Ona je kulturna antropologinja i radi u Institutu za etnologiju i folkloristiku, aktivno sudjeluje u Centru za ženske studije i nedavno je bila sudionica u projektu Andreje Kujunčić Arhipelag žena u Muzeju moderne i suvremenie umjetnosti. Objavila je knjigu Dom i svijet: o ženskoj kulturi pamćenja te stotinjak tekstova u domaćim i stranim publikacijama. Ona se zove Renata Jambrešić Kirin i autorica je književne zbirke Korice od kamfora. To je zbirka malih (pri)povijesti. Ove su (pri)povijesti male prije svega u značenju svojeg, što dragovoljnog što prinudnog, smještanja u slabije vidljivim zonama povijesti. Autorica potonje već u uvodnom tekstu naziva “jarcima”, “rovovima” ili “zemnim depresijama” i one malim (pri)povijestima pružaju kakvu-takvu zaštitu od pada u zaborav, priskrbljuju uvjete opstanka do trenutka povoljnog za izlazak iz toga, više ili manje nepovoljnog, položaja te, napokon, pružaju mogućnost da, uspoređene s historiografskim sintezama, pokažu svoju vjerodostojnost. Kako je Adela Milčinović krijumčarila iz Rima političke dokumente, u kakvim su se okolnostima razišli Walter Benjamin i Asja Lacis, zašto je Krleža smatrao da od hajdučke trave, kunice ili sporiša “nigdo nigdar ne je imel niš”, što je to imućni izvoznik žita iz Buenos Airesa, Felix Weil, našao vrijednoga u frankfurtskom Institutu za društvena istraživanja da se upusti u financiranje njegova osnivanja i rada, zašto se u povijestima humanistike “gubi svaki trag” rada etnologinje i antropologinje Dine Lévi-Strauss, a rad njezina supruga Claudea, profesora sociologije i filozofije, u pravilu navodi kao jedan od prijelomnih i nezaobilaznih – sve su to obrisi malih (pri)povijesti sakupljenih pod naslovom što upućuje na prvo, bibliofilsko izdanje Segalenovih Stela. Ali ne samo takvih. Uz one o naizgled usputnim događajima u životima pojedinaca čija imena imaju postojano mjesto kod humanistički obrazovana čitatelja ili onih čija anonimnost nestaje već samim činom stavljanja uz bok kakvog drugog imena, Korice od kamfora dodjeljuju nezanemariv prostor benjaminovskom “rintanju bezimenih”. Otuda i stranice o “obescjenjivanju ljudske inteligencije i imaginacije”, o nasrtajima na “osobnost i dostojanstvo” onih koji izgleda nisu svojim moćima i snagama dovoljno opremljeni zaštititi ni sebe same ni druge. Njihovi anonimni protagonisti su Amazonovi “digitalni proleteri”, putnica gradskog autobusa dok izgovara sve “kraće, snažnije, zaumnije” rečenice – Ajde sad lijepo baci se u Savu! Ajde sad lijepo u Savu! Ajd’ sad u Savu! – na svoju i tuđu nelagodu ili prodavačice iz autorici obližnjeg samoposluživanja u čik-pauzi, ritualu čiji je jedini pribor posuda gdje se miješaju “žuta i crna, kolerična i melankolična, ženska i radnička žuč”, obična staklenka ambalaže i “odbojna smeđa kaljuža” u njoj.
Kao znanstvenici i autorici zapaženih radova o problemima svjedočenja i diskurza traume u 20. stoljeću, Renati Jambrešić Kirin mogućnosti se ovakve forme pisanja pokazuju izazovnima. Nakon što je drugom polovicom 80ih i ovdje bilo otvoreno pitanje subjektivnosti u govoru, dobrim dijelom zahvaljujući pionirskim radovima Mirne Velčić, rijetke su se, naime, ovdašnje znanstvenice i filozofkinje odvažile na usporediv potez. Čitateljska provjera literarnog talenta i neotkrivena literarna sklonost nisu tome jedini razlozi odvraćanja; ova forma traži od čitatelja prepoznavanje kako spoznajnih tako i poetičkih okvira. Može se stoga kazati kako su sve do Korica od kamfora male povijesti bile više ili manje povremeni predmet povijesnih istraživanja, a sada, s ovom zbirkom, one već teže domišljanju povijesnih interesa i istodobno književnoj recepciji. Teško je zamisliti da bi takav zahvat bio moguć u sklopu povijesnih interesa koji su svoje poslove sagledavali u hijerarhijskom nizu od omanjih pripremnih radova do velikih sinteza s posebnim studijama slučajeva u statusu međupostaje ili post festum primjene sinteze. Nada Klaić je, primjerice, 80ih godina kudila, korila i špotala Šenou što je koristio pravo da “sebi nepoznate činjenice zamijeni domišljanjem”, a nije ni štedjela u prijekorima Šenoine kritičare, koji su bili “uvjereni da je Šenoa smio nekažnjivo izmišljati historijska lica i scene u onom izmišljenom dijelu romana”. Utvrđivati činjenice i graditi sliku “historijskih pozadina” na tim osnovama nije bilo moguće. Prema mjerilima struke, ni dopušteno.
Žanrovski profil male (pri)povijesti postaje pregledniji u usporedbi s jednim hibridnim žanrom u kojem su se 30ih godina prošlog stoljeća okušavali članovi i suradnici frankfurtskog Instituta za društvena istraživanja. Riječ je o misaonoj slici. Njihovi autori, tvrdi Adorno, ne kane odustati od pojmovnog mišljenja, smatranog krutim, konvencionalnim pa čak i staromodnim, koliko šokirati enigmatskom formom i svojevrsnim umskim kratkim spojem potaknuti iskru koja nenadano unosi svjetlo u uvriježeno, a možda i tom uvriježenom potpali vatru. U malim (pri)povijestima Jambrešić Kirin ta je emancipacijska dimenzija diskurza istaknuta na nekoliko mjesta: u poglavlju “Baklje slobode” upaljena cigareta u ženskoj ruci postaje zahvaljujući inverznoj inačici mita o Prometeju upravo simbolom slobode, u “Apsolutnim drugaricama” već je riječ o prijetnji “novim svjetskim požarom”, dok se u “Adelinom suncobranu” govori kako je “ova zaboravljena hrvatska sufražetka [Adela Milčinović] ženski ures učas pretvorila u mač i njime zasjekla kroz guste i mračne hrvatske tkanine, kroz jaruge blatne i crne granitne planine”. Ipak, male (pri)povijesti svojevoljno se odriču učinka šoka i enigmatske forme i ne upuštaju se u “čitanje onoga što nikada nije bilo napisano” kakvo je Georges Didi-Huberman dojmljivo pokazao u svojim Korama, nizu kraćih zapisa o čitanju i razumijevanju graničnog iskustva deportiranih u Birkenauu. One radije biraju ne posve samostalne, ali ipak zaokruženije i protočnije tekstualne dionice – s “mudrim, savršeno zