Ako u Art-kvartu Rikard Benčić postoji mjesto koje je za sada apsolutno opravdalo svoju svrhu i velika očekivanja onog dijela javnosti uvijek sklonog kritikama, njurganjima i nekakvim pomalo tradicionalnim „ča-će-nan-to“ nezadovoljstvom, onda je to Dječja kuća. A kada želite saznati što je to u stvari Dječja kuća, zašto je ona to što jest, ali i kako izgleda raditi na riječkoj kulturnoj sceni, što je to što oblikuje kulturu jednoga grada i na koji način, onda nema boljeg sugovornika od Kristiana Benića, čovjeka koji je od prvog dana uključen u ovaj projekt i koji je rado za ArtKvart podijelio nekoliko svojih razmišljanja.
Dakle, što je to Dječja kuća?
– Dječja kuća je prije svega konceptualni entitet, potom prostorni, a tek onda i pravni, ali ne kao posebna ustanova u kulturi već kao hibridni oblik rada s djecom i roditeljima koji spaja sve programske silnice relevantne ustanovama u kulturi, a koje stoje iza njezinog oblikovanja. To su kao što je poznato Art-kino, Gradska knjižnica Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti i Gradsko kazalište lutaka Rijeka. Gradska knjižnica Rijeka se u suradnji s Gradom Rijekom brine za veći dio upravljanja i održavanja infrastrukture, kao i dobar dio programskog i sadržajnog života jer je ovdje središnji gradski dječji odjel knjižnice, a uskoro i prva prava središnja gradska knjižnica , započinje Kristian Benić.
Ljudi su u Rijeci, barem ja imam takav osjećaj, najviše na nož dočekivali Dječju kuću kada je krenula ta ideja Art kvarta, uvijek se našao netko tko je imao nešto protiv, a na kraju se pokazalo da je Dječja kuća, za sada, generator najvećih aktivnosti Art kvarta. Art kvart trenutačno živi zahvaljujući Dječjoj kući?
– Ma što se Art kvarta tiče ja ti ne prihvaćam tu subjektivnu kratkoročnu logiku živi/ne živi, vidio sam dva čovjeka, tri ili sto… Ovo je nevjerojatno složen revitalizacijski i regeneracijski projekt koji je od prvog slova na papiru do danas i žestoke realizacije proživio deset godina i to kakvih – s građevinskim komplikacijama, preko deset raznih oblika javnih nabavi (!), pandemijom, inflacijom… U ovom posljednjem razdoblju je bio i kvart s dva lica – tim svakodnevnim i životnim te okrutnim građevinskim. U tom kontekstu Dječja kuća se kroz zalaganje njene ekipe stvarno ne štedi, šareno je utočište i ima taj model rada i otvorenosti od 8 do 20 sati, često i više. Sadržaj je također višeslojan. Gle, nekad kada je ovo bio urušeni golubinjak nastao u bivšem skladištu tvornice, ljudi su iz prve uočavali sve te velike i povijesno važne zgrade, ali ova ciglena je nekako bila na periferiji, skromna i išarana cigla. Zahvaljujući prije svega ondašnjem pročelniku Šararu i ravnatelju MMSU-a Tolju to je prepoznato kao potencijal za nešto kao Dječja kuća, a kada se taj koncept krenuo razvijati postalo je otprilike jasno što bi to doista i trebalo biti. Kada kažeš “dječja kuća” ljudi svašta očekuju, u pojam dijete svatko može ugrađivati ono što želi ili misli. Razlikuju se definicije djetinjstva i pristupi djetinjstvima. Netko očekuje Disneyland i turbo adrenalin, netko zabavni park, netko može očekivati samo najmlađe, netko samo nešto za tinejdžere, starije nerviraju bebe… A mi moramo raditi za širok raspon od 0 do 12 godina, ekipu s potpuno različitim interesima, uvijek i nešto novo jer nismo ni statična izložba ni mauzolej. Od svakog posjetitelja očekujemo da se vraća gotovo svaki dan, a ne jednokratno i ne samo na spektakle. Dječja kuća je priča iz perspektive kulture, gdje su sadržajni fokusi na razvijanje čitateljske i filmske kulture, kreativnosti u širem smislu te igri. Ali pri tome mislim na igru kao nešto kreativno, često sofisticirano, igru igranja uloga, društvene igre, zagonetne igre…. Želimo aktivnosti koje su djeci bliske, a posebno današnjoj generaciji i relevantne s obzirom na kontekst odrastanja i promjene koje ga obilježavaju. Mi imamo interno zezanje da želimo raditi “low energy dosadne” programe, rođendane, svakodnevicu. Svi prodaju adrenalin, mi želimo prodavati smisao i to će biti puno teže, ali bolje i uvjeren sam da će biti hit.
