„Kreativni ustanak ne može se poraziti“, ali može zaraziti

SPLIT CONNECTION

Ima neka tajna veza (kroz povijest) između Francuza i Srba. Rado Francuz ide u prosvjednike, a Srbin u vojnike. Francuski nadrealizam imao je dobar odjek u Srbiji; Micićev barbarogenij mu je svojim odazivom došao do „Zenita“. Logično: francuski racionalni, civilizirani i kultivirani genije podzemnim je tokom spojen s iracionalnim, barbarskim genijem Srba. Hrvate je, osim Radovana Ivšića, nadrealizam zaskočio pa uredno preskočio jer mi smo, jelte, više šahovski tipovi, skloni kalkuliranju i intelektualiziranju. Osim toga, tu su i sličnosti u obračunavanju sa svojim vladarima koji su zaboravili svoju zadaću – služenje narodu s trona – pa su Francuzi svoje takve giljotinirali, a Srbi bi ih bacili preko balkona.

Tako da nimalo ne čudi transparent koji sam vidio na demonstracijama u Parizu ove subote, na kojemu se Macronova glava nalazi ispod giljotine. Nikomu to nije izgledalo čudno ili radikalno, pa čak ni policajcima (uključujući one u civilu). Giljotina je u Francuskoj stvar opće kulture i elementarnog znanja povijesti, kulturalno posve prihvaćena, kao recimo baget i sir poslije ručka.

Zamislite („Imagine“) tako nešto na nekakvim budućim prosvjedima u Hrvatskoj; da se na nekom transparentu našla Plenkovićeva glava ispod dijagonalne oštrice giljotine. Koliko bi godina zatvora peškao taj „terorist“ koji bi se usudio u tako nezgodnu poziciju nacrtati glavu našega premijera?

Mislim da Macron nije ni trepnuo kada je vidio sebe na subotnjem transparentu, štoviše, vjerujem da bi, kao autentični Francuz, bio iskreno razočaran i tužan što nitko od njegovih sugrađana, koji protestiraju protiv njega, nije imao hrabrosti prisjetiti se britko oštrih tradicija Republike. I rezignirano bi zaključio da je njegova nacija stvarno potonula u samozaborav pa bi možda čak i dao ostavku na mjesto njezina predsjednika.

Eto, sada imate pred očima jedan od razloga zašto toliko volim Francusku, a čini mi se da ni ja njoj nisam mrzak.

Moja intuicija i francuska policija

Od Place du Louvre do trga Bastille pješačio sam brzim hodom, ravnom ulicom Rivoli, punih pola sata, da bih stigao na vrijeme, tj. barem 45 minuta ranije – na početak najavljenih demonstracija. Trg je bio in/diskretno okružen policajcima i njihovim vozilima, sumnjivo prazan, tj. uobičajenog prometa i broja prolaznika i turista.

Glasić intuicije odmah mi je šapnuo da tu nešto ne štima, da je to nekakva namještaljka, ali ja sam ga ušutkao (so stupid) glasnom pomišlju na dec crnoga u bašti „La Bastille“ (kad sam već tu). Pomišljeno – učinjeno. Cijena? Jebena: devet eura. Jbg, pametnjaković mora platiti za neposluh intuiciji.

Otvorivši FB, odmah mi je upala u oči obavijest, od prije dva sata, da će se protesti održati na Place d’Italie, u isto vrijeme. AI me savjetovala da ulicom Amelot mogu stići, za sedam minuta hoda, do metroa Chemin Vert i odatle za desetak minuta do pjace Italija.

Pitam konobara gdje je ta ulica, „Aucune idée“, konobaricu, „Désolée“, četiri policajca – oni znaju. Dajem se na pješačenje u pokazanom smjeru jer, u međuvremenu, AI mi je rekla da je stanica Bastille zatvorena iz sigurnosnih razloga.

I tako, korak po korak, a zrak ugodan, evo me u podzemnoj na rečenoj stanici i nemam se oko čega više brinuti: masa srednjoškolaca ispunila je peron, a potom i sve vagone. Svi idemo na demonstracije! (To mi je draže nego „Svi marš na ples“, a pogotovo „Svi smo mi Mirko Norac“.)

U ritmu mladosti bez gadosti

Moramo izaći nekoliko stanica prije odredišta jer je policija, opečena, dobro opečena po prstima 17. listopada, blokirala liniju da bi usporila brzi dotok klinaca svih generacija na lice mjesta i tako im – dužim pješačenjem – smanjila doživljaj, tj. tjelesnu temperaturu.

Ajde da i ja smanjim u tekstu njihovu temperaturu tako da ih verbalno kroatiziram. Donc, francuskoj mladeži (osjećate li da im je ovom riječju odmah pao napon?!) to pješačenje uopće nije palo teško, naprotiv, dodatno ih je dinamiziralo (a i mene s njima i među njima).

Samo me je prvu minutu, dok smo još bili u podzemnoj, dražio moj poljuljani hrvatsko-splitski komoditet, naviknut na kretanje na automatskom pilotu. Ova me živa igra s neočekivanim obratima prisiljava da budem prisutan i fokusiran na sada i ovdje, a baš mi je drago da sam u ovoj tečnoj, glasnoj, šarenoj, vitalnoj i slobodnoj, jednom riječju – francuskoj – sadašnjosti.

