Sad nek spavaju svi naši i besmrtni. Pod mostom, kraj “Druge ženske” nabujala Miljacka teče. Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu. Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša. Dosadna duga sarajevska kiša... Izet Kiko Sarajlić
NEŠTO JE TRULO U IMENU LAV – DRUŠTVO MRTVIH PJESNIKA
Jedne prigode se pjesnik Kiko Sarajlić malo našalio rekavši kako njegova pokojna supruga na sarajevskom groblju Lav leži kraj nekog generala. Hm, je li to na pomolu rat između velikog pjesnika i slavnog generala? Podsjetit ću vas o kome se radi. General koji je imao grob pored grobnice familije Sarajlić (tu je kasnije i Kiko sahranjen) je bio jedan od poznatijih Titovih generala i zvao se Anton Lukežić. Do pred sami rat je bio komandant Sarajevske armijske oblasti u bivšoj SFRJ. General Lukežić je uz Branka Mikulića (kao i većina uglednih Sarajlija iz tog perioda) bio veliki zagovornik građanske i multinacionalne Bosne i Hercegovine.
Znate li šta se poslije desilo sa grobom ovog velikana?
Sramota je ovo reći, ali moram:
GROB TITINOG GENERALA ANTONA LUKEŽIĆA JE PREKOPAN I ZATRTI SU MU TRAGOVI
Ukoliko iskreno priželjkujemo uskrsnuće bosanskog dostojanstva morat ćemo o ovome otvoreno progovoriti. Još nešto da kažem onako uzgred a ima malo dodira sa predhodnom pričom – Nakon nedavnog izbora novog pape pojavio se negdje kog nas tekst pod naslovom „Nešto je trulo u imenu Lav“ na koji je fra Drago Bojić oštro reagirao. Kao što znate novi papa je sebi nadjenuo ime „Lav“. I ovo sarajevsko groblje na kojem počiva pjesnik Izet Kiko Sarajlić se eto sasvim slučajno zove „Lav“. Kad već u naslovu pomenuh “društvo mrtvih pjesnika” da kažem i to da se u ovom istom sarajevskom kvartu (naselje “Koševo”) odmah s druge strane ulice nalazi groblje Sv. Josip na kome su sahranjeni pjesnici Silvije Strahimir Kranjčević, Marko Vešović, pjesnikinja Dara Sekulić, slikar Roman Petrović, političar Branko Mikulić i.t.d. Za kraj još jedna Kikina prozna pjesma:
TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME
“Šetam gradom naše mladosti i tražim ulicu za svoje ime. Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanima istorije. Dok je istorija trajala šta sam ja radio? Prosto volio tebe. Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu , kojom se, neopaženi od svijeta, možemo prošetati i poslije smrti. U početku ona ne mora imati mnogo zelenila, čak ni svoje ptice. Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom, uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas. Bilo bi lijepo da bude popločana, ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije. Najvažnije je to da u ulici s mojim imenom nikad nikog ne zadesi nesreća“.
I u nastavku govorimo o velikanima književnosti i ritualima sahranjivanja:
ZOV TETRIJEBA – NEKE PTICE NIKAD NE POLETE
Kondor kljuca Suncu oči i pada, na zemlju se vatra ruši. U sjeni velikih krila nema zova na borbu, snaga lipsava. Kako se zove požuda za zlatom, krvlju i smrću, kakvu čovjek nije vidio? Perje Kondora pada na čelo, a noć je tako blizu. Danijel Robles
KAMENE ENCIKLOPEDIJE KAO STEPENIŠTE KA VJEČNOSTI
Pjesma „Kondorov Let“ ili u prevodu „El kondor pasa“ govori o sumraku Inka, naroda koji je vjerovao da mu pripada božanska misija „širenja svjetlosti Boga Sunca“. Pjesma je nastala 1913. godine a njezin autor je Peruanac Danijel Robles. Imati svijest o tome da je „noć tako blizu“ je golem nauk. O ljudima govore njihova djela, a možda ponajviše njihovi odlasci, ponekad i njihove posljednje želje. Jedan njemački putopisac je u latinskoj Americi pokušao da osvijetli zagonetan ritual ili kult smrti kod Inka i Maja. Nije čovjek ko ne umre, smrtnost nam je zajednička sudbina. Pomenuti putopisac na to odgovara: „Wen zwei das gleiche tun, ist es doch nicht das gleiche.“ On je obilazeći groblja na Andima primijetio jedan uistinu čudan i zagonetan pomen mrtvima. U svom putopisu nam razotkriva misteriju: „Grab stein dort hat es eine Lucke, eine offene Stelle. Warum? Sie ist der untergehenden Sonne, zu gedacht.