Kultura oblikuje moć, identitet, domet, privlačnost neke sredine, a time potom i razne ekonomske procese
Kristian Benić
Ljudi koji te poznaju kažu da si velikim dijelom zaslužan da Dječja kuća danas ima status organizacije u kojoj se nešto zaista smisleno i kvalitetno radi?
– Pretjeruju, iako hvala. Prije svega sam dio organizacije i tima, točnije od jeseni 2012. sam u Gradskoj knjižnici Rijeka, zaposlen sam kao suradnik za marketing i projekte, što je dosta široka fronta posla, a ja sam tu širinu shvatio kao priliku. Vrlo sam motiviran kada je riječ o temama regeneriranja gradova kroz kulturu, a u knjižnici sam vidio organizaciju koja može puno doprinijeti u tom mozaiku kada se promišlja na suvremen način, koji nadilazi stare prašnjave police. Moj posao traži proaktivnost, volim takozvani koncept interpreneurshipa i tako se postavljam od prvog dana te imam još dosta energije. Kako se razvijao i menadžment i unutarnji kontekst organizacije sve više je prepoznavan taj rad i sadržaj kao vrijednost. Bavio sam se ili se bavim online Magazinom, 3D printanjem, Brickzineom marketingom, fundraisingom za bibliobus, našim festivalima, programima i konceptima poput Knjige na nezgodnim mjestima, posebnim projektima… Čak i knjigama u školi nogometa NK Rijeke, čisto da ilustriram šarenilo. Javne organizacije nerijetko su pune straha, neobičnih odnosa, ljudi različitih profila, generacija, vizija, radne etike, u očima šire javnosti pak i prostor takozvanih uhljeba, što je diskurs koji će ostavljati još puno štete. Jako nezgodno, nije lako kroz to plivati i biti konstruktivan. Imao sam zadovoljstvo da mi nitko ne skrši radnu etiku te sam općenito uporan, nemam nekakvog problema s trajnim izbacivanjem iz takta radi dnevnih depresivnosti iako depresivnih pojava ima kao i dnevnih osobnih kriza. Važna je i edukacija, mene je oblikovala DeVos za menadžment u kulturi i Actors of Urban Change. Volim taj cross kreativnosti, produkcije, marketinga, poduzetništva i svojevrsnog inženjeringa.
No, da se vratim na Dječju kuću, u sadržajnom aspektu projekta Dječje kuće sam od samog početka, pa sam dosta jasno razumijevao cijelu ideju što može, a što ne može biti. U projektu EPK Gradska knjižnica Rijeka je vodila projekt Brickzine, kao medija za djecu te je jedan od pokretača festivala Tobogan zajedno s partnerima. To se onda pretočilo u fizičku Dječju kuću, koja je rođena u nezahvalno vrijeme. Čitava 2020. godina je bila šokantno odvratna, ali 2021. godina mi je bila još odvratnija za suvisli rad. Kompletna je bila pandemijska, u Rijeci smo u trećem i četvrtom mjesecu 2021. godine imali potpuno zabranjena događanja za djecu. Nakon što smo se otvorili sve je bilo u nekom polu-obliku, ne bi li na jesen krenule COVID potvrde, može se samo zamisliti koliko velikom broju ljudi je to stvaralo dodatnu teškoću i napor. Svi smo se ljutili, a realno je tu i bio virus s puno tragičnih priča. Vlada neka pandemijska amnezija s onim famoznim „zašto niste“ ili „trebalo je…”… Dakle, gubiš publiku, gubiš osjećaj oko sebe, imaš osobne drame i frke, a nije nam pomoglo niti produženo gradilište u kvartu. No, u toj prvoj godini smo dosta stvari testirali, dosta iz tih grešaka naučili te dobili prostora da krenemo punim gasom kada to krene normalnije. I sada se radi. Ona nije isključivo izvedbena, ona je i igraonica, dnevni boravak, programski prostor, knjižnični prostor, ugostiteljski prostor, kino, ona je hibrid koji u tom formatu nije postojao u riječkoj kulturi, a riječka kultura nije naviknuta na sve to. No Iva, Nicol, Tanja, Kristina, Niko, Robi, Ivana, Striborova posada, art-kino i sve druge posade, pa svi ti naši dragi studenti, i mnogi drugi će se pobrinuti da to tako ostane generacijama. Nebitan sam u tom smislu, a ako sam nečem pomogao u ovo rađajuće vrijeme, super. Ovo je u svakom slučaju bilo pionirski.
Kažeš da su javne organizacije pune straha, neobičnih odnosa, ljudi različitih profila, vizija, radne etike. Odlično si detektirao ključne probleme institucija?
– Ne znam da li je to odlično, ali tu sigurno ima problematičnih fenomenologija. Time se treba puno baviti, to je jedini način da se adekvatno reagira iz perspektive upravljanja i iz perspektive potrebe za stvaranjem nekakve kreativne energije. U svojim prostorima slobode nastojao sam biti u dobrim okruženjima. Suradnici su često bili super, što unutarnji, što vanjski. Uvijek su u pitanju kreativni, vrijedni, moderni ljudi, a to je dosta relevantno iz perspektive knjižnica i institucionalne kulture u kojoj postoji i dosta konzervativnog metodološkog pristupa koji se nadilazi. Disrupcija je dobrodošla, ne gradimo spomenike, nego sadržaje i usluge za ljude s puno različitih profila. To traži radnu etiku i dobro raspoloženje, onaj pozitivan rizik, ne strah i patološki fokus na teme propadanja i kriznosti. Od toga se treba odmaknuti.
Može li riječka kultura preuzeti dobre prakse Dječje kuće?
– Ima dobrih praksi na raznim stranama, od svega treba učiti – od super ustrojenog hotela do tvornice namještaja. Imali smo i imat ćemo masu „failova“. Prvo je važno da se Dječja kuća održi s pozitivnim licem i zdravom unutrašnjošću. Stazu ima, sada ju treba nastaviti jačati i držati organizacijski solidnom. U javnim sustavima je često neobično teško održavati stabilnu kreativnu energiju, a u kulturi bi kreativnost i proaktivnost trebala biti karakteristično snažne. Drugi korak je programatizacija art-kvarta koja se treba dogoditi nakon odlaska građevinske mehanizacije, to nam sada postaje glavni posao jer kultura na sve moguće načine dubinski oblikuje suvremene gradove. Tek postaje zanimljivo i sočno, a mnoge prakse će vjerojatno trebati biti testirane. Nema recepta iako se može pročitati nešto knjiga. Ipak, ponekad je posao nošenje stolica. Treba biti prizeman.
Kako je Rijeka oblikovana kulturom?
