“Those of you here, put your hands up if you care for somebody. Are you currently caring for someone? What type of care?”[1], pitanja su kojima je Emma Dowling, britanska sociologinja i politologinja, otvorila svoje predavanje „Skrb onkraj krize: od privatizacije do solidarnosti“ održano u Filodrammatici u srijedu, 27. ožujka. S početkom u 19 sati, a u organizaciji udruge Drugo more, predavanje je obilježio manji odaziv publike u odnosu na recentno predavanje Srećka Horvata, održano također u sklopu projekta Refleks kojeg provodi Drugo more. Okupljena se publika već pri samom početku predavanja pronašla u leksičkom prijeporu semantičkog i prevoditeljskog tipa, pa je odgovor na uvodno pitanje glasio: “What do you mean by care?”[2]

Emma Dowling, profesorica na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Beču koja svoj znanstveni pristup bazira na feminističkoj političkoj ekonomiji, političkoj sociologiji i sociologiji rada, ovim je predavanjem riječkoj publici približila problematiku kojom se primarno bavi u svome radu – krizu skrbi u kontekstu suvremenog kapitalizma. Riječ je o teorijskom korpusu nastalom na temelju sociološke studije koju je Dowling provela u Velikoj Britaniji te objavila u nagrađivanoj knjizi “The Care Crisis” (Kriza skrbi) 2021. godine.

Dowling, anticipirajući zbunjenost publike polisemijom pojma “care”, na početku predavanja nudi tri definicije: skrb u kontekstu neformalnih odnosa – prijateljstava, obitelji i zajednice, zatim institucionalizirani i neformalni oblici skrbi potrebni za brigu o osobama s određenim mentalnim ili fizičkim poteškoćama, te skrb kao afektivna, odnosno moralna kategorija – kolokvijalno rečeno kada ti je stalo do nečega, odnosno nekoga. Publici predlaže da tijekom predavanja na umu drži tri opisane dimenzije značenja.

Emma Dowling problematiku krize skrbi okupljenima u Filodrammatici predstavlja kroz nekoliko točaka, navodeći simptome, uzorke i dinamike krize skrbi, manjkavosti brzinskih rješenja, podcijenjenost skrbi kao takve te prijedloge potencijalnih rješenja krize skrbi. Pri tome je naglasila kako iako je njeno istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji, slični se trendovi krize skrbi primjećuju i u ostatku europskih zemalja i šire, uključujući i Hrvatsku.

Dowling pri početku predavanja naglašava kako je skrb nešto u što smo svi uključeni, bilo da je primamo ili dajemo. Iako bi se prema Dowling dalo argumentirati da je skrb oduvijek bila u određenoj vrsti krize, status quo uvelike je određen trenutnim stadijem kapitalizma, koji je u svojim prijašnjim inačicama pružao ponešto stabilnije mogućnosti primanja, odnosno davanja skrbi.

Emma Dowling, Skrb onkraj krize: od privatizacije do solidarnosti, Drugo more: Refleks, Galerija Filodrammatica

Pritisci na sustav skrbi nastali pod političko ekonomskim okolnostima današnjice očituju se u institucionaliziranim oblicima skrbi – primjerice manjak institucija, duge liste čekanja i visoki troškovi, a posljedično i u domeni privatnog skrbljenja. Također, kriza se očituje i na polu pružanja skrbi, pa se tako zaposleni unutar tog sektora s obzirom na teške uvjete rada nose s velikim stopama oboljenja, čestim izmjenama zaposlenih te akutnim manjkom osoblja. Pored niskih plaća, pružatelji skrbi kao daleko najproblematičniju reperkusiju svoga posla vide stres. Pod vremenskim pritiskom imperativnog obavljanja što većeg posla u što kraćem roku, gubi se mogućnost uspostave i održavanja emocionalnog aspekta pri pružanju skrbi što rezultira frustracijom zaposlenih s obzirom na to da upravo taj aspekt čini ideološki meritum njihova zvanja.

Jedan od bitnih faktora koji uzrokuju i doprinose krizi skrbi jest demografska promjena unutar koje se bilježi sve veći postotak starog u odnosu na mlado stanovništvo. Ne samo da veći postotak osoba starije životne dobi unutar populacije direktno uzrokuje povećanu potrebu za skrbi, već i manjak mladih i radno sposobnih osoba ima svoj posredan učinak. Demografskom promjenom uzrokovan manjak u državnoj blagajni nerijetko ide na štetu sustava skrbi i osoba starije životne dobi – smanjenjima socijalne pomoći i penzija unutar državnih proračuna.

Opisane se okolnosti u kontekstu kapitalističkog političko društvenog uređenja „rješavaju“ načelno kroz dva vida – na teret osobnog troška, odnosno komodifikacijom skrbi i privatizacijom skrbstvenih institucija, te na teret obitelji.