Pa hodam lakonog kao Kairos, snimam i fotkam, uspijevam u hodu i smotati cigaretu, gledam ispred sebe 90% vremena, ostalih 10% švenkam lijevo-desno i gore-dolje. Ne okrećem se, brži sam od prošlosti; izvan dosega sam njezine gravitacije onoliko koliko je Pariz od Zagreba, a Montpellier od Splita.

Ako je ovo revolucija, neka bude permanentna! Ako je samo demonstracija, nije cicija (nije u prirodi mladosti da bude škrta).

A mora biti štedljiva jer su stvari sve skuplje, budućnost im je sve neizvjesnija, siromaštvo sve izvjesnije, političke elite sve korumpiranije, a oni – kako napreduju prema Place d’Italie – sve raspjevaniji, njihovi transparenti sve mnogobrojniji jer – vidio sam par cura – neki ih pišu na ulici.

Ne vidim skoro nigdje te silne emigrante koji su tobože sve ovo potpalili; sve su to francuska djeca. Odjeveni su i građeni kao njihovi hrvatski vršnjaci, samo što im je software napredniji. Djeca iz radničke i srednje klase, kojoj jedino kvalitetno obrazovanje omogućava socijalni napredak. A ono je sve lošije pa im je perspektiva sve tamnija pa im je pukao film pa su izašli na ulice, pri čemu su i neki izlozi porazbijani i neki objekti zapaljeni pa šta: gdje je blaga, tu je i štete (kao što naš narod kaže, a on – zna se – ne laže).

Policija je reagirala na nasilne ispade nasiljem, ponegdje brutalno, zbog čega je dobila salve kritika od ljevičarskih zastupnika, intelektualaca i onog dijela javnosti koji neće glasati za Marine Le Pen na predsjedničkim izborima 2027. A od mladih slogan koji su usput zdušno klicali: „Tout le monde déteste la police“ / Svi mrze policiju.

Lijeva alternativa desnoj perspektivi

A desnica ko desnica, uvijek ista matrica: da francuska ljevica ne voli Francusku, da su emigranti i muslimani krivi za njezino propadanje i slična simplicistička trumpetanja.

Na drugom kraju vage francuske demokracije nalaze se dva protukandidata Le Penovoj: lijevo-centristički Raphaël Glucksmann i Jean-Luc Mélenchon, vođa radikalne ljevice koji se glasno i jasno zalaže za socijalizam, a na račun kapitalizma, Amerike i Trumpa osobno upućuje niz preciznih aperkata.

Njegova popularnost raste, sudeći barem po broju zastava s crvenom zvijezdom na demonstracijama, a neki mediji u naslove stavljaju fantazmu komunizma i realnost socijalizma, kao sistema koji će riješiti probleme zbog kojih je mladost Europe izašla na ulice.

I ne samo ona: bilo je u subotnjem prosvjedu (osjećate li kako je opet pao napon tog francuskog događaja upotrebom ove hrvatske riječi?!) i dosta srednjovječnih i starijih građana, ne iz solidarnosti, već iz zajedničke ugroženosti.

A čitavu stvar organizirao je CGT (Centralni radnički sindikat), tako da se priča širi i produbljuje i možemo joj očekivati nastavak i napredak.

Ministarstvo unutarnjih poslova kaže da ih je bilo oko 110.000, a CGT broj procjenjuje na 250.000, dakle, upola manji broj nego na Thompsonovom koncertu na Hipodromu. S tom razlikom što su potonji morali platiti ulaznice, nimalo jeftine, a ovi Francuzi sami su sebi pjevali i svirali, besplatno uživali u osjećaju zajedništva i potvrdi identiteta te uz to – kao super bonus – zahtijevali konkretne društvene promjene.

Pa da, ovdje teče Sena, a kod nas Sava. I zato teci, Seno, samo teci…

Kako su protekli izbori u Srbiji? Jesu li studenti pretekli Vučića ili su preuranili sa sloganom „Studenti pobeđuju“?!

U trenutku dok ovo pišem nemam pojma za koga/što je glasovao srpski narod. Znam samo da su članovi beogradskog EKV tribute-benda bili prisiljeni prekinuti svirku u jednom splitskom klubu, a onda – jer nisu imali radne dozvole za strane državljane – dobrovoljno (kako kaže PU) otišli u policijsku postaju na daljnji postupak.

Nije to posebno znakovito (mada neki znak jest), nego su veoma znakoviti komentari o tomu na društvenim mrežama. Najmekše kazano: nijedan nije bio na francuskom nivou, a gotovo su svi bili na niskobalkanskom. I zaslužuju poštenu FRANĆUŠKU!

Još će morati proteći Savom i Dunavom mnogo vode – i na njihovim obalama narasti nivo slobode – dok Balkan evoluira u Balkan-kan.

Istaknutu i ostale fotografije snimio Ante Kuštre

#Ante Kuštre #Le Pen #Macron #Pariz #prosvjedi #Raphaël Glucksmann i Jean-Luc Mélenchon

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh