“Ljubav je na nebu/ videt ćeš tko sam ja/ zvuci su na nebu/ saznat ćeš tko sam ja“. Tako govori pjesma “Intima” s albuma Nestvarne stvari. “Ulazim u tvoj svet/ istine i laži se ljube … ”. A kratko potom: “Zakopčanost kišnog mantila/ zagonetna slika”. Tako pjeva Slobodan Tišma, odnedavno dobitnik i danas prestižne NIN–ove nagrade za roman godine, za njegovu Bernardijevu sobu. Bernardo Bernardi bio je arhitekt i dizajner rodom s Korčule koji je u prosperitetnim godinama za građane bivše države, između ostaloga, projektirao moderan i funkcionalan, ali oku i ukusu ugodan namještaj za svakodnevne potrebe. “Zakopčanost kišnog mantila” = “zagonetna slika”. Otprilike. Više ili manje. Kako bilo, stih koji kaže da ljubav je na nebu dolazi iz pjesme novosadske grupe Luna. Slobodan Tišma i Luna (Jasmina Mina Mitrušić, Ivan Fece Firči i Zoran Bulatović Bale) održali su nastup u Palachu, jedan od sveukupno petnaestak, a za taj nastup Zoran Prodanović Prlja, pjevač Leta 3, kaže: “Poslije silovitog nastupa, Luna se povukla s pozornice. U klubu je nastala tišina koja je trajala minutama. Svi su bili i dalje očiju uprtih u u pozornicu, nitko se nije ni pomaknuo. Onda je negdje iz mraka netko krenuo sa skandiranjem: LU – NA, LU – NA, LU – NA … ”. I to nije nekakvo usmeno rekla – kazala. To je prisjećanje objavljeno u opsežnoj i bogatoj monografiji Ogledala Luna. Usput, taj je nastup između ostalih fotografski zabilježio Damir Krizmanić Kriza, revni posjetitelj toga omladinskog kluba. A taj je nastup proljeća 1983. zahvaljujući Marku Brecelju vodio objavljivanju albuma Nestvarne stvari. Zapravo, kako sam Brecelj kaže: “Muzičkom uredniku i međunarodnom trovaču Borisu Beletu [Beleu] predložio sam da im izda ploču. Nije pogriješio, a nije ni zaradio”.
Zašto ljubav jest upravo na nebu? A ne nigdje drugdje? Među nama ovdje dolje, dok živimo svakodnevnim životima. U rječniku Tišminih simbola nebo jest prostor nade, prostor oblaka i zvijezda, Sunca i Mjeseca. Taj rječnik nije plod ničije interpretacije – nalazi se u divnoj i bogato opremljenoj knjizi Ogledala Lune (370 stranica velikog formata, bogato ilustrirana fotografijama i stripovima po Tišminim tekstovima, bonus CD jedinog albuma Lune Nestvarne stvari). U toj se monografiji nalazi i izbor kritika, redom skraćenih. U omladinskom listu Polet npr. Ivan Molek je napisao: “Tišmini često bizarni tekstovi i protkani suptilnim slikama posjeduju snažnu poetiku i on ih na najbolji način prati svojim glasom. Stih ‘To može biti neko ko je sam, ko prati spori let ptica iz kataloga’ iz pjesme Lambo predstavlja jednu od najljepših literarnih slika domaćeg rocka”. Itd. Itd. (U to vrijeme u Poletu se još nije koristio termin pop glazba. Usp. “Bilješka o Aprilskim tezama /1985/” na portalu Art Kvart) Za razliku od navedenog kritičara o Luni je pisao i Goran Lisica Fox u omladinskom listu Val: “Ploču krase najneobičniji i najintrigantniji prateći vokali Yu rocka za što je ponajviše zaslužna Jasmina, inače zadužena za isporuku ljupkih sinti tema i tamnih, dugih linija kao osnovnih činilaca bas spektra”. S time u vezi valja spomenuti da je postava Lune istovjetna onoj The Doors, tj. bez bass gitare. (Tišma je nosio majicu s ispisanim The End.)