Dowling u ovoj točki predavanja problematizira krizu skrbi i kontekstualizira je u okvirima roda, rase, klase i etniciteta. Naime, kako Dowling ističe, kriza skrbi ne pogađa cijelu populaciju u jednakoj mjeri. Skrb unutar privatnih institucija mogu primati samo oni s određenom platežnom moći, čime se disparitet mogućnosti primanja skrbi unutar društva sve više povećava. S druge strane, briga o onima koji si ne mogu priuštiti pristup privatnim institucijama pada na obiteljska pleća. U takvim se okolnostima skrb nerijetko ne može niti primiti niti pružati na kvalitetan način, a čin brige disproporcionalno preuzimaju žene unutar obiteljskih zajednica. S obzirom na troškove života, žene istovremeno moraju biti zaposlene i skrbiti o ukućanima – tzv. nevidljiv i neplaćen rad, a posljedični umor i stres idu nauštrb samoj kvaliteti skrbi, ali i na štetu zdravlja radnice, odnosno kućanice. Nadalje, sve veći priljev stranih radnika rezultira dostupnošću jeftine radne snage koja je spremnija i primoranija prihvatiti teške poslove koji unutar zapadnog društva imaju negativne klasne konotacije- poput njegovatelja i dadilja. Kad je riječ o mogućnosti primanja skrbi, klasa je i u ovom slučaju jedan od odlučujućih čimbenika – bogatiji članovi društva za brigu o svom kućanstvu i ukućanima sve češće zapošljavaju strane radnike, uvodeći u jednadžbu klasne nejednakosti rasu i etnicitet.

Dowling naglašava kako su navedeni oblici brzinskih rješenja krnji i problematični. Implementacijom brzinskih rješenja unutar okvira postojećeg sustava, odnosno bez temeljitije promjene i strukturnih rješavanja uzroka krize skrbi, društvene se nejednakosti – uključujući klasne, rodne, rasne i etničke, ne samo perpetuiraju, već i pojačavaju. Na taj način, brzinska rješenja služe ne samo kao „rješenja“, već i kao načini potvrđivanja i cementiranja postojećeg društvenog poretka.

Na temelju svog opsežnog istraživanja, Dowling potencijalna rješenja krize skrbi vidi u nekoliko segmenata. Kao prvo, bitnim smatra rad na sustavnim problemima koji dovode do krize skrbi, kao i promjenom pogleda na samu skrb. Naime, društvene vrijednosti neoliberalnog kapitalizma navode nas u smjeru jačanja individue te naglašavaju važnost rada, odnosno brige o samome sebi. Promatrana na taj način, individua je samodostatna društvena jedinka i samim time manji teret za sustav primanja i pružanja skrbi. Dowling ističe neutemeljenost takvog stajališta s obzirom na to da smo svi u nekom smislu potrebiti, stoga pozitivnom i potrebnom društvenom dinamikom smatra pomak ka njegovanju solidarnosti. Kako navodi Dowling: „Svatko treba neki oblik skrbi, bio bogat ili ne, no svačije su potrebe za skrbi drugačije i one se mijenjaju tijekom života. S obzirom na to, potrebno nam je drugačije razumijevanje skrbi od onog koje se olakotno fokusira na pojedinca kao samodostatnog.“

Ipak, svjetonazorski pomak je tek prvi korak, a za realizaciju solidarnijeg društva Dowling smatra da je potrebno sustavno osiguravati dovoljno sredstava za pružanje skrbi na razini država, raditi na poboljšanju radnih uvjeta unutar sektora te onemogućiti bogaćenje putem privatizacije, odnosno komodifikacije skrbi. Na to koliko je situacija krize skrbi alarmantna, ali i za određene institucije lukrativna, upučuje činjenica da je sektor skrbi unutar EU jedna od najbrže rastućih industrija, prestignuta samo industrijom digitalnih tehnologija.

Zaključno, Dowling ističe kako rješenje ne leži u poticanju društva u cjelini da im bude više stalo do drugih, što bi se ponovno, iako doduše u ponešto suptilnijem obliku, svodilo na prijenos sustavnih problema na odgovornost pojedinca. Naprotiv, Dowling rješenjem smatra ono što naziva institucionaliziranom solidarnosti, odnosno sustavnim osiguravanjem jednake mogućnosti pristupa primanju skrbi svakom članu društva.

Za kraj, vratimo se na pitanje s početka. Koliko nas brine o nekome i na koji način? Kako je već ranije spomenuto, to je pitanje probudilo određenu vrstu zbunjenosti kod publike uzrokovanu shvaćanjem riječi “care”. Organizatori su se ovog predavanja odlučili prevesti spomenut pojam riječju „skrb“, no hrvatski nam jezik nudi još nekoliko blisko povezanih, a kroz tekst više puta spomenutih, inačica- briga i njega (njegovatelj, njegovateljica). Rječnik nas hrvatskog jezika upućuje na razlikovne nijanse značenja među pojmovima – skrb kao „briga o drugima“, njega je „briga oko koga ili oko čega“, a briga „osjećaj uznemirenosti zbog koga ili zbog čega“, odnosno „misao usmjerena na to da se izvrši kakva zamisao“. Pritom je zanimljiv i sraz značenja u etimološkom smislu riječi skrb i njega. Naime, iako obje riječi svoj korijen vuku iz praslavenskoga, u slučaju skrbi (prasl. skъrbъ) on se odnosio na stanje tugovanja, a u slučaju njege (prasl. něga) na stanje užitka.

Imajući etimološku dimenziju spomenutih pojmova na umu, teško se oduprijeti dojmu da postoji nešto ideološki indikativno, a u najmanju ruku zanimljivo, u činjenici da se riječ njega u hrvatskom jeziku uvriježila koristiti nerijetko za one prakse povezane s kultom individue, odnosno brige o sebi. Riječ je o spektru praksi u engleskom jeziku obujmljenih pojmom “self-care”, komodificiranom obliku brige o sebi koji se manifestira kroz brojne konzumeristički nastrojene, pritom i rodno uvjetovane, prakse- njega kose, kože, noktiju… S druge strane, skrb je bila i ostala – socijalna.