja ispričati zbog pisanja. Pisati nije ispravno“ (Leroy, 2008:155).
Ipak, nije sudbina Zelde Fitzgerald toliko impresivna koliko autorov stil. Igranje s različitim fragmentima teksta, gubljenje kronologije, ubacivanje poznatih likova, razgovori s liječnicima i mnoštvo drugih tehnika obogaćuje tekst, no otežava čitatelju jer, iako kratak i pitak, tekst zahtjeva čitatelja koji posjeduje znanje iz opće kulture i koji si može stvoriti kontekst djela, a pritom ne izgubiti nit Zeldinih misli i osjećaja.
Gilles Leroy “Alabama Song” (Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb, 2008.)
Istaknuti vizual: Aleš Suk
#Alabama Song #Gilles Leroy #književna kritika #književnost #Zelda Fitzgerald
