Uvijek me to čudilo, tako mekan kraj, da se otopiš od ljepote od vonja, od koluri, a ljudi tvrdi. Tvrdi ka stina!
Henryk Vesely
Godine 2022. izlazi roman Olje Savičević Ivančević „Ljeta s Marijom“ koji je između ostalog dobio i Nagradu „Štefica Cvek“ za feminističku i angažiranu književnost. Inspiraciju za djelo spisateljica nalazi u svojoj obitelji gdje je u svakoj generaciji morala biti bar jedna Marija ili izvedenica istog imena.
U vremenskom razdoblju od sto godina (1921.-2021.) pratimo tri generacije Marija, kako u romanu tako i na pozornici. Svaka je prošla svoj trnoviti životni put i niti jedna se nije predala. Svoju mudrost je prenosila svom ženskom potomku i svaka je pružala otpor na svoj način. Preživjeti patrijarhat, sve društvene promjene koje vrijeme nosi, naravno nije moglo proći bez posljedica i sada je napokon došlo vrijeme da se čuje i njihov glas, njihova priča. Tako bismo mogli svesti temu djela koje zahtijeva koncentraciju kako zbog vremenskog raspona tako i zbog količine likova koji su se pojavljuju na sceni u različitim retrospekcijama.
Predstava započinje trećom generacijom, Mašom (Snježana Sinovčić Šiškov) koja ima kći Marijolu (Ona). Maša je imala majku (Bruna Bebić). Maša je dementna i stalno priziva situacije iz prošlosti, posebno pokojnog muža Veljka (Zdeslav Čotić). Nasuprot nje je Ona, spisateljica (Ana Marija Veselčić ) koja je majci pomoć, ali i ona koja čvrsto ostaje na zemlji. Ona ima kćer Maru (Lucija Alfier). Povratkom u prošlost vidimo da je Ona doživjela traumu kada joj je javljeno da je otac, uslijed neuzimanja inzulina, preminuo na lukšičkoj rivi. Otac je bio dijete vojnog lica koji je za vrijeme Domovinskog rata doživljavao prijetnje od okoline. Maša je podrijetlom iz Bosne i Veljka je upoznala na jednom od tada popularnih kaštelanskih plesnjaka. Maša ima i sestru Koku (Monika Vuco Carev) koja je uz sestrinu pomoć ostavila muža alkoholičara (Stipe Radoja) i sama podigla sina. Veljkova majka je Meri (Petra Kovačić Botić), ima i sestru Dominu (Zorana Kačić Ćatipović). Meri je zanijela s crnogorskim pilotom Vaskom (Marjan Nejmašić Banić) poslije Drugog svjetskog rata koji odlučuje ostati u Kaštelima i ondje gradi obiteljsku kuću u kojoj počinje povijest navedenih žena. Marijeta je prabaka (Lucija Alfier, 1921.) koja je ostala trudna izvan braka.
U cijeloj plejadi likova i radnje Mila Pavićević je imala jako težak zadatak i od svih puteva izabrala je onaj najčišći; onaj u kojoj će motiv smrti biti početak i kraj te tako stvoriti zaokruženu kompoziciju. Naime, radnja počinje na Svi svete kada Ona dolazi majci kako bi otišle na groblje, a završava Mašinim odlaskom. Sve između su Mašina sjećanja i prizivanja onih kojih više nema te Njeno prisjećanje prošlosti. Tek ponekad nas vrati u sadašnjost koja je spona s ostalim vremenima. Spoznaja da ćeš zbog bolesti uskoro izgubiti i majku daje težini predstave, ali i otvara karakterizaciju Nje koja unosi i sebe u spoznaju prošlosti.
Marina Pejnović se, vjerujem, hrvala s tekstom i kako pronaći najbolji put do gledatelja, a da osnovna misao ostane netaknuta. Tako je izabrala klasični pristup uvezivanja godina i likova kroz rodovsko stablo u čemu joj je pomogao video i narativni dijelovi koji su dodatno pojašnjavali situacije.
Najveći dio stvaralaštva ponijela je glumačka ekipa koja je glumila i po nekoliko likova. Na početku djela Snježana Sinovčić Šiškov (Maša 1991.-2024.) koja glumi stariju osobu koja je prošla većinu svog trnovitog životnog puta finom mimikom daje do znanja da je riječ o osobi s kojom suosjećamo. Kroz cijelu dramu vlada samouvjereno pozornicom ostajući u svom liku do kraja. Katarina Romac (Maša 1965.-1974.) kao mlada Maša željna života, energična u svojim djelima i postupcima potpuni je kontrast sa staricom koju vidimo na početku djela.