“ Mali otvor na grobu je pružao priliku pokojniku da gleda zalazak Sunca. Posljednja zraka Sunca trebala je probuditi pokojnike iz sna. Njihova želja da ih i posthumno ogreje tračak Sunca govori o vječitoj težnji ljudskoj da pobjegne iz tmine. Tu su naravno i epitafi – kraći prozni ili stihovni natpisi na spomenicima. Epitaf nastoji privući pažnju prolaznika, povezati ga kako s grobljem kao gradom mrtvih tako i s naseljem kao gradom živih. Kroz njega grobovi izlaze iz anonimnosti, dobijaju svoj identitet koji zauvijek ostaje prisutan čuvajući sjećanje na jednu epohu. Nadgrobni spomenici su svojevrsne kamene enciklopedije prohujalih vremena, te nam kao takve pomažu da se sklopi mozaik o ljudima koji su obilježili svoju epohu. Tako se na jednom starom groblju u Londonu može pronaći epitaf sljedećeg sdržaja: „Here reposes Daniel Defoe author of Robinson Crusoe 1660 – 1731. Veliki francuski pisac Stendal dao je da se na njegovoj nadgrobnoj ploči ukleše epitaf na italijanskom jeziku: „Enri Bejl milanez – Živio, pisao, volio.“ Stendal, autor romana Crveno i crno, pokopan je na groblju Monmartr u Parizu. Inače ovo znamenito Pariško groblje „Pere Lachaise“ bilježi najviše posjetilaca nakon Ajfelovog tornja. Na ovom groblju su sahranjeni: pjesnik Charles Baudelaire, filozof Jean Paul Sartre, dramatičar Moliere, Jim Morrison (The „Doors“), pisac Honore de Balzac i još puno drugih u Svijetu poznatih imena. Posljednje borbe branioca Pariške komune su se odigrale baš na ovom groblju i to, vjerovali ili ne, u neposrednoj blizini Balzakovog groba. Groblje „Pere Lachaise“ je osnovao Napoleon (1804. God.) i lokalitet mu je (tad) bio na periferiji Pariza, podaleko od grada, zbog straha od mogućih zaraza i epidemija. Nastavljamo naše listanje kamenih enciklopedija. Viljem Šekspir na svojoj nadgrobnoj ploči ima uklesan neuobičajen epitaf: „Bio je poeta kao Vergilije, obrazovan kao Sokrat, mudar kao Nestor. Narod ga voli, a Olimp ga ima.“ Uz kamenoklesce znao je zablistati i poneki soboslikar. Jedan od takvih veli: „U stanu u kom je boravio Gete ja sam lijepio tapete“. Stari dobri Vofgang fon Gete je bio zaokupljen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Smatrao je da nacionalna književnost nema više puno toga za reći, „počinje epoha svjetske literature i svako mora doprinositi razvoju toga razdoblja“. Govorio je da treba poznavati perzijskog pjesnika i mudraca Hafiza da bismo bolje razumjeli španskog pisca Kalderona. Hafiz, perzijski kralj uma i lijepe riječi, je sahranjen je u cvjetnom gradu Širazu. Na osam mermernih stubova postavljena je velika smaragdna kupola od majolike. Pod kupolom je veliki kameni sarkofag ukrašen Hafizovim stihovima koje je uklesao najveći krasnopisac Perzije A. Malek, zvani “princ kaligrafa”. Bertolt Brecht je sahranjen na jednom starom francuskom dominikanskom groblju u Berlinu. Na jednom sasvim običnom riječnom kamenu uklesano je njegovo ime, godina rođenja i smrti. Zgrada u kojoj je proveo posljednji dio života nalazi se uz samo groblje. Prozori njegovog stana su gledali na to groblje i svega desetak metara su udaljeni od mjesta gdje je poznati pjesnik kasnije sahranjen. Njegov nekadašnji stan je danas muzej i Brechtov arhiv.
Dok topovi pucaju, rekoše, muze ćute. Da su muze zbilja ćutale dok je zveketalo oružje, ko zna šta bi ispalo od poezije. Jedva ako bi se skupilo nešto mrvica. Jedan od najboljih primjera je veliki Vergilije koji je propjevao u najcrnja ratna vremena. Nad svojim stihovima je strepio i “mazio ih” kao što medvjedica mazi svoje mladunce, kako sam reče. Muze su ga pratile kao sjena dok je radio. Kakvo ćutanje, koješta, došaptavala je boginja Talija, tek u ratu se vidi ko je pravi pjesnik a ko nije. Vergilije je započeo grandiozan poetski poduhvat kojim bi trebao Homera nadmašiti. Po njegovoj zamisli Rim je trebao i na polju umjetnosti pokazati dominaciju nad Atenom. Javno čitanje pred imperatorom Avgustom izazivalo je veliku pozornost. To je bilo, kako su neki kasnije pisali, „najviše formalno priznanje poeziji u cijeloj njenoj povijesti“. Ni prije ni poslije poezija nije bila na nekom mjestu i u nekom času podržana s većim autoritetom. Vrijeme slave nije zaboravljeno, Dante je Vergilija uveo u svoju “Božanstvenu komediju” i tamo ga naziva svojim ocem i učiteljem. Hajnrih Hajne mu je posvetio jednu pjesmu, ovako ide:
“Zastor je pao. Konac drame. Već idu kući gospoda i dame. A da li se komad dopo? Po pljesku sudeć nije propo. Priznanje zahvalnoga svijeta, umro je poznati poeta. No sad je kuća posve nijema i žamora i svjetla više nema. Al kakav je to čudan zvuk odjeknuo po praznoj bini? To možda jedna žica puče na nekoj staroj violini. Posljednja lampa već se gasi. Ne može jadna sjati dulje. Iako plamsati još kuša. To svjetlo biješe moja duša.” Danas neki Vergiliju, ipak, zamjeraju što nije sastrugao „pozlatu sa svog vremena”, jer je njegov san o zlatnom vijeku ostao samo san. U rijeku života jedni poniru, a drugi izviru dok stoljeća huje iznad naših glava.
