Pretposljednji dan Liburnia Film Festivala prošao je, kako je rečeno u naslovu – vatrometom dobrih filmova, a u jednom trenu kao da je i svemir tako mislio pa je za vrijeme jednog filma gledateljstvo dočekao i pravi vatromet u pravom trenutku, no o tome nešto kasnije. Opatijska Mala ljetna pozornica bila je dupkom puna, ljudi su na pojedine filmove reagirali kao na bendove, a imali su i zašto.
Pa krenimo redom, kako bi kazao jedan kolega. Pogledali smo deset filmova od čega je čak 9 u konkurenciji za festivalsku nagradu, od kojih je jedna i Nagrade publike za najbolji film. Prvi film koji se ekranizirao u intimnom festivalskom okruženju jest „U tranzitu“ autorice Lucije Brkić. Njezina ideja za film nastala je na fakultetu kroz postojeći novinski članak te je odlučila progovoriti portretom o problematici koja se prikazuje u filmu. Imala je problema sa sirovošću zvuka prije finalnog proizvoda no kazala je da je zadovoljna kako je na kraju sve ispalo s čim se možemo složiti. Ono što je mana filmu je početak koji se učinio dosadan i nepotreban, možda ponajviše zbog neuvjerljivosti protagonistice koja je djelovala afektirano čemu je nadamo se kumovala trema. Tematika su migranti na riječkom kolodvoru, a prati Tinku Kalajzić koja je u hrvatskoj javnosti postala poznata po svojoj svesrdnoj pomoći migrantima – toliko je pomagala da je na kolodvoru postavljena bila tabla na kojoj piše Ulica Tinke Kalajzić. U jednom momentu u filmu Kalajzić dok se obraća nekome na kolodvoru kaže misleći na migrante: „Ne žele ostati u Hrvatskoj kao što ni ja ne želim ostati ovdje“, što bi se inače dalo prikazati kao suvisla kritika društvu no kako sam navela ne djeluje autentično. Inače je film solidno snimljen i vjerujem da se publici svidio.
Uslijedio je film „Oda“ Mije Maros Živković. Nakon što sazna da mora na operaciju, autorica se počinje psihički pripremati na istu. Svakome je njegova priča najgora, ali kad dođe u bolnicu, shvati da ima puno gorih i težih. „Odluka je bila teška. Ogoljena sam u filmu i imala sam tremu, ali ako ja ne mogu skupiti snage da napravim film, zašto bi ga ljudi trebali gledati“, tako je kazala autorica na liburnijskoj pozornici. Na kraju je, kaže, uzela kameru da cijeli svijet vidi. Mada filmom ohrabruje žene, naracijom ne postiže efekt. Govori prebrzo i neuvjerljivo, a uno što je „ubolo“ jest kada u filmu o trbuhu govori kao da je najdraži dio tijela svim ženama što nije slučaj. Poruka filma je dobra i glasi – nisi sama. Na kraju filma osjeti se olakšanje u glasu autorice. Svakako joj se mora odati priznanje za hrabrost koliko kod da su neke stvari bile tehnički manjkave.
Film „Zemlja za nas „ Karle Crnčević je razvalio i definitivno se radi o filmu koji je pobjednik večeri kada govorimo o načinu snimanja, savršenim kadrovima te osjećajem za brzinu i predah. Film je i vizualno i pričom moćan. Radnja filma se odvija u unutrašnjosti otoka Brača gdje skupina žena živi u neobičnoj zajednici. Ne vjeruju u privatno vlasništvo i hijerarhiju, a svojom zajednicom upravljaju direktnom demokracijom. Dijele zemlju, uzgajaju i skupljaju bilje nastojeći biti što autonomnije. Pogođene su ljetnim sušama, nedostatkom vode i klimatskim promjenama. Pobjegle iz svojih prošlih života, zajedno pokušavaju izgraditi svoju malu samoodrživu oazu. No kada se postavi pitanje upisa vlasništva u zemljišne knjige, samo postojanje zajednice je dovedeno u pitanje. Gledamo surovu iskrenost protagonistica pa je evidentno da autorica posjeduje socijalnu vještinu potrebnu da bi se takav dokumentarac snimio. Jednostavno, radi se o punokrvnom dokumentarcu strukturalno genijalno izvedenom – APLAUZ!
Tea Rajčić nije prisustvovala na ekranizaciji svojeg filma „1001 noć“ iz vrlo opravdanog razloga. Naime, rodila je prije dva tjedna. Njezin film djeluje kao nadrealna životna humoreska, a paunovi u filmu upotpunjuju atmosferu koju podcrtava grafit – život je san. Film priča o Emi (85) i Maji (80), najvjernijim gledateljicama i najsmješnijim kritičarkama turskih sapunica. Svaku večer posljednjih pet godina Ema i Maja provode zajedno gledajući turske serije u Eminom stanu u Splitu. Ovo je priča o mikrokozmosu koji ponekad nastane tamo gdje se najmanje nadamo, onda kad ga najviše trebamo. I o jednom prijateljstvu koje je počelo kad je sve drugo završilo. Sve u svemu, dobro smo se nasmijali!
Četvrti po redu, film „Duboki tonovi“ Igora Ilića, prikazuje njegovog oca koji se pokušava oporaviti od traume zagrebačkih potresa tako što ih opet rekreira. Zvuk je u filmu akter, antagonist i protagonist. U filmu se osjeti potres kao da je sad tu. Podsjeća na rat gdje su se toliko ljudi navikli da više ne bježe, tako ni njegov otac više ne bježi od zvuka koji mu je stvorio traumu. Najbolje suočavanje sa strahom je tako da mu gledaš u oči te upravo to i vidimo u filmu. Čista petica!