Ana Marija Veselčić (Ona) odaje mladu buntovnu osobu u sukobu s okolinom te pomireno sa sobom i svijetom u sadašnjosti. Lucija Alfier (Mara, kći on One, Marijeta (1921.)), tu je najslabija karika jer uopće nije uspjela napraviti distinkciju između dva lika koja igra, a Marijeta je potpuni promašaj. Ako igraš ulogu mlade žena koja se bori za svoj opstanak onda se to ne radi iz straha već iz nade da joj plan mora uspjeti. Zdeslav Čotić (Veljko) kao jedan od glavnih likova nije morao mijenjati karakter, ali je uspio naglasiti razliku u Mladom Veljku i starijoj verziji. Petra Kovačić Botić (Meri, Veljkova mama 1945.), Zorana Kačić Ćatipović (Domina, Merina sestra (1945.), Lela (1991.) su odlično odigrale svoje uloge zaigranih djevojčica nesvjesnih života koji ih čeka iza ugla. Bruna Bebić (Mašina majka (1965.), Gđa.Novak 1991., Macina majka) odmjereno dozira svoje pojavljivanje i svojom pojavom nosi jednu od najtragičnijih uloga. Monika Vuco Carev (Koka, Mašina sestra (1965.), Alenka 1991.), Tajana Jovanović (Trivuna, Milina majka (1965.), učiteljica Maca (1991.) dobro se se snašle u svojim ulogama. Stipe Radoja (Osmoza (2024.), Mile (1965.-1991.), Dragan (1991.), Pijanac (2024.), koji igra više uloga, sličnih karakterom s ruba društvene ljestvice i zakona je fino izbrusio. Niti malo nije bio ugodan prizor s motornom pilom u ruci. Marjan Nejašmić Banić (Haron: student medicine (2000.), Doktor Vesely ( 1921.), Vasko oficir (1945.), Vozač (1965.), Miki iz Beča (2024.)) kojeg duže vremena nismo vidjeli na našim daskama je ugodno iznenađenje koji je svakom liku dodao po jednu osobinu koja ga je razlikovala od prethodnog lika. Nikša Arčanin (Nikša, Mašin nećak, Milin i Kokin sin (1991.) u sebi nosi odliku samozatajnog dječaka tako je uloga Nikše bila po njegovoj mjeri.
Kostimografkinja Petra Pavičić je proučavajući vremenska razdoblja složila kostime uz karakter likova, posebno ih ujedinjujući s uočljivim crvenim pregačama te velom i haljinom Macine majke koja se pojavljuje kao nekakvo nadnaravno biće. Scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin i asistentica scenografije Nikolina Kuzmić je odlično iskoristila suhozid, još jedan od vječnih mediteranskih motiva (uz bugenvilu) kao prostor koji spaja i razdvaja vremenska razdoblja generacija koji se pojavljuju. Koreografkinja Anja Ostojić i ovaj put je uspjela predstavi dati dimenziju koja je pomalo monotonoj predstavi dodala posebni ritam (scena s loncima i staklenkama). Video Sare Salamon osim što u pojedinim trenutcima ima umjetničku podlogu više služi kao tumač kroz koji pratimo generacije Marija i njihove životne priče. Glazba Gordan Tudor uspijeva na trenutke odmaknuti od ustaljenog dramskog ritma predstave. Oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić, oblikovatelj tona Tomislav Leutić, inspicijentica Rubina Sarajlić imali su veliki zadatak pratnje svih izmjena u ovoj opsežnoj predstavi.
Ono što ostaje nedorečeno ovdje jest sam problem postavljanja predstave. Djelo je prenijeto iz literarnog predloška na pozornicu s tek manjim odstupanjima u fabuli. To nije dovoljno za sceničnost samog djela. Drama traži drugi pristup, nas ne zanima toliko prošlost likova koliko ono što nose u sebi, a koje je dovelo do ovog trena kada se napokon prošlost iščitava i kroz likove žena. Samim tim predstava postaje zamorna, gubi se ritam i na kraju se pitamo gdje je uopće poanta nestala.
Olja Savičević Ivančević nije izmislila priče ni svoju obiteljsku prošlost, ona je smještena u, kako mnogi mediji navode „malom mjestu blizu Splita“. To malo mjesto se zove Kaštela, ima ih sedam i ima 40 000 stanovnika. Ipak, u ove dvije godine nitko se nije sjetio autoricu pozvati u goste ili na promociju djela. Teško da će se to i dogoditi kada svoju kulturnu ponudu još uvijek temelje na Miljenku i Dobrili- kaštelanskim Romeu i Juliji.
Istaknuta fotografija: HNK Split
#Ana Matijević #HNK Split #Ljeta s Marijom #Olja Snavičević Ivančević #predstava
