Život i živjeti u nekom primorskom gradu ima jednu veliku prednost spram onih koji su nastali na kontinentu, položeni uz neku rijeku ili, ako su baš nesretni, nemaju nikakav plovni put, nego samo kanale ili čak ni to. Prednost života u primorskom gradu jest ta da možete biti urbani čovjek, a istovremeno biti u stalnom odnosu s izvornom prirodom: morem, otocima, nebom, oblacima.
Tako, primjerice, kvarnerski grad, grad na kvarnerskoj obali, samo je polovina grada. Jedna mu je polovica izgrađena, a druga otvorena prema onoj drugoj polovini: prostranom plavetnilu. Čovjek dođe do mjesta gdje je ta nevidljiva linija koja siječe grad na pola, uđe u barku, isplovi na more, eventualno baci udicu i lovi. Sam ulov nije toliko ni bitan. Važno je da je čovjek tu, okrenut toj drugoj, plavoj polovini svoga grada.
Na povratku se čovjek vraća u svoju ulicu, a za njim hodaju oblaci, vjetar, to plavetnilo na kojem je maločas bio – i sve to se ulijeva u grad za njegovim leđima. Zato je primorskom gradu važan obalni dio: u njemu se objedinjuju ta dva njegova osnovna dijela. Bez toga spoja grad izgrađen na obali i ne može biti primorski grad.
Za čovjeka u kvarnerskim gradovima bitan je i odnos prema vremenu. Njega, za razliku od kontinentalca kojega vrijeme i vremenska prognoza zanimaju tek povremeno, jako zanima kakvo će biti sutra. On iz kuće, kroz prozor, može vidjeti more, ali i mjesto po kojem se može predvidjeti vrijeme. Nama Riječanima to je planina Učka. Na Kvarneru vrijeme se mijenja brže i češće nego drugdje na kontinentu i u zaleđu, tako da pomorcima koji plove Kvarnerom pogled često pada na Osorčicu, brdašce na otoku Lošinju – odličnog prognostičara vremena.
Ljudima na obali podno Učke, jer ne mogu vidjeti njezine vrhove, vrijeme prosto pada na glavu. Poput jake kiše koja se iznenada sruči.
I da – primorski grad treba znati osjetiti. Nedovoljno je samo živjeti u njemu: treba ga otkriti, jer takav grad se ne otvara sam. Dakle, morate znati uživati u pričama i razgovorima, u ćakulama po krasnom sunčanom danu uz pravu i odabranu temu u nekoj našoj konobi ili oštariji. Treba znati hodati po uskim ulicama, popločanim izlizanim kamenom kojim su prolazile generacije primoraca prije nas, i stopiti se s njima. Treba otići na ribarnicu, osjetiti miris ribe, ili se u pravo vrijeme naći s nekim ribarom, otići u ribariju, vidjeti kako i što i kada se lovi, slušati ribarske priče i ono što sve krije morsko dno.
Ali kako nastaje kvarnerski grad? Kako se gradi, koji su parametri bitni da bi nastao? Gradi li se oko luke ili je projektiran po nekim regulama mediteranskog prostornog planiranja?
Jedan srednjovjekovni francuski vladar, koji je jednom posjetio Pulu, bolje rečeno, ono što je od tog rimskog grada ostalo, nije bio zadivljen dobro očuvanom pulskom Arenom, nego ostacima pulske luke. Rekao je kako je Pula nesumnjivo nekoć bila divan grad (c’est une ville magnifique), jer je imala dobru i lijepu luku (un bon et beau port). Divio se njoj, a ne rimskom graditeljskom geniju. Za njega su se gradovi gradili oko luke.
Naši primorski, kvarnerski gradovi još u davno vrijeme gradili su se visoko na stijeni, nad dubokim zaljevom, nad mjestom gdje postoji dobar izvor pitke vode i plodna polja. Tako je to bilo stotinama godina. Potom su došle čete rimske vojske koje su zatekle lokalno stanovništvo – ilirsko pleme Liburna. S rimskim legijama došli su inženjeri i počeli mjeriti i parcelirati polja za buduće vlasnike. Iskolčili su prostor, stali podizati grad u kamenjaru na obali. Nisu dirali u plodna polja, nego su krenuli graditi novi grad, poput recimo Fulfinija.
Nestankom rimske vlasti na ovim prostorima dolazi dugi period nesigurnosti, raznih provala naroda i straha. Ljudi odlaze u zaštićenije gradove ili bježe na stijenu, kao onu u Omišlju, i ondje podižu grad. Ondje se mogu bolje obraniti, a brani ga i Frankopanski kaštel.
Plomin ima sličnu povijest kao i Omišalj, a opet je drugačije. U rimsko vrijeme to je granična postaja, podignuta visoko na brijegu s kojeg se vidi čitav Kvarner. Kada Rimljani osvajaju Dalmaciju, pomiču granice pa grade na dnu uske uvale novi grad – Flanonu. On postaje najveći grad i daje ime čitavom zaljevu (Flanaticus sinus). Kada su i rimskome carstvu odbrojeni dani, stanovnici iz straha zbog pljačkaških hordi dižu treće naselje, malo ispod prvog, i tako nastaje današnji Plomin.
Arheolozi i povjesničari za liburnski Kastav pretpostavljaju da je imao svoju luku u Preluku, kako mu i samo ime kazuje. Volosko, ili po Valvasoru Volovsko (zbog stoke koja se ovdje izvozila iz Kastavske gospoštije), nastalo je u srednjem vijeku. Mošćenice su moguće nastale poslije Kastva, no i one su, kao i Kastav, uz more u dragi izgradile svoje selo, imenom Mošćenička Draga.
Na kraju spomenimo da su svi ti naši kvarnerski gradovi bili, u stvari, zajednica svojih stanovnika. Na tim područjima općina – bila ona gradska slobodna ili se naslanjala uz kaštel – ljudi su bili slobodni. Nisu se dijelili kao danas po bogatstvu, boji kože ili jezičnom izrazu, nego po tome pod čiju jurisdikciju potpadaju. I to je ono što je važno, jer unutar gradskih općina nije postojala vlast čovjeka nad čovjekom u onom klasičnom, feudalnom smislu. Zato ovaj naš mediteranski svijet feudalizam nije poznavao onako kako ga je poznavala velika unutrašnjost Europe.
Istaknuta fotografija Grad Rijeka
#kvarnerski grad #Neven Lukačević
