Moj prvi susret s fotografijama Renéa Groeblija bio je davno, više se ni sam ne sjećam ni gdje niti kako. Jedino čega se sjećam, kao da se netom dogodilo, jest osjećaj napete senzualnosti fotografija iz ciklusa „Oko ljubavi” koji sam dugo nosio u sebi i koji mi se poput mirisa bakinih kolača vrati svaki put kada pomislim na njih.
U priči o fotografiji ima dosta aktera koji su na ovaj ili onaj način ostavili traga, napravili prekretnicu, učinili ono nešto što drugi nisu, možda zato što nisu znali, htjeli, mogli, ili im njihov kreativni doseg nije prelazio više od granice dokumentarističkog.
Na sreću, bilo je ljudi poput Edwarda Steichena, svojedobnog voditelja Odjela za fotografiju njujorške MOMA-e, koji je znao prepoznati takve autore i od njihovih radova napraviti jedinstvenu izložbu –The Family of Man, 1955. godine, a koja, po mišljenju mnogih (apsolutno se slažem) – spada u jednu od tri izložbe koje su promijenile povijest fotografije (uz The Americans Roberta Franka i The Decisive Moment Henry Cartier-Bressona).
E, pa u toj izložbi nalazi se jedna fotografija Renéa Groeblija – „Sjedeći akt” iz serije „Das Auge der Liebe“, odnosno „Oko ljubavi“. Meni dovoljno da sjednem u auto i odem u Beč na izložbu, još uvijek živućeg autora (96 godina), u WestLicht galeriju. Naime, od 5. travnja do 2. lipnja 2024. WestLicht galerija za fotografiju izlaže oko 100 radova iz Groeblijeva najkreativnijeg razdoblja između kasnih ‘40-ih i kraja ‘70-ih godina. Izložba je nastala u suradnji s Fondation Auer Ory pour la Photographie.
René Groebli rođen je u Zürichu 1927. i zapravo je školovani snimatelj dokumentarnih filmova. Njegove se fotografije smatraju revolucionarnima, ne samo zbog svoje kinematografske dimenzije; u njegovim ranim foto knjigama „Magic of the Rail“ (1949.) i „Das Auge der Liebe“ (1954. ), Groebli je uspio na nadasve virtuozan način, montažama i dinamičkim zamućenjima, pokret pretvoriti u subjekt fotografije. Njegova serija fotografija “Magic of the Rail”, nastala 1949. godine, u kojima izrazit uhvaćeni, zamrznuti pokret i magična, specifična atmosfera vlakova, čine snažan kontrast objektivnosti i dominaciji statičnosti u poslijeratnoj fotografiji.
„Magija tračnica“ njegov je prvi veliki uspjeh i prekretnica u povijesti foto eseja i smatra se pretečom subjektivne fotografije. Groebli je jedan od rijetkih koji je čaroliju linija tračnica, vlak u kretanju, ritmično zveckanje kotača, čađu i znojni rad ložača učinio gotovo fizički vidljivima. Brošura koju je tim povodom izdao bila je njegova prva, nazovimo to – knjiga fotografije. Slijedila ju je knjižica „Das Auge der Liebe“ u kojoj se Groeblijev fotoaparat, gotovo plesnim pokretima kreće oko njegove supruge Rite.
Riječ je nizu fotografija spojenih u vizualni esej kojeg je Groebli sam objavio kao knjigu pod naslovom „Das Auge der Liebe“, odnosno „Oko ljubavi“. Naime, nakon vjenčanja 1952. godine, René Groebli i njegova supruga Rita otišli su na dva tjedna na medeni mjesec u Pariz, u hotel Nouvel, a sljedeće godine na nekoliko dana u Marseille. Tijekom tih putovanja snimljene su fotografije od kojih je René Groebli sastavio narativni esej. Izvorno mu nije bila namjera objaviti te fotografije, no na nagovor svog tadašnjeg izdavača, knjižicu je ipak izdao 1953. Kad je knjiga izašla, brojne su novine, pogotovu one švicarske, tu knjižicu ocijenile groznom, gotovo pornografijom. S druge strane, u Americi, U.S. Camera Annual, najutjecajniji američki fotografski godišnjak tog vremena, napisao je 1955.: „’Oko ljubavi’ nježan je foto-esej o ljubavi fotografa prema ženi.”
Iz serije „Das Auge der Liebe“, Paris, 1953. Courtesy Fondation Auer Ory, copyright Rene Groebli
Nije iznenađenje stoga da je serija pokrenula Groeblijevu međunarodnu karijeru i da je gore već spomenuta fotografija „Sjedeći akt”, postala dio zbirke Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku.
