Kolika je dnevna doza zagrljaja / “hugova” potrebna čovjeku (ženama, muškarcima i djeci) da bi se osjećao dobro? Znanstvenici (naravno, zapadni) su utvrdili (pokusima i mjerenjem) točan broj: 8! Meni je potrebno devet ili jedan duži, iskreni i topli koji vrijedi za njih 10. Jučer sam se, nakon par mjeseci neviđanja, susreo s bliskom prijateljicom, i zagrlio je s obje ruke, ali nježno, a možda sam je i poljubio u desni obraz. Nisam siguran, memoriju mi je poljuljao njen polovični odgrljaj, bez “kissa” u moj lijevi obraz (a bio sam friško obrijan). „Zadnji put si me spontano i iskreno zagrlila na sprovodu moje majke „ – rekao sam joj bez predbacivanja. „Vruće je, ne mogu“ – odgovorila mi je. A našli smo u zelenoj hladovini, u bašti jednoga kafića.
Onda je nervozno izvadila lepezu iz pretrpane torbice, a ja sam nam naručio kave. To bi lako mogla biti uvodna scena filma „Dug susret“: prva epizoda našeg druženja je trajala dva sata, a bit će ih još jer sve što si imamo reći ne može stati u jedan dvosatni film. Previše toga smo prešućivali, izbjegavali po/kazati, premnogo smo riječi progutali, a to ostavlja ozbiljne posljedice: njoj na štitnjači, meni na nekoj drugoj žlijezdi ili organu. Plač treba isplakati, krik iskričati, smijeh ismijati, jecaj izjecati, svaku emociju izraziti – da bismo bili zdravi i imali zdrave odnose. Samo u njima, iskrenima i otvorenima, možemo vidjeti dalje od vlastitog nosa i izaći iz sjene svoga ponosa.
Vrat je taj koji povezuje glavu (svijest) s tijelom (emocijama). Zato naš zajednički neprijatelj od početka vremena često napada naše vratove. Da ne bismo bili svjesni onoga što osjećamo, da ne bismo to po/kazali, da bi nas iznutra podijelio (na teoretsku glavu i praktično tijelo), a sve to kako bi nama vladao („Divide et impera“), kako bismo ostali njegove nesvjesne sluge, koji se boje svjetla istine pa nastavljaju sanjati u mraku. To se prvo zbiva u nevidljivom, duhovnom svijetu odakle se – to zlo – pretače i manifestira u stvarnom tj. materijalnom životu (kao da je duhovni život nestvaran samo zato što je očima nevidljiv). U oba slučaja vrat ostaje primarnom metom: njegovo stezanjem (da bi se ugušila riječ) ili njegovim klanjem (da bi se ubilo nekoga koji misli i govori drugačije od onoga koji nož drži ).
Kao što naši okovi mogu biti zlatni tako i noževi mogu biti od zlata. Upravo takvim jednim kolje koljač iz Jasenovca u zadnjem filmu Lordana Zafranovića „Posljednja priča stoljeća“ koji je ovih dana poslan na selekciju festivala u Veneciji. Naslov je mojih vijuga sintagma i prvotno, prije 10-ak godina, bio je namijenjen jednom drugom ratnom filmu koji, nažalost, nije mogao biti realiziran. Lordan ga je jezičnim “overlappingom” prebacio na svoj zadnji film. I pristaje mu.
Prva krv i druge priče
Španjolci igraju najbolji nogomet, ali i rade jako dobre filmove. „Barcelona“ je onako dobra jer puno ulaže truda i novaca u svoje juniore (najvažnije je na vrijeme prepoznati talente i školovati ih). Mladi filmski autori startaju s kratkim filmovima (sprint na 100 m) a nastavljaju s dugim (800 m/80 godina s preprekama). Za taj „sport“ se traži jaka kondicija i strast (za filmskim životom). Kratkiš „Plava zemlja“ redateljice Marune Auclair mali je modri biser s Mallorce, gdje se njegova zgusnuta radnja odvija u jednom izoliranom selu, odakle se njegovi stanovnici nisu nikada usudili izaći („Iza borove šume ne postoji ništa“). Ali jedne ljetne večeri 1940., na seoskom trgu, prvi put u životu su vidjeli filmsku projekciju slika iz vanjskog svijeta, a glavna junakinja je par dana prije dobila prvu menstruaciju (nakon koje joj se, ritualno, odreže kosa do ramena). Po starom feudalnom običaju, kojega se svi seljani pokorno drže, vlasnik imanja ima pravo da pozove svaku djevojčicu koja mu se sviđa – nakon njenog prvog krvavog događaja – u svoj krevet. Do vrata njegove spavaće sobe je dovodi njena majka. Elinor odbija poslušnost (oči joj je otvorila filmska projekcija) i bježi preko granice tog zatvorenog svijeta, u plavu slobodu, sve do obale mora.
Filmska fotografija, i dnevna i noćna, je moćna, oslonjena na tradiciju španjolskog slikarstva (sve tamo do Goye); gluma je oporo realistički uvjerljiva, a naracija progresivno linearna i vodi oslobađajućem finalu. Dobri filmovi zaista nam otvaraju oči: gledatelj/i tako saznaju da su feudalni običaji vladali u ruralnoj Španjolskoj i u prvoj polovici 20. stoljeća, što je pomalo šokantno otkriće. Ima biti da je u pravu autor knjige „Kinematografija nas čini boljima“, kojeg spominje otac glavne junakinje iz također španjolskog filma „Proslava prekida“, zaista u pravu.
