U 20.15 sati na Morskom prascu prizor nije previše obećavao. Nekoliko zauzetih stolova, poprilično praznog prostora i Ljetno kino već spremno za svirku. Instrumenti uštimani, Max Juričić i ekipa sjede, pripremaju se i vjerojatno razmišljaju o tome za koga će svirati. Samo pola sata kasnije – dijametralno suprotna slika.
Kantrida se časkom napunila, a ono što je u jednom trenutku djelovalo kao potencijalno vrlo intimno zatvaranje ljeta na Kantridi postalo je dostojan, vedar, rasplesan, neopterećen i izuzetno raspoložen oproštaj od još jednog ljeta i još jednog Ljeta na Kantridi.
Max Juričić i Ljetno kino pokazali su se savršenim izborom za posljednju večer manifestacije, iako su tu ulogu dobili pomalo slučajno. Njihov prvotni srpanjski nastup bio je odgođen zbog prijetnje lošim vremenom, pa su se na Kantridu vratili tek za završnicu programa. I ispalo je baš kako treba.
Juričić je na početku najavio svojevrstan glazbeni put oko svijeta, a ono što je uslijedilo doista je bilo glazbeno putovanje bez previše brige za granice, žanrove ili putovnice. Od reggae ritmova i Jamajke, preko Australije, Brazila, Kube i Argentine, pa sve do pjesama koje su obilježile domaću i regionalnu rock-scenu, sve je prolazilo kroz prepoznatljivi zvuk Ljetnog kina – brzo, akustično, razigrano i napravljeno prije svega za ples.
Večer je otvorena Marleyjevim „Three Little Birds“, čiji je optimistični refren odmah odredio raspoloženje koncerta. Uslijedili su „Kradljivac srca“ i „Zlato“ Vještica, „Down Under“, Rundekov „Otok“, „Fly Me to the Moon“, „Over the Rainbow“, Haustorov „Uzalud pitaš“, Filmov „Neprilagođen“… Pjesme su se nizale, kontinenti mijenjali, a publika sve manje sjedila.
Juričiću su društvo pravili argentinski glazbenici Bernabe Romero, Manu Romero i Oscar Reta, a upravo je latinoamerički temperament njihove zajedničke svirke dao dodatnu lakoću cijeloj večeri. Romero na violini posebno je plijenio pažnju, ali puno važnije od pojedinačnih bravura bilo je koliko se čitava postava doimala prirodnom i uigranom.
– Sad imam ove dečke iz Argentine. Južnoamerikanci su strašno dobri glazbenici, jako su muzikalni, svi pjevaju, svi sviraju. Ali ono što je još važnije, prefini su ljudi. Baš fini ljudi. Zbilja imam sreće, pohvalio se Max Juričić nakon koncerta, odnosno nakon što je odradio obavezan set fotografiranja s obožavateljima.
U jednom je trenutku glazbeno spojena i Mendoza s Rijekom, a „One Love“ Boba Marleyja savršeno se uklopila u koncept večeri u kojoj je malo toga bilo važno osim zajedničkog ritma i dobrog raspoloženja.
Bilo je tu i mjesta za Maxove druge glazbene živote. Za Plesača sporog stepa i „Lutam“, za Vladu Divljana i „Samo jednu ljubav imam“ te „Svakog jutra“, za „No Woman, No Cry“, „Rudy, A Message to You“, „Clandestino“ i „Ula ulala“.
A onda su krenule pjesme koje je publika teško mogla dočekati sjedeći. „Godine prolaze“ kao posveta toncu Časnom zbog jednog neodržanog koncerta prije dvadesetak godina u Senju, pa „Totalno drukčiji od drugih“, koja je bila jedan od trenutaka u kojima se koncert definitivno prelomio u veliku plesnu zabavu. Oni koji su do tada ritam uglavnom pratili cupkanjem noge više nisu imali previše razloga ostati na mjestu.
Nizali su se „Ljubav se ne trži“, „What a Wonderful World“, „Can’t Help Falling in Love“ i „My Way“, a pred kraj koncerta stigle su i „Ruke“, koje je Juričić posvetio Darku Rundeku. Posveta nije bila slučajna. Max je Rundeka istaknuo kao jednog od ljudi koji se, kad god može, uključuju u borbu za očuvanje rijeka i čistog okoliša, a upravo je ta tema nakon koncerta njihov vedri glazbeni svijet na trenutak odvela u mnogo ozbiljnijem smjeru. To, međutim, nije pokvarilo opći dojam večeri.
– U pola devet činilo se da ćemo biti samo mi, a sada mi se čini da smo zaslužili još jedan poziv na Prasac, našalio se pred kraj svirke Juričić s pozornice, a sudeći po reakciji publike, za novi poziv ne bi se morao previše brinuti.
Maxu je povratak u Rijeku očito dobro sjeo. Grad u kojem je nekada često nastupao s Filmom i Vješticama posljednjih mu desetljeća nije bio jednako česta koncertna stanica.
– Stvarno mi je Rijeka napeta. Zadnjih desetljeća rijetko dolazim u Rijeku, a prije sam stalno dolazio svirati, i s Filmom i s Vješticama. Evo sada s Ljetnim kinom, čini mi se da je opet prošljakalo. Doživljavam neku novu mladost u Rijeci – rekao je Juričić nakon nastupa.
Ljetno kino koncert je otvorilo pjesmom čija je poruka da će sve biti u redu, a završilo uz „Always Look on the Bright Side of Life“. Juričić je priznao da takav okvir dobro pristaje vremenu u kojem živimo.
– Baš je nekakva kontra ovoj današnjoj ludoj situaciji. Borimo se protiv lude situacije, rekao je Juričić, a u nastavku razgovora ta se „luda situacija“ vrlo brzo pretvorila u puno ozbiljniju temu – odnos prema okolišu, zagađenju i vodi.
Juričića je, kako je rekao, posebno pogodila pomisao da se ono što uzimamo zdravo za gotovo kao čisto i gotovo neuništivo prirodno bogatstvo može vrlo lako nepovratno ugroziti. Ponovno se pritom vratio Rundeku i njegovu angažmanu u brojnim ekološkim inicijativama, objašnjavajući zašto mu je nešto ranije posvetio „Ruke“.
– Puno je lakše nešto pokvariti nego popraviti. Uliješ jednu kap crne boje u kantu bijele boje i već si zeznuo tu bijelu boju. A u crnu treba dodati puno, puno bijele da bi je ponovno oživio, poentirao je Max Juričić.
Naravno, publika Ljetno kino nije pustila samo tako. Za bis je ostavljena „Kad bi svi ljudi na svijetu“, a zajedničko pjevanje još je jednom izazvalo oduševljenje okupljenih i stavilo pravi završni znak na večer. I na još jedno Ljeto na Kantridi.
Nekoliko sati ranije činilo se da je ljeto već otišlo i sa sobom odnijelo ljude s Prasca. Pokazalo se da je trebalo samo malo strpljenja i malo vremena. Pola sata, nekoliko dobrih pjesama i raspoloženo Ljetno kino da se ljeto vrati još jednom, posljednji put ove godine. A onda je moglo završiti.
Vedro, rasplesano, neopterećeno i s pogledom na onu svjetliju stranu života.
„Always Look on the Bright Side of Life“.