„Oko ljubavi“ bezvremensko je djelo koje otkriva fotografov pogled pun želje i divljenja, pun ljubavi i nježnosti prema svojoj ženi. Groebli je svojedobno izjavio kako je njegova žena, vidjevši cvjetne tapete i zavjese na kojima su bili izvezeni kupidi i na kojima je pisalo Amors, rekla „Ovo izgleda kao neka impresionistička slika, trebao bi napraviti nekoliko snimaka i to zabilježiti“. „Slikao sam je oko sat i pol vremena dok se svlačila i oblačila. Da sam bio pjesnik, vjerojatno bih otišao u obližnji kafić i pisao pjesme”, rekao je Groebli.
Premda sam već prije par godina vidio gotovo sve fotografije iz serije „Das Auge der Liebe“, ovaj put sam dobio priliku i uživo vidjeti tu istu knjižicu koju je Groebli izdao. Svakome tko vidi knjižicu i fotografije bude kristalno jasno da je Groebli bio ispred svog vremena. Te dvije knjige objavljene u vlastitoj nakladi dobile su malo pažnje kada su prvi put objavljene, ali danas se smatraju utjecajnim prekretnicama u povijesti fotografije.
Na izložbi je izložen i niz fotografija koje je snimio tijekom boravka u Londonu, a posljednji dio njegova opusa u galeriji WestLicht čine fotografije koje prikazuju eksperimente s bojama i avangardnu fotografiju.
Meni nije toliko upečatljiv kao prethodni opusi, no svejedno je važan za ocjenu cjelokupnog Groeblijevog opusa, odnosno Groeblija kao jednog od najznačajnijih autora 20. stoljeća. Iz serije „Babylon, Babylon“, koju je napravio 1978. godine u New Yorku i kasnije obradio, zanimljiva je fotografija crvenog aviona na pozadini Empire State Buildinga; kao da je 15 godina prije katastrofe 11. rujna imao neku crnu slutnju da će se nešto slično dogoditi. Premda živimo u doba Photoshopa i umjetne inteligencije i navikli smo na drugačije obrade slika, ova serija prikazuje Groeblijevo tehničko umijeće, njegovu stalnu potragu za novim oblicima izražavanja i metaforama.
Kotač lokomotive, Kampanja za ugllen iz Ruhra, Essen, 1959. Courtesy Fondation Auer Ory, copyright Rene Groebli
Meni nije toliko upečatljiv kao prethodni opusi, no svejedno je važan za ocjenu cjelokupnog Groeblijevog opusa, odnosno Groeblija kao jednog od najznačajnijih autora 20. stoljeća. Iz serije „Babylon, Babylon“, koju je napravio 1978. godine u New Yorku i kasnije obradio, zanimljiva je fotografija crvenog aviona na pozadini Empire State Buildinga; kao da je 15 godina prije katastrofe 11. rujna imao neku crnu slutnju da će se nešto slično dogoditi. Premda živimo u doba Photoshopa i umjetne inteligencije i navikli smo na drugačije obrade slika, ova serija prikazuje Groeblijevo tehničko umijeće, njegovu stalnu potragu za novim oblicima izražavanja i metaforama.
Daleko izvan ovih i drugih kinematografski nadahnutih djela, Groeblijev opus proteže se kroz žanrove fotoreporterstva i ulične fotografije, portreta i eksperimenata s bojama. Od kraja ‘40-ih Groebli je zarađivao kao fotoreporter za londonsku agenciju Black Star, koja ga je uglavnom slala na Bliski istok, istok i afrički kontinent. Njegove fotografije objavljene su u najznačajnijim časopisima tog vremena kao što su Life, Picture Post, Paris Match i Stern. Od te je karijere odustao 1953., u dobi od samo 26 godina kako bi otvorio foto studio u Zürichu, gdje se prvenstveno posvetio svojim eksperimentima s tada novim medijem fotografije u boji.
Lijevo: Upravljač bicikla, 1946. Courtesy Fondation Auer Ory, copyright Rene Groebli
Oduvijek sam zavidio Groebliju. Uspio je u onom čemu sam i ja oduvijek težio i još uvijek težim, a to je fotografijom potaknuti asocijacije, učiniti osjećaje vidljivima, prenijeti atmosferu, prikazati više od objektivno vidljivog, bilježiti emocije, prolaznost, intimnost i senzualnost. Ja još moram učiti.
Fotografije: Courtesy Fondation Auer Ory, © Rene Groebli, ostale fotografije Ivica Nikolac
#Das Auge der Liebe #René Groebli #subjektivna fotografija #The Family of Man #WestLicht. Schauplatz für Fotografie
