Lekcije mog tate

Iza fragmentarnosti kadrova i snimaka u dokumentarcu Dalije Dozet „Lekcije mog tate“ otkriva se neobična poetika i tiha tuga za onim što ostaje iza nas, baš kao kada se moramo oprostiti od najbližih. Prvi dugometražni film ove redateljice premijerno je prikazan na ZagrebDoxu, gdje je osvojio glavnu nagradu u regionalnoj konkurenciji, a potom je nastavio festivalski put i na 23. Liburnia Film Festivalu u Opatiji.

Sam naslov upućuje na ono što slijedi: Dozet preispituje odnos s ocem nakon njegove smrti. Danijel “Danko” Dozet cijeli je život bio vezan uz film i kameru, iako to autorica ne naglašava kroz biografske detalje ni njegov posao; taj dio više se sugerira nego što se detaljno prikazuje. Ono što je bitnije je intimni uvid u očev privatni odnos s kamerom kao sredstvom komunikacije s obitelji i svijetom. Kroz osobnu naraciju, Dalija otkriva ne samo arhiv, nego i samog oca, upoznajući ga nanovo u procesu stvaranja filma.

Struktura filma jednostavna je i dosljedna: osim prologa i epiloga s očevim porukama, gotovo je u cijelosti sastavljena od neobilježenih i nemontiranih snimaka koje je ostavio iza sebe. Pritom nema opterećenosti time kako je vremenski posložena radnja, već je sve fokusirano na spomenutu narativnu liniju upoznavanja autorice s likom samog tate. Njegov karakter se ocrtava kroz odnose s drugim ljudima i kamerom, a nenametljivost i fluidnost tog portreta najveća su snaga filma. Čak ni različitost kvalitete snimaka ne narušava cjelinu, a monotoniju arhivskog materijala Dozet razbija promjenom ritma kroz putovanje kadrovima.

Odnosi među obitelji česta su tema dokumentaraca; prošle godine domaća publika gledala je i „Našu djecu“. No, iako ih povezuje filmski rod i slična tematika, Dozetin pristup odlikuje se drugačijim, specifičnim stilom. Istina, nizanje arhivskih snimki bez klasične dramaturgije može djelovati naporno, ali film ipak uspijeva balansirati distancu i toplinu, što je rijedak i vrijedan učinak.

Autorica ne skriva da je oca doživljavala ambivalentno; voljela ga je, ali i nerijetko bila pomalo frustrirana njegovim ponašanjem. Ključ međusobnog odnosa shvaća upravo kroz kameru: ponekad im je donijela teret, ponekad bliskost, a na kraju je to ipak naslijeđena strast. Upravo to prenosi i film, složenost osjećaja koje je teško jasno imenovati, ali koji kroz filmski medij pronalaze svoj izraz. „Lekcije mog tate“ tako postaju i put prema njihovom ponovnom susretu, makar u slici i zvuku.