Oko ove teme ćemo sigurno imati različita mišljenja, no osobno jako cijenim taj naš „pluralizam samoupravnih interesa”, u kojem mogu iznijeti i svoj stav vezano za ovu temu koja je kamen temeljac demokracije, a koju mi, posebno u Rijeci uzimamo zdravo za gotovo.
Dakle, pitanje je u osnovi banalno: ima li Rijeka građanstvo? Pitanje se ne odnosi na to tko je odakle doselio, već na pojam građanstva u smislu odgovorne zajednice koja ima dogovorene osnovne kolektivne vrijednosti, a koje i sama beziznimno poštuje.
Svi se slažu, odnosno postoji uvriježeni stereotip kako smo mi, Riječani, najgradskiji, najkul, najurbaniji, najtolerantniji, najmultikulti građani koji postoje u Hrvatskoj, što i nije baš neki konj za utrku, ali ovo je uvjerenje toliko okamenjeno da smo zaista počeli vjerovati u njega. Neću reći “tisuću puta ponovljena laž”, ali ovo je svakako jedan od mitova u koji duboko vjerujemo.
No, ovo dovodim u pitanje. Zašto?
Jednom je rekao Krleža, parafraziram, živim u malom gradu u kojem žive malograđani.
Poslužit ću se jednom jednostavnom analogijom koju povremeno navodi Romano Bolković: pogledajte ograde, fasade i dvorišta do granične crte Austrije ili Slovenije pa onda na našoj strani. Sjetite se, prizovite: ujednačeno, u ravnoteži s arhitektonskim i prirodnim okruženjem, možemo se ne slagati s prevladavajućom estetikom, no sve ukazuje da su svi ti građani suglasni da je ono što se vidi na van usklađeno s nečim, nekim pravilom, dokumentom, nekom urbanističkom regulativom.
Predlažem vam da sada bacite pogled na balkone riječkih nebodera: džumbus, zar ne? Eševi, Čandekova, Krimeja, Vežice, ogromni soviet style kokošinjci, gdje je svaki balkon uređen na vlastiti način, svaka klima visi gdje kome padne napamet, kondenzat kaplje kome stigne, neki zabodu čak i cijev u oluk, gdje se zatvorilo balkone da se dobije više unutrašnjeg prostora, što je u najmanju ruku užas. Suprotnost onome što ćete vidjeti u Trstu, Grazu ili Goriziji.
Ajmo dalje, pogledajte preko Google Mapsa Viškovo, Gornji Zamet, Grbce, ta naša notorna naselja kuća i tzv. urbanih vila. Naselja koja izgledaju kao da je netko hranio perad pa pobacao zrnje gdje padne. Uostalom, nađite te ulice i kućne brojeve u stvarnosti, radi se o determinističkom kaosu nakon velikog praska.
Tko stanuje tu? Mi. Dokle uređujemo stanove i kuće? Do ruba našeg vlasništva i to na nama svojstven način, kakav god bio.
I sada mi, kao takvi građani, uvjereni u one prethodno iznesene mitove, a na način tužibabe i hejta, trebamo voditi javne rasprave. O bilo čemu: od biranja vlasti do unapređenja javnog prijevoza. Imamo vrlo recentan primjer Kantride, koji se vodio isključivo na neformalnoj razini i to samo i isključivo jer se radi o znamenitom stadionu i jednako tako znamenitim plažama, no jesmo li uopće vodili kvalificiranu raspravu oko projekta RIO, ili oko autobusnog kolodvora (što je u međuvremenu zastario koncept), postavljamo li ikakva pitanja, kao kvalificirani građani, oko infrastrukture vezane za te projekte, imamo li ikakav zajednički, ozbiljan stav, oko školskog ili predškolskog sustava, i tako možemo u beskonačnost, ili opet lagano hejtamo i ne uspijevamo se dogovoriti ni oko čega, pa onda, javna vlast ni nema s kime pregovarati. To je kao da u poduzeću imate upravu i radnike, ali radnici nemaju nikakvo tijelo preko kojega bi razgovarali o kolektivnim pravima, već svaki radnik ponaosob ide upravi pregovarati o vlastitim beneficijama.
To jednostavno ne ide tako. Ozlojeđeni pojedinci ili manje skupine koriste asimetrične metode, dakle pritiske preko društvenih mreža ili medija, s gotovo nikakvom suradnjom sa strukama oko vrlo različitih tema (osim kulture, ona zanima malo njih).Ukratko, radi se o bacanju pijeska u oči bilo kome tko može imati ikakvo ozbiljno utemeljeno mišljenje, dok stvaratelji moralne panike sami pokušavaju nešto ušićariti, pa makar da im se uredi bankina pored lani legalizirane kuće na Srdočima.
Zapravo, želim reći samo jedno: građanstvo znači postojanje zajednice koja ima jedinstvenu svijest o temeljnim vrijednostima svoga grada-zajednice kao i pravilima koja ga uređuju, koji sami poštuju te vrijednosti, koji, nategnimo stvar do kraja, ne zatvaraju balkone kako im padne na pamet, ne kupuju stanove u urbanim vilama investitora koji krše temeljne propise, koji se itekako konzultiraju sa strukom koja se bavi pojedinim temama i koji na taj način mogu stvarno braniti te vrijednosti pred bilo kime tko ih dovodi u pitanje. Jer u suprotnom, bit ću iskren, sva je naša kul poza, zaista samo poza, dokaz naše ispraznosti i jetikavosti koja je u svojoj biti antigrađanstvo koje se, da završim, manifestira samo na razini blebetanja, brbljanja, lupetanja nikad zadovoljnih pojedinca.
imamo li šanse? Ako krenemo sada, ovoga časa, postoji šansa da naša djeca za tridesetak godina nadoknade trenutne gubitke. Ograđujem se oko roka izvedbe: procjena je odokalna.
Istaknuta fotografija: Marta Ožanić
#građanstvo #malograđanstvo #Rijeka #vrijednosti #zajednica