– Ovaj grad prolazi predugu tranziciju od Austro-ugarskog emporija, koji je bio industrijsko-lučki, ponešto talijanski, a onda je on pretočen u socijalistički, uglavnom na preuzetoj industrijskoj infrastrukturi iz ranijeg razdoblja. Tek su sedamdesetih nastali pravi suvremeniji koncepti poput deindustrijalizacije centra, industrijske zone, planovi kontejnerskog terminala pa su i oni prekinuti s devedesetima… Dolazilo je i do značajne demografske promjene, rijetko koji grad može tako izgubiti kontinuitet stanovnika, a da ne izgubi i kulturu. Kultura nije imala evoluciju, ona je presijecana kroz 20. stoljeće grubo i gadno, nestajali su ljudi, posebno kvalitetni ljudi. Mi ne možemo glumiti da imamo veliki kontinuitet. U socijalističkoj Jugoslaviji kultura je imala i ideološka i sadržajno druga značenja. Onda nam je opet došla tranzicija, ulazak u devedesete, u konzumeristički svijet u kojem se mijenjaju čula ljudi, potrebe, nevjerojatna eksplozija sadržaja i mogućnosti. Pravi šok budućnosti baš u smislu u kojem o tome govori Alvin Toffler u istoimenom klasiku iz daleke 1970. godine. Kod Riječana se javila značajna nostalgija za ranijim razdobljem, što je očekivano jer je prekid bio traumatičan, ovdje su tisuće ljudi bile obilježene iskustvom rada u starim tvornicama, poduzećima… Totalno je bilo očekivano da će imati osjećaj da im je nešto nestalo, oduzeto jer je to naglo prekinuto, a u nekim slučajevima je bilo i realnog kriminala. A onda nastupaju neka potpuno nova pravila. Živimo s generacijom u kojoj imamo, recimo, moju mamu, koja je obilježena iskustvom rada kao djevojka u Brodomaterijalu, život joj je bio Brodomaterijal, mislila je da će to poduzeće biti važna priča u njenom životu, išla je u skladište crne metalurgije na Kukuljanovu u Industrijsku zonu ne bi li završila u ovom svijetu u kojem joj moja mala od šest godina šalje naljepnice malenih drekića na „Viberu“ s nekakvog kineskog mobitela čije podatke analizira nekakav geek u Pekingu. Uostalom, kulturu neke zajednice danas oblikuju proizvodi u rasponu geografija i estetika od Filipina do San Francisca. To su totalno različiti svjetovi, mentaliteti, sentimenti, a svi smo u istoj zajednici… Ne možemo imati isti odgovor na to što je kultura, što netko želi, jako smo fragmentirani i heterogeni te se to neće promijeniti. Smisao i kontinuitet treba tražiti u tim novim fragmentima, art-kvart vidim kao mjesto koje ih jako puno spaja u novi mozaik s ponekad neočekivanim pozitivnim rezultatima.
Izgradnja Art kvarta Benčić je, dakle, najveći doprinos stvaranju nekakvog kulturnog kontinuiteta?
– Pa fokus na kulturu je važan dio formule bilo kojeg razvoja urbane sredine, a kontinuitet način stjecanja bilo koje zrelosti. Rijeka još puno svoje povijesti treba bolje razumjeti i istražiti, a ne ju pretvarati u nostalgiju.
– Paralelno, kultura nisu samo ustanove, radikalno proširimo to shvaćanje – to su individualni umjetnici, NGO-ovi raznih profila, kreativni poduzetnici koji samostalno funkcioniraju… Kulturu čine svi aspekti života i oblikovanja zajednice u nekom gradu, od kafića do autobusne stanice. Bila je ona marksistička fora da je kao ekonomija baza, a onda kultura nadogradnja no to je potpuno pogrešno u suvremenom kontekstu. Kultura oblikuje moć, identitet, domet, privlačnost neke sredine, a time potom i razne ekonomske procese. IKEA je ništa bez produkt dizajna, a dizajneri su kada sam zadnji put provjerio “kulturnjaci”. Postoji i taj paradoks da se na taj jedan segment uloga u kulturu, posebno kroz ustanove, gleda kao na trošak, a ne kao na ulog u razvoj. Ne znam za ikoji drugi razlog zašto idemo u neki drugi grad u na ovom svijetu, a da to nije iz sfere kulture, čak kada je riječ i o preseljenju. Bile to zgrade u nekom gradu, specifičan sadržaj, neka specifična atmosfera, bez obzira bila riječ o Tokiju, New Yorku ili Hamburgu. Negdje su jači u konzervatorsko-povijesnom pristupu, negdje u suvremeno-tehnološkom pristupu, ali zapravo od izbora mjesta življenja do apsolutno cijelog suvremenog turizma, sav pozitivan imidž mjesta za mladu populaciju leži u raznim fenomenima kulture. Čak i kada se ide i bira manje mjesto, a ne hiperaktivni centri svijeta, njihova estetika i atmosfera su te koje privlače ljude, posao, dobre situacije…