No, vratimo se ipak ljubavi na nebu. Jer “U kući pustinje … Ljubav je na nebu”. I još: “Ritualno pijanstvo”. Te riječi podsjećaju na tzv. bijelu magiju, na ritam plemenskih pjesama i plesova, na nešto opojno. Francuski bi simbolisti kazali da se ovdje radi o umjetnim rajevima. Ta se sprega ljubavi i magije najbolje prepoznaje u skladbama “Ogledalo Lune”, “Lambo” i, naravno, “Intima”. Kako već ljubavi i priliči. Glazba Lune specifična je u vještini tihog početka, prčkanja po gitari i bubnjevima, a nakon toga – eksplozija. U tome su majstori bili npr. King Crimson i Siouxie and the Banshees. Nikakvo čudo da je u Palachu došlo do skandiranja. Prvo nekoliko minuta šutnje, a nakon toga – buka. Obično se kaže da je netko naprosto preplavljen osjećajima, da ih ne može kontrolirati i obuzdati. (Na Nestvarnim stvarima postoji, naravno, i skladba “Okean” koju pjeva u cijelosti Jasmina Mina. Ona danas uči mlade na novosadskoj glazbenoj akademiji.) Fino se dade vidjeti da Luna poznaje ritam kada ljubav odjednom pukne. A uz to da umije nju pobuditi kao da je pala s NEBA. Kao da, als ob, kazao bi Theodor Wiesengrund Adorno, dvadesetostoljetni njemački filozof i skladatelj. Ali naravno ovdje se radi o vještini skladanja, o umjetnosti, a ne o osjećaju koji pojavi bog te pitaj otkuda. Jer umjetnost općenito ima moć zavođenja prvenstveno publike. Što bi se u protivnom dogodilo? Skladatelji i izvođači bili bi paralizirani kao da svi redom još uvijek žive u razdoblju romantizma. Ili kako bi kazao Matko Peić, putopisac i likovni kritičar, riječ tempera ne dolazi od riječi temperament.
Digresija: postoje na YouTube razne zanimljivosti vezane uz Lunu. Nekoliko snimaka dok su Novosađani još bili tzv. demo bend jer još uvijek nisu imali objavljen ni singl ni album. Zatim dva nastupa uživo otkako se svako toliko okupljaju: prvo na novosadskom Exit festivalu (Netko je komentirao da je sramota što su po rasporedu bili u popodnevnim satima.), a zatim povodom objavljivanja Ogledala Lune. I tu su se svi članovi grupe pokazali u punom sjaju. Tišma je, a u grupi su ga zvali Deda jer je bio desetak godina stariji od ostatka grupe, poput kolovođe vozio vlak, na dobacivanje iz publike odmah reagirao u nepostojećem, ali ipak razumljivom jeziku. (Da ne bi bilo zabune: Tišma je u svijet “muzike na struju” takoreći pobjegao i u njoj pronašao svojevrsnu zaštitu; dok se bavio pisanjem pjesama i likovnim umjetnostima doživljavao je i ulična lemanja u sitne sate. Firči je pokazao da je uz Pjera iz Parafa i VD–a iz Šarla akrobata jedan od najboljih bubnjara svojega vremena. A Bale, član vjerojatno najgore i najbesmislenije domaće punk grupe Pekinška patka, pokazao u punoj formi. Jedino je Mina ostala pomalo u sjeni. Tja.
Temu ljubavi na nebu valja imati na pameti. Ona je često slijepa i nekritična. I nije nikakvo opravdanje za sljepilo i nekritičnost. Biti nekritičan ovdje znači sve ostaviti kako već jest pa onda očekivati da će stvari napredovati čista je iluzija. I to iz običnog razloga jer se pod kritikom prečesto podrazumijeva tzv. negativna kritika. I kritika je stvar ljubavi ma što mi mislimo i doživljavamo. Bez kritike nema napretka. U famoznim 90–im Zlatko Gall je kazao nešto vrlo važno: samo u zabavnoj i estradnoj glazbi nema nikakve potrebe za kritikom, u toj je glazbi čak i negativna kritika dobrodošla. Gall je imao na umu riječi Oscara Wildea: “Glavno da se govori pa čak i pozitivno”. Perverzna logika. Sada valja polako napustiti ovu temu. Naravno da kod Lune nema riječi jedino o magiji. Preostale kompozicije s albuma (“Fakir”, “Nestvarne stvari”, “Vila”, “Povratak”, “Okean”, “Amazon” i “Balder na prozoru”) odišu drukčije, njihov je ritam skoro ravnocrtan ako se izuzmu refreni. Amazon je nešto vjerojatno bezobrazno, Balder mezimac u obitelji, fakir opasan prevarant, lambo izbjeglištvo i obećana zemlja, luna mama, ogledalo shizofrenija, okean utjeha vječnosti, a vila smutljivica iz opravdanih razloga. To je širok repertoar tema. I srećom da je tako. Jer iskrena i nepatvorena ljubav znade biti dosadna i naporna. A samo će neiskreni kazati da je ona uvijek privlačna, više negoli dopadljiva pa i zabavna.
PS: na Ogledalima Lune reproduciran je pisani oblik nagrade Sedam sekretara SKOJ–a, najvećeg priznanja dodijeljenog mladim umjetnicima.
#Bernardijeva soba #Ivan Molek #Ljubav je u nama #Luna #Slobodan Tišma
