Kristina Kekica Paunovski: Inspiracija se nalazi izvan zidova plesne dvorane

Koreografkinja, voditeljica plesnog centra K2K, izvođačica, osnivačica ARTissue platforme, organizatorica festivala, studentica akademije vizualnih umjetnosti… Sve su ovo različite uloge koje utjelovljuje Riječanka Kristina Paunovski, različite ‘Kekice’ kojima se okreće ovisno o trenutku. A ponekad, kao što je to bilo u našem razgovoru, nastupa kao sve navedeno – ali prije svega kao znatiželjna, introspektivna i otvorena kreativka koja svojem radu pristupa bez straha, kalupljenja i ograničenja.

Gdje si ovih dana, između kojih sam te točaka u rasporedu ulovila?

Uhvatila si me u jednom zaposlenom periodu. Prošli sam tjedan gostovala s radionicom u Zagrebu, ovaj vikend također, u centru dolazi period natjecanja i putovanja, u fazi sam pisanja diplomskog rada… Na proljeće me čeka rezidencija “Workshop in choreography” u organizaciji Moving Balkans u Bukureštu. Ali zapravo mi je misao vodilja ove godine: manje je više. To ne znači da mi je raspored slobodan, to se više odnosi na kreativan aspekt i neke veće projekte.

Kako uspijevaš balansirati te svjetove – sebe kao individuu koja stvara, istražuje i razvija se i sebe kao pedagoginju i voditeljicu centra?

Ne znam gdje su točno te neke granice, mislim da je sve išlo prilično organski iz mojih potreba da se izražavam bilo u kontekstu profesionalnih angažmana ili kroz svakodnevni K2K ritam. Zapravo zamah traje od 2018., tada sam istinski počela djelovati u te dvije sfere.

Uvijek me goni moment da sam svjesna koliko znanja postoji. Želim učiti, mislim da bi mi u suprotnom bilo teško, u smislu stagnacije u razvoju. A to sve balansiram prilično intuitivno, pogotovo kada govorimo o prilikama koje mi se otvaraju. Oslanjam se na taj dio mene kada moram nešto odlučivati.

Koliko ti rad s mladim ljudima utječe na tu drugu sferu?

Rad s mladima i ljudima generalno daje najveću težinu i smisao onome što radim. Osjećam se korisno, svojim iskustvom i znanjem doprinosim razvoju mladih ljudi, i samo svjedočenje nečije strasti i razvoja je nešto što za mene ima veliku vrijednost.

Primjećuješ li kod svojih učenika razliku u odnosu prema bavljenju umjetnosti? Jesu li mlađe generacije samouvjerenije i otvorenije po tom pitanju ili pak svemu pristupaju pragmatičnije?

Teško mi je govoriti u tuđe ime, ali sam isto tako dio nečijih odluka. Mislim da su neki temeljni strahovi uvijek isti i univerzalni, neovisno o tome o kojoj generaciji govorimo. Razlika je u tome što je ples danas značajno dostupniji, postoji i akademija, puno je lakše doći do informacija, i sve je generalno povezanije.

No ono što trebamo još osvještavati je činjenica da bavljenje plesom ne podrazumijeva samo izvođenje. Ples se može koristiti u kontekstu psihologije, novinarstva, fizioterapije… Naravno da s mladima prvenstveno želiš plesati i izvoditi, ali nastojim im usaditi i tu mogućnost da se ljubav prema plesu može transformirati i biti puno više. Iako sam oduvijek imala te naznake, meni je na primjer došlo da upišem Akademiju vizualnih umjetnosti, htjela sam eksperimentirati kroz različite medije.

Stvari su se bitno promijenile i otkad smo ušli u Europsku uniju, otvorilo se tržište i promijenila su se i naša prava temeljem kojih možemo studirati. Unatoč svemu tome, taj neki temeljni strah je univerzalan, i za tako je nešto definitivno potrebna hrabrost.

Neko si vrijeme živjela, radila i educirala se u inozemstvu, od Amsterdama do Kine i Amerike… Ali ipak si se vratila Rijeci i ovdje ostala.

Oduvijek sam bila jasna po tom pitanju, nikada nije bilo sumnje da se ne želim vratiti doma. Sjećam se kad sam odlazila na akademiju u Amsterdam da sam rekla: odlazim zato što sam primorana, ne zato što želim. Da imam mogućnost ovdje studirati ples, ovdje bih i ostala.