Tip koji nam je obećavao kolonije na Marsu i autonomne automobile, poput Muska, trenutno se bavi očajnim rebrendiranjem svoje društvene mreže i memovima za globalno vrijeđanje migranata, ljudi koji brane domovinu ili pak uživa u rutinskom širenju top laži, vidjet ćemo kako će to završiti, s manijakalnim ili površnim likovima ti ne mogu ponekad pomoći ni tri top organizirana Art kvarta
Kristian Benić
– Kontinuitet je priča za cijeli grad i regiju, ne za jedan ne baš ni preveliki blok bivše tvornice. Treba puno gledati i tko su zapravo budući Riječani, zato je ovo i priča o futurologiji, a ne nostalgiji. Od potonje ne vidim previše kruha osim laganog umiranja. Pazi, to ti govorim ja kao lik koji voli povijest, istražuje ju, najviše redaka ispisao o povijesnim temama… Neki dan čitam naricanje za starom poštom na Korzu. Kao što ti je tamo bilo fora? Ići po pečat, plaćati račune? Paralelno, nemamo pravu dubinsku studiju o niti jednom od tih famoznih poduzeća modernim očima i pristupima, sve neki dojmovi i subjektivizmi. Saberimo se.
Što će Rijeka dobiti novom Gradskom knjižnicom?
– To je potpuno nova razina u razvoju čitateljske kulture, Riječani do sada nisu niti imali prigode upoznati što suvremena knjižnica u jednom gradu zapravo jest, zato što je percepcija bila određena skromnim uvjetima u kojima se radilo. Ovdje je puno bolja dostupnost prostora, fond knjiga, dnevni boravak, a ti takozvani „treći prostori“, odnosno oni u kojima neobavezno boravimo u svoje slobodno vrijeme, su jako važni. Programske i produkcijske aktivnosti će biti bolje, češće i vidljivije. Dobit će svi i bolju pristupačnost tehnologijama za kreativnost što je mnogima u zajednici nedovoljno dostupno.
– Mi sada imamo situaciju da ćemo u novoj Gradskoj knjižnici Rijeka imati skoro deset toaleta za posjetitelje, a do sada nismo imali niti jedan na glavnoj lokaciji. Imat ćemo multifunkcionalnu učionicu, a do sada nije postojala niti jedna. Imamo napokon Odjel za mlade, do sada to nije bilo fizički moguće. To su dramatične promjene. Bit će tu pristup 3D printu na bolji način, gamingu onima koji nemaju konzole jer ne mogu, pristup kreativnim tehnologijama za crtanje ili editiranje glazbe, pristup glazbenim instrumentima… Sama činjenica da je potpuno oronula zgrada bivše tvornice cigareta pretvorena u knjižnicu je fascinantna, kraj nje prolaze gotovo gradske linije autobusa, ključne prometnice… Volja za radom i nekonvencionalnim će biti granica energije koju će generirati.
Kristiana Benića prijatelji opisuju ovako: „Hlače mu nikad nisu na mjestu, zovemo ga Njonjo, vrhunski je intelektualac!“. Volontirao je u Muzeju informatike i starih računala Peek&Poke, radio je kao biljeter u HNK Ivana pl. Zajca, predavao etiku u srednjoj školi u Bujama, autor je dviju gikovskih knjiga.
– Moj dragi prijatelj Tozo iz Peek&Pokea je uvijek imao smisao za humor valjda izvučen iz pokvarene trake Commodorea 64, a neka uđe u zapisnik kako me i Njonjo samo zove on, drugi me zovu Kile što mi je ulični škurinjski nadimak kojeg smo šarali po zidovima, potom mi je postao virtualni identitet najviše na ex-Twitteru kao Kile100. Volio bi da sam intelektualac i da puno više čitam i proučavam razne fenomene, volio bi o njima posebno i pisati, ali operativna svakodnevica melje.
Ova velika knjiga “Kako čitati grad kroz bajtove i piksele” je izašla kroz Peek&Poke, a “Geekovi iza željezne zavjese” kroz priču oko magazina Plan B. To je meni osobno najdraže razdoblje tamo negdje na prelasku desetljeća, sve što radim zadnjih godina je sadržajno važnije, veće i relevantnije te teže, ali osobno mi je najvažnije nešto što je oko 2010. bilo na nekoj periferiji i u tom mixu višefrontalnog kreativnog rada. Peek&Poke je bio najbolja priča kada sam upoznao Svetozara Nilovića Tozu. Ja jesam studirao povijest i filozofiju, ali me uvijek više zanimao kulturološki pristup od datuma bitaka. Dakle, kontekst života, kreativnost iza nastanka nekih stvari, kretanje društvenih procesa, pa tako i u kontekstu tehnologije. Idol mi je nedavno preminuli povjesničar Miroslav Bertoša kojeg zanima kako se osjećao onaj tko je plakao, a ne kojeg datuma je to bilo. Peek&Poke je bio top mjesto za realizaciju oko takvih interesa, simpatično, ugodno mjesto, baš kao neki dnevni boravak. Paralelno, radio sam tada i tri godine u Gospodarskoj školi Buje koja mi je bila fizički dislocirana i nije mi bilo jednostavno putovati. Bio je to uglavnom posao s obrtničkim razredima, koji su zabavni i vrlo dobri dečki, ali za nastavu etike baš nisu bili zainteresirani. To je bilo prekrasno, zabavno, bili su dragi na svoj način, imaš dvadeset i četiri godine, a gase ti svjetla dok predaješ, gađaju te papirima, provociraju te, nadimak mi je bio Harry Potter (ha, ha, ha). Tozo me zove Njonjo, učenici su me zvali Harry Potter. Blago meni. Također sam kao turbo mladić radio i u Novom listu, u rubrici kulture i na onom njihovom prvom portalu kojega su tada interno mrzili jer je i bio realno loš. Otkaz sam dobio poštom uslijed rezanja s obzirom na to da sam ona divna generacija s gotovo 10 godina recesije ili stagnacije nakon diplomiranja 2008.. Vrtio se je tada i časopis Plan B, to je bila fenomenalna priča u hrvatskom pop izdavaštvu, bio je namijenjen rekao bih hipsterima i geekovima kada je cijela ta kultura bila mlada, bio je vrlo profesionalan, dizajnerski profinjen i skroz usmjeren prema suvremenim temama, a ja sam se najviše usmjerio prema retro temama na neki zabavniji način i tako je uopće i došlo do te veze s Tozom jer je pronašao neki tekst o bujskom Digitronu. Iz tih interesa je i došlo do knjige Kako čitati grad kroz bajtove i piksele, priče o razvoju digitalne kulture u Rijeci. To je moje osobno istraživanje, radio sam to privatno, ni kroz muzeje ni znanstveni institut, nitko to nije naručio niti mi je itko platio, ali bilo je šteta da nestanu važni izvori, priče, ljudi koji će prirodno nestati. Tako sam napravio i 33 intervjua s raznim akterima kao vjerojatno najzabavniji dio te knjige s tim autentičnim svjedočanstvima i anegdotama. Ispalo je jako veliko i svojevrsni dar Peek&Pokeu za deset godina postojanja i zaključak tog vremena u kojem je tehnološka i digitalna revolucija bila vrijeme nade i optimističnih očekivanja u širenje obrazovanja, kreativnosti, spajanja, nisam mislio da će se na ovakav način otvoriti septička jama trolanja, klevetanja, vrijeđanja, pametovanja, frustriranja i hejtanja, bez iole trunke konstruktivnosti i benevolentne želje za izgradnjom. Tip koji nam je obećavao kolonije na Marsu i autonomne automobile, poput Muska, trenutno se bavi očajnim rebrendiranjem svoje društvene mreže i memovima za globalno vrijeđanje migranata, ljudi koji brane domovinu ili pak uživa u rutinskom širenju top laži, vidjet ćemo kako će to završiti, s manijakalnim ili površnim likovima ti ne mogu ponekad pomoći ni tri top organizirana art-kvarta, zaključuje Kristian Benić.
#Art-kvart Benčič #ArtKvart #Dječja kuća #Kristian Benić #Kristian Sirotich