Jedan život – jedna priča. Nema tog ljudskog bića koji ne zaslužuje jednu filmsku priču, bilo kratku bilo dugu. O velikim ljudima (npr. o Napoleonu, Hitleru, Hemingwayu, Titu, Aleksandru makedonskom itd.) prave se veliki i skupi filmovi koji se uvelike gledaju i često donose veliku zaradu. O malim ljudima s margine se uglavnom snimaju mali filmovi. Ali po pitanju kvalitete dužina i veličina ne igraju glavnu ulogu: ima kratkih i jeftinih filmova koji su iznutra veliki, kao i dugih i skupih koji su iznutra, mali. Ja sam npr. o jednom bivšem đankiju (koji je fizički bio u stanju logoraša iz Aushwitza) snimio “dox” od po’ ure („Zadnja luka Amsterdam“) koji je, sudeći po kritikama i broju prikazivanja na „Klasik TV“, velik film. Kao i jedan dugi (63 min) o jednom velikom čovjeku („Zoo Tito“), kojeg je J.Pavičić (povodom njegova prikazivanja na 19. danima hrvatskog filma) ocijenio boljim od Vrdoljakova i Zafranovićevog serijala o Titu. Moj budget je iznosio 100.000 kn, a njihov 12 i 4 milijuna kuna. “Money talks but it’s not the best speaker always.”
Dvije noći i dva dana
„Sulejmanova priča“ je francuski film, u režiji Lojkinea, koji nam stavlja pred oči i uši dvije pariške noći istoimenog raznosača hrane iz Afrike, koji neprestano u sebi ponavlja priču o razlozima svog dolaska u Francusku, kako bi djelovala što uvjerljivije na ključnom intervjuu za dobivanje dozvole za boravak. Ponavljanje ga pak ne dovodi do sigurnosti koja mu toliko treba da bi preživio na ulici i raznim prenoćištima za socijalne slučajeve i živio dalje u Parizu. Njegov težak život je pun većih padova i manjih uspona (doslovce i figurativno), ali on nastavlja pedalirati, tražiti novce koje je mukotrpno zaradio, braniti svoje ljudsko dostojanstvo, brinuti se iz daljine za svoju bolesnu majku u Africi, ne reagirati agresivno na rasističke ispade nekih mušterija itsl.
Sulejmanov život je neizbježno dinamičan (pa je takva i kamera koja ga prati u njegovom brzom kretanju od jedne adrese do druge), problematičan (puno posla – mala zarada), uličan (mnogi eksterijeri, često noćni), neizvjestan (ne zna se kako će završiti njegova priča, ne naslućuje se što će mu se sljedeće dogoditi), ali i moćan (radi njegove blage, tople i ustrajne ljudskosti kojom je natopljen). On je pedalirajuće, crno ogledalo stvarnosti koja ga okružuje, u rasponu od izdaje i agresije do razumijevanja i suosjećanja (ali je to rijetka pojava u ubrzanom, egoističnom društvu u kojemu svi jure za profitom i užitkom dok on trči za koricom kruha i minimalnom egzistencijalnom sigurnošću). Igra ga, dokumentaristički realistično, Abou Sangare koji je nagrađen u Cannesu za najbolju mušku ulogu, a film je dobio nagradu FIPRESCI za najbolji film. U filmu se mnogo govori (kako zbog blage naravi glavnog lika koji sukobe s drugima nastoji riješiti riječima tako i zbog nasmijane brbljavosti njegovih afričkih kolega), što otežava čitanje titlova ali doprinosi živopisnosti i realističnosti prikazanoga (film je inspiriran istinitim pričama). Pri svemu tomu imponira i dominira toplina humanosti tog mladog imigranta kojeg ni najteži udarci ne bacaju ispod te razine.
„Corina“ je humorna drama, meksičke redateljice Urzule Barbe Hopfner, o 20-godišnjoj djevojci koja pati od agorafobije (strah od otvorenog prostora) pa je robinja rutine koja joj daje sigurnost (hoda uvijek istom ulicom do posla, pije kavu uvijek u istom kafiću itsl.), a njeno fobija je zapravo uvjetovana ponašanjem njene majke (koja se zatvorila, nakon smrti muža, u četiri zida svoga stana). Kroz priču nas vodi šarmantna naratorica u “offu”, a redateljica ne ulazi dublje u problematiku jer bi time izgubila na humoru pa onda i na gledanosti filma koji bi se tada pretvorio u ozbiljnu dramu.
Kako stvarnim likovima iz života tako i filmskim likovima na platu najviše treba tih osam zagrljaja dnevno i nekoliko toplih cjelov koji iscjeljuju unutarnje emocionalne rane. A svima nam treba zahvalnosti za najdragocjeniji dar u Svemiru, dar života (kakav je da je), iz kojeg onda dolazi spoznaja o vrijednosti života Drugoga (ma koje on boje kože ili ideologijske boje bio) za obogaćenje moga vlastitoga života. I tako dok mi gledamo filmove pod vedrim nebom, Izrael i Iran se raketiraju, kao Rusija i Ukrajina, svijet krvari a ljudi ginu. Čitavo čovječanstvo, dakle, treba jedan veeeliki i duuugi Zagrljaj!
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #francuski film #Sulejmanova priča #zagrljaj
