Obitelj, kolege, prijatelji i poznanici sinoć su se u riječkoj Kockici još jednom oprostili od Ranka Dokmanovića, jednog od najvažnijih fotografa koje je Rijeka ikada imala. Ranko je bio čovjek koji je „snimao dušom“, pa je i komemorativni skup bio upravo takav – topao, drugačiji, nježno usmjeren prema njegovu svijetu i njegovom osjećaju za ljude.
Druženje je organizirao njegov prijatelj, likovni umjetnik Damir Božić-Pišta, želeći još jednom podsjetiti tko je Ranko bio: zašto je bio velik u fotografiji i kakav je bio čovjek. Jer, kako je rekao Ervin Dubrović, „Ranko je bio čovjek kojega nije bilo teško voljeti“.
Večer je započela glazbom – The Hearth Mechanics (Luka Benčić, Ištvan Širola, Jasmin Đečević i Zoran Medved) ugodnim tonovima su ispunili dvoranu, nakon čega je okupljene pozdravila Rankova supruga Stanka Vrdoljak.
„Najlakše mi je sjetiti se trenutka kada sam upoznao Ranka“, rekao je Dubrović, dodavši kako bi i sam Ranko želio da se ne tuguje, nego slavi život. „Upoznali smo se 1984. godine. Nismo se često družili, ali uvijek je bilo radosti kad bismo se sreli. Imao je onu rijetku toplinu – svaki put kada ga vidiš, kao da ste se jučer rastali i kao da ćete se sutra opet vidjeti.“
Opisao ga je kao umjetnika koji je „bježao od uobičajenih formi“, koji je tragao, mislio i uvijek birao put stvaralaštva, a ne zanatstva. „Nije skrivao svoje slabosti,“ prisjetio se Dubrović izložbe nastale nakon Rankova boravka na Rabu. „Fotografirao je svoje sustanare iz bolnice u Kamporu i nije se bojao pokazati ono što je teško. Imao je dar uživljavanja, doživljavao je ljude kao živa bića.“ Posebno je izdvojio knjigu Vilinska Istra, koju zbog Rankovih fotografija treba gledati, a ne čitati.
„Kad je stigla vijest da je Ranko otišao, sjetio sam se one izlizane mudrosti: ono što možeš danas, ne ostavljaj za sutra“, rekao je Borislav Božić, predsjednik Fotokluba Rijeka i Fotosaveza Primorsko-goranske županije. „Uvijek smo razgovarali o planovima, a nikad ih nismo do kraja dogovorili – i tu je ta bol, to prokletstvo.“
Podsjetio je da je Ranko bio jedan od prvih gostiju njihovog Autorskog utorka: „Tada sam shvatio zašto je on velik umjetnik. Imao je nevjerojatnu metodologiju kojom je objašnjavao svoj rad – strpljivo, jasno, s rijetkom sposobnošću usmjeravanja drugih. Razumio je prostor i kadar kao malo tko. Bio je nenadmašan.“
Budući da nije mogla doći, glumica Sabina Salamon pročitala je tekst Nataše Lah, koja je podsjetila da su o Ranku pisali mnogi, ali da je on, unatoč svim institucijama i priznanjima, ostao „potpuno izvaninstitucionalni umjetnik – čovjek koji je radije birao svoj kut i svoje društvo nego svjetla pozornice“.
Vesna Šendula, ravnateljica Psihijatrijske bolnice Rab, Ranka je upoznala u trenucima kada bi, kako je rekla, „zaronio u svoje ponore“. „Puno je gledao, puno fotografirao. Iza aparata bio je netko drugi.“ Prisjetila se kako je u bolnici tada boravio i Ljubo Stipišić, koji se s Rankom sprijateljio i mnogo razgovarao. „Ljubo je Rankove kolege zvao supatnicima, a Ranko suputnicima. Tako je nastala izložba Lica suputnika – hrabar čin samootkrivanja, postavljen upravo ovdje.“
Na kraju je pročitala Stipišićev zapis:
„Jedni tragaju za univerzalnom istinom, drugi za spoznajom vlastitog bitka, a treći su najmudriji – uz suputnika otkrivaju i tvorca i smisao i svoju suštinu.“
Ranka su se prisjetili i Egon Hreljanović, govoreći o druženjima u Fotoklubu Rijeka, Marijan Vejvoda, te Darko Domović Šćenzo, koji je Ranka poznavao još iz Sušačke gimnazije.
„Dok smo mi tu – bit će s nama i Ranko. Hvala ti“, zaključio je Hreljanović.
Istaknutu fotografiju snimio Pero Lovrović
#Berislav Božić #Damir Boži Pišta #Kockica #Ranko Dokmanović #Stanka Vrdoljak
