Ovoga je četvrtka, 29. kolovoza, u Opatiji održan treći dan 22. Liburnia Film Festivala. Nakon prva dva dana zanimljivih uradaka, treći se dan iskazao svojim natjecateljskim blokom, kojim su prevladavali eksperimentalnost i upečatljivo dočaravanje ljudskog stanja.
Prvi blok dokumentaraca, čija je projekcija bila održana u Villi Antonio bili su „Ulične svjetiljke“ (redateljica Ana Mušnjak), „Srebrne“ (redateljica Barbara Babačić), te „Krešo“ (redatelji Marina Musulin i Zoran Krema).
Drugi, ujedno i natjecateljski blok na Ljetnoj pozornici započeo je s filmom „Brdo stvari“ (redatelj Toni Jelenić). Ova kratka vinjeta zamišljena je kao monolog naratora Pere Božića, prodavača na Hreliću koji slovi za najveći buvljak u Hrvatskoj. Tako se u filmu moglo vidjeti kako se dinamika prodaje raznorazne robe na Hreliću izmijenila s prelaskom s kune na euro, ali i filozofija cjenkanja koja je putem Božićevih entuzijastičnih opisa podignuta na razinu umjetnosti sama po sebi.
„Radije bih bila kamen“ (redateljica Ana Hušman) je eksperimentalni dokumentarac koji se fokusira na Jelu, koja predstavlja spoj svih žena ličkog kraja koje su ostavila traga na redateljicu i njen život. Iako je naizgled sniman u prvoj osobi, naracija se odvija u trećem licu, čime film poprima ugođaj poezije, a ovom dojmu pomaže i pjesnički stil kojime je pisan scenarij. Još jedan važan lik je i Manda, kojoj se Jela često vraćala, ali se više ne sjeća njenih riječi, već samo onoga što su činile zajedno, čime i tematska okosnica filma postaje prolaznost života i krhko ljudsko sjećanje.
„Bilo mi je važno uključiti sve stvari koje su mi iz tog kraja značile. Film je sniman na području Like. Dosta je tu tekstura, taktilnih momenata, mnogo žena koje su mi tamo značile unutar moje obitelji koje onda kreiraju lik male Jele, koja je spoj svih žena iz tog kraja. Kad sam već na ženama onda je to jedan od važnijih momenata za taj film koji me i potaknuo da ga napravim: hrabrost, volja, ljubav i energija koje su žene još od moje bake i njene bake ostavile tamo za ljude, djecu i žene”, rekla je o svome filmu redateljica Ana Hušman.
„Mjesto gdje govor šuti“ (redatelj Mario Papić) je meditativni uradak, bez ikakvog dijaloga. Česti prikazi pruge kojom putuje vlak, radnika koji radi na istoj, brda, vjetrenjača i ovaca u šetnji cestom obogaćeni su auditivnim dodacima zvukova prirode, zrikavaca, vlaka u prolazu, crkvenih zvona te tako dopuštaju gledatelju da sami donesu svoj zaključak.
„Sjećanja u polaroidima“ (redatelj Luka Duvančić) je najinovativniji film prikazan u drugom bloku dokumentaraca trećeg dana LFF-a. Korištenjem umjetne inteligencije redatelj je konstruirao priču iz sjećanja i uspomena iz svoga djetinjstva u Velikoj Gorici gdje fotografije oživljavaju. Kroz pojedina se sjećanja poput pekare koja se naposljetku zatvorila, kestenjara iz Kolarove ulice koji je „postao dio legende“ i nestao, učenja vožnje bicikla i grafita nepoznatog umjetnika čija je većina radova isto nestala stvorio nostalgičan, zamagljeni osjećaj koji je sveprisutan dio ljudskog iskustva.
„Tu si negdje“ (redatelj Sebastijan Borovčak) bio je najteži film po pitanju sadržaja. Konstruiran kroz fragmente osobne prošlosti, redatelj u svega 25 minuta prikazuje život s njegovom bakom koja boluje od demencije. Sniman crno-bijelom tehnikom, osobe prikazane na fotografijama u filmu postupno gube svoja lica koja postaju izgrebana, prikazujući na zanimljiv način jedan od bolnijih simptoma te bolesti, a to je gubitak sjećanja, što je naposljetku vidljivo i u filmu kada baka više ne uspijeva prepoznati svoga unuka. Osim unuka i sina koji pričaju s bakom, važan je lik i Štef, bakin suprug i naratorov djed, te se njegova priča isprepliće s bakinom, da bi se s njegovom smrću ona potpuno izgubila. Surovost ove teme i kvaliteta redateljeva umijeća nisu prošli neprimijećeni, te je „Tu si negdje“ ispraćen s uvjerljivo najglasnijim pljeskom po njegovom završetku.
„Bol“ (redatelj Ivan Faktor) bio je posljednji film u ovome bloku. Sniman mobitelom, film bilježi nošenje glavnog lika s Parkinsonovom bolešću. Osim česte trešnje kamere kojom se stvorila anksioznost i nelagoda ne samo u glavnom liku već i u gledateljima, film je i auditivno snažan, s glasnim i dubokim udisajima i naporima glavnoga lika da se uopće uspije ustati iz kreveta, čime se signalizira koliko snage iziskuje bilo kakva kretnja. Uz to često su kadrovi bili zamućeni, a ponekad i potpuno izokrenuta perspektiva, kao jasan znak da je glavni lik potpuno izgubljen i da gubi snagu kako da se nosi s ovom bolešću.
U trećem bloku dokumentaraca prikazani su „Cijeli dan nisam stala“ (redateljica Klara Berdais), „Zasljepljujuće noći“ (redateljica Jelena Kovačev) i „Što da se radi?“ (redatelj Goran Dević), te je tako priveden kraju i treći dan Liburnia Film Festivala, danas s većim naglaskom na introspekciju i ljudsko sjećanje.
Istaknuta fotografija: Tanja Kanazir
#dokumentarni film #LFF #Liburnia film festival #Ljetna pozornica