„Hrvatska kuča“ Tonija Jelenića tjera na suze, a imao je svjetsku premijeru. Protagonist Driton je Kosovar koji je za vrijeme rata branio hrvatske boje, a danas se na njegovoj baraci obojenoj u crven-bijelo-plavo vijori poderana zastava koju nosi na šivanje – to mu je u životu jedino važno. Dritona u filmu vidimo obučenog u „crveno-bijele kockice“ od glave do pete, a takav je s Tonijem i došao na premijeru. Driton je Jelenićev susjed – čitav život gleda tu kuću koja nas bolno podsjeća na ratne traume te je podsjetnik da ne sudimo one koji su izgubili u ratu vlastiti identitet – kada bi Driton shvatio ili pomislio da je njegova borba bila uzaludna vjerojatno bi se ubio kao što su to učinili mnogi hrvatski branitelji. Jelenić je bez sumnje redatelj o kojem će se dobrano govoriti. I neka!
Sara Todorović donosi film „Preko granica“. „Problem današnjice je što ne slušamo ljude, a bitno je da ih slušamo i čujemo“, poručila je redateljica. Opaka iskrenost nas uvlači u film, ne vidimo lika, čujemo samo glas autora koji kaže, između ostalog, da mu je falilo ljubavi u životu pa sam se sjetila rečenice: Nevoljeno dijete zapalit će selo da osjeti toplinu. Film je maestralan narativan te uz sliku dobivamo puni krug. Glas anonimnog muškarca vodi nas kroz niz vizualnih prikaza i prostora koji reflektiraju njegove skrivene patnje i kajanja. Kroz različite lokacije – od interijera vlastitog doma, mračnih hodnika, sve do gradskih ulica – gledatelji postaju svjedoci protagonistovih unutarnjih sukoba. Svaki prostor odražava fragmente njegovog života koji ga progone. Njegova ispovijest, ispunjena tugom i nemirom, postaje prozor u dušu osobe koja je na rubu iskupljenja. Kroz naraciju saznajemo da prelazak fizičkih granica je samo odraz njegovih unutarnjih. Susreti s prošlim uspomenama postaju simbol borbe za oprost i pomirenje samim sobom. „Preko granica“ nije samo priča o jednom čovjeku već je univerzalna priča o ljudskoj potrebi za iscjeljenjem i razumijevanjem.
A onda je uslijedio vatromet – doslovno i figurativno. Srpska redateljica Anja Koprivšek donosi film „Grand prize“ koji govori o hrvatskoj ballroom sceni te prati Tea i Valentinu, veteranku ballroom scene u Hrvata. „Nije ballroom scena velika fešta, ali i je“, govori Koprivšek, a tijekom filma slučajno kreće vatromet. Zašto? Ne znam, ali je savršeno pasalo uz film. Inače, ballroom kultura predstavlja siguran prostor za queer ljude, a najpoznatija je po plesu vogue. Njeni korijeni sežu u 19. stoljeće kada su u Americi bili organizirani prvi balovi, ujedno i prva javna okupljanja LGBTIQ osoba. Harlemska renesansa 1920-ih i 1930-ih godina značajna je za razvoj ballroom kulture jer je predstavljala povratak kulturnim vrijednostima afroameričke zajednice. Ballroom kultura, kakvu je danas poznajemo, razvila se nakon što su crni drag umjetnici krajem 1960-ih napustili natjecanja ljepote u New Yorku, ljuti zbog sveprisutnog rasizma na tim natjecanjima. Počeli su tada raditi svoja natjecanja tj. balove te zajedno s ostalim pripadnicima afroameričke i latinoameričke LGBTIQ zajednice kreirati mnoge plesne i neplesne kategorije, kao što su runway, realness, face i slično. Šira publika upoznaje ballroom kulturu gledajući dokumentarac „Paris is Burning“, koji prikazuje živote afroameričke i latinoameričke gej i trans zajednice 80-ih godina u New Yorku. Ballroom kultura proširila se po svijetu pa se tako u današnje vrijeme diljem Europe svakog vikenda održava i po nekoliko balova. Uz Zvonimira Arapovića i Valentinu Pandžić, Mateja Miković i Boris Vrdoljak začetnici su ballroom scene u Hrvatskoj.
„Pobjeći od Irene“ dokumentarac je Irene Antin. Kroz skriveno promatranje drugih ljudi, njihovih tijela i ponašanja u prostoru, naratorica dijeli iskustva o svom tijelu i pokušava pronaći mir u odnosu sa sobom. Antin ispovijeda nam vlastiti odnos prema tijelu, a kroz mnoštvo svojih fotografija koje baca u oči gledateljima i gledateljicama daje sebi pravo da živi njezino – ja!
„Sretna Nova godina“ film je koji je bio posljednji na listi te se nalazi izvan konkurencije. Autorica vrlo intimno prikazuje sebe i sva lica depresije te njezino suočavanje s istom. Dominiraju detalji s kojima se ljudi koji se bore s depresijom mogu poistovjetiti. Primjerice, s nemogućnošću da se ustaneš iz kreveta i opereš čaše, čak i ako su samo dvije. Margarita Vlaović dok čujemo veselje iz okolnih barova tjera da zastanemo na trenutak i budemo ljudi čime je petak LFF-a bez greške završio.
Istaknuta fotografija: Aleš Suk
#Film #LFF #Liburnia film festival #Opatija
