Otroci duha smo in bratje moči katere obljuba se ne izvrši smo črni duhovi od tega sveta opevamo noro podobo gorja razlaga je bič. In ti krvaviš po stotič. Razbijte zrcalo sveta vaš trud je zaman. Presegli smo noč. Naš dolg je poplačan in naša je luč.
Paradoks ovoga retroavangardnog događaja (premijera je bila održana 8. veljače 1985. na nacionalni kulturni praznik što nosi ime Franceta Prešerna) leži u njegovim dvama raznosmjernim kretanjima prema prošlom i prema budućem vremenu. Nekoliko godina ranije u svojoj se Poetici osporavanja (1982) Aleksandar Flaker usprotivio argumentirano terminu neoavangarda; rusist i slavist proučavao je takozvane povijesne avangarde te sukladno tome u punome jeku, ponekad i konfuznih, rasprava oko postmodernog stanja držao se historiografskih uvida. Povijest se, ne jednom, poigrava s onima koji su nešto potpunije i pripremljenije upoznati s njezinim tekućim i medijskim ritmovima. I autori ove kazališne predstave održane u Cankarjevu domu bili su svjesni toga naizglednog paradoksa koji je uključivao i samoukinuće nakon svega otprilike godinu dana djelovanja. Da Krst pod Triglavom ipak nije posve raskrstio s povijesnim avangardama vidjelo se na samoj kazališnoj sceni; Gledališče Scipiona Nasice služi se u toj predstavi iskustvima ruskog kinetičkog kazališta kod kojega izvođači izvode mehaničke kretnje. Uz to, na pozornici je bio rekonstruiran Tatlinov spomenik Trećoj internacionali, svoju ulogu imali su dresirani vučjaci sa svojim vodičima te povrh svega prizori iz povijesti modernoga kazališta. Nitko od izvođača ne govori ni riječi pa ipak čuju se one s razglasa. A na albumu na kojem je predstavljena glazba predstave stoji napomena: “Schönheit gibt es nur im Kampf”, ljepote ima jedino u borbi. Kao iz klasične definicije drame i njezinih neminovnih sukoba među dramskim licima.
Raskorak prošlog i predstojećeg vremena te povijesti i mita o pokrštavanju naroda i epoha očituje se ovdje uz monumentalan učinak (vidi Prešernov Krst pri Savici). Sjetimo se ovdje tri vrste Nietzscheovih misli o štetnosti i koristi povijesti za život, monumentalne, antikvarne i kritičke historiografije. Povijest ili bolje historiografija ponekad se povodi za prizvucima i bezvrednostima koje sama mukotrpno reciklira, ne bez razloga. Zato je potrebno govoriti o današnjem iskustvu, a ne nekadašnjem doživljaju, jer iskustvo potrebuje povijesnu, kritičku ili estetičku distancu. To se jasno uočava s albuma na kojem je zabilježena glazba predstave. Tako već prva skladba datirana 819. nosi naslov Hostnik, tj. člana prve postave Laibacha. Radnja je podijeljena u 62 prizora i (pseudo)povijesno na četiri dijela (819.–822., 1095.–1270., 1961.–1982., 1983.–1987.; posljednja godina jest godina samoukinuća Gledališta Scipiona Nasice).
Ovdje valja govoriti o odnosu što ga je filolog Walter F. Otto definirao kao potrebu da sve što je veliko hoće biti opjevano i poumjetničeno. Umjetnost je vjerojatno jedina ljudska tvorevina koja polaže pravo na neuništivost, samo promašena i nezanimljiva umjetnost propada još za života njezinog autora. Umjetnost nije dokument, prije je monument, kazao bi povjesničar Jacques Le Goff. No sprega umjetnosti i monumenta ne sjeda modernom ukusu iz razloga što se smatra da ona neminovno vodi bezvrijednom kiču i upotrebi stereotipa; ne govori bez razloga Milivoj Solar da je kič samo “lijepa umjetnost” i trivijalnost te ništa drugo, estetski i društveno zanemariv fenomen što ga valja čim prije zaboraviti. Još jednom, sve što je veliko teži biti opjevano. Valja istaknuti još nešto. Retroavangardni događaj bio je održan u formi spektakla, a kako je zahvaljujući Guy Debordu postalo to dovoljno poznato, naše je vrijeme karakterizirano spektaklom, to je vrijeme u kojem se slika, a ne kakav predmet, po prvi put pokazuje takoreći prvorazrednom trgovačkom robom pa otuda i njegov karakter groteske, pojave isprva smiješne, a potom ubrzo zastrašujuće.
Koju godinu prije Krsta pod Triglavom također u Cankarjevom domu bio je izveden petosatni spektakl Moć kazališnih ludosti Jeana Fabrea sa samo jednom cigaret pauzom. Tada je manji dio publike revoltirano reagirao i napustio demonstrativno dvoranu. Povod je bio prizor u kojem je na pozornicu bilo pušteno dvadesetak žaba, a izvođači su ih jednu za drugom zgazili stopalom ostavivši gnjecavi i krvavi trag. Članovi Gledališta Scipiona Nasice pratili su Fabreovu Moć kazališnih ludosti koja je imala svoju premijeru na venecijanskom bijenalu. Dvije predstave imaju samo dva zajednička elementa: to da pripadaju takozvanom vizualnom kazalištu i da nude panoramski pogled na povijest kazališta 20. stoljeća.
Scenska glazba bila je zime 1986. na 1987. objavljena na CD–u kod briselske diskografske kuće Sub Rosa. Jägerspiel jest naziv skladbe koja precizno upućuje na (bio)kinetički karakter Krsta pod Triglavom. To ovdje znači mehaničko, takoreći neljudsko i groteskno, ponavljanje glazbenih obrazaca. Također, da to ponavljanje zahvaća i tjelesne radnje izvođača; teško da se bez razloga svako toliko s razglasa čuje riječ Schauspieler, glumac ili izvođač na njemačkom. “Naš rad je industrijski, a jezik politički”, stoji u manifestu “Laibach: 10 točaka konventa” (1982). “Ne govori pojedinac, govori organizacija”.
Današnje iskustvo Krsta pod Triglavom dragocjeno je i zbog tekućeg odnosa prema (ne)religijskim običajima i ponašanjima pojedinaca. Molitve na javnim gradskim površinama, na prostorima koji nisu definirani kao posvećeni odnosno crkveni, dovoljan je lakmus papir ustavnih sloboda u tome smislu. Nietzscheova svojevrsna definicija kazališne umjetnosti glasi: “rođenje tragedije iz duha glazbe”. U tome smislu Krst pod Triglavom ide mimo ako umjetnost polaže pravo na svoju autonomiju, tj. pravo da se ravna jedino svojim specifičnim zakonitostima, a ne općim estetičkim. Bespotrebno je istaknuti da kazališnom umjetnosti dugo je dominirao govor, a njezin vizualni aspekt bio smatran od sekundarnog značenja. S dvadesetim stoljećem i to se promijenilo.
Istaknuta fotografija: Ivan Molek u društvu s redateljem Draganom Živadinovim i slikarom Romanom Uranjekom
#Cankarjev dom #Gledalište Scipion Nasice #Ivan Molek #Krst pod Triglavom #Laibach