U Rijeci želim djelovati zbog obitelji i prijatelja, zbog grada u kojem sam rođena i kojeg poznajem. Rijeka mi jednostavno nudi različite vrste sigurnosti. Međutim, ovdje nisam mogla dobiti iskustvo i edukaciju za apetite koje sam imala. Također, mislim da je plodonosno i obogaćujuće za mlade ljude da odu van i probaju samostalan život, da vide što to znači kada se nađeš u sredini gdje nikoga ne poznaješ. To može samo pomoći u otkrivanju smjera u kojem želiš ići.

Nedavno si performansom Novi prostori ukazala i na nedostatak adekvatnog prostora u Rijeci, što je zapravo već dugo komunicirani problem.

Da, to je nešto što je već dugo ovdje prisutno i nešto što nas svih koči na ovaj ili onaj način, bilo da se radi o adekvatnom prostoru gdje bi se održavao plesni program ili polivalentnoj dvorani koja je općenito potrebna izvedbenim umjetnicima. Na to smo ukazali i performansom Proglas za Međunarodni dan plesa, kojeg smo osmislili Tajana Josimović, Martina Hrlić-Rogić i ja, izvedenom na Korzu.

Ovo je tema koja me prati još otkad sam bila dijete, premda je sada situacija nešto bolja. I zato sam kad sam dobila poziv od svoje mentorice na akademiji u Ljubljani za uličnu galeriju odlučila napraviti seriju fotografija Novi prostori, koja koristi prostor i gradsku arhitekturu i ukazuje na tu problematiku. Govori i: nemamo svoj dom, pa smo se smjestili negdje drugdje. Site-specific performansi i smještanje tijela u prostor potiče i to da se izlažemo prostoru, inspiracija se ionako nalazi izvan zidova dvorane. U dvorani se učimo tehnici i savladavanju vještine, ali sve ono kako ćemo koristiti tijelo poslije je povezano s vanjskim svijetom. Osim toga, općenito me inspirira arhitektura, i zanimljiv mi je taj moment kada netko mjesto postaje važno mjesto i pitanje tko mu daje smisao i vitalnost.

Mislim da je ples jako važan, osobito danas. Živimo u svijetu koji postaje fragilan, a tema otuđivanja je sveprisutna. Ples s druge strane može djelovati izuzetno pozitivno na mlade ljude, i potrebno je da se u to ulaže. Takvu moć imaju i druge vrste umjetnosti, a koju će netko odabrati ovisi o afinitetu i senzibilitetu te osobe. Ali svi smo kao bića rođeni da kreiramo, i važno je da ne zaboravljamo na to.

Spomenula si arhitekturu kao inspiraciju, motivacija za Nove prostore je pak bila neka prepreka ili otpor, znam da ti je važna i glazba… Gdje još pronalaziš inspiraciju, i je li taj izvor isti za sve forme umjetnosti u kojima stvaraš?

Mislim da je to jako slojevito. Za primjer mogu uzeti ARTissue koji je nastajao godinama. Neke ideje i izađu iz tih crtica koje zapisujem, a znalo mi se događati da je za neke ideje bilo potrebno i sedam godina da dobiju svoj oblik. Postoje i stvari kojima se baviš na kraće staze, i primjerice u radu u K2K-u me često pokreće fotografija. Uzimam kompozicije i boju kao neki početni trenutak iz kojeg razvijam 3 minute koreografije. Nemali broj puta mi se događalo i da stvaram iz intuicije i onda tek pronađem narativ u tome. To mi stvara drugu vrstu slobode.

U što bi baš htjela uskočiti, ali se još nije pojavila prilika?

Mogu izdvojiti jednu misao, a to je da budem angažirana kao koreograf ili kreativni direktor modnih revija. Inspirira me ljudsko tijelo, ali u kontekstu skulpture i statike. Osobito mi je zanimljiv umjetnik Anthony Gormley koji je poznat po svojim skulpturama inspiranim ljudskim tijelom. Revije su također postale neka vrsta performansa, a u svojoj su srži repetitivne – a da bismo postali majstor u nekoj vještini, moramo je ponavljati, i voljela bih takvo značenje pretočiti u pokret. To bi moglo biti mjesto gdje mogu eksperimentirati s različitim inspiracijama, i tu vidim bezgranično puno mogućnosti.

To su neke moje želje, iako sam naučila dvije stvari: važno je pričati o tome što želiš, ali isto tako moraš paziti. Treće, važno je odvažiti se i to izrealizirati jer će se na kraju netko drugi toga sjetiti. To mi se dogodilo s Izložbom tijela, natjerala sam se da to odradim unatoč strahu. I tek onda zapravo učiš. Pokušaj, pogreška. A za sve neostvarene ideje i želje, sve je otvoreno – nikad se ne zna.

Istaknuta fotografija: Borut Brozović

#Artissue #intervju #K2K #Kekica #Novi prostori #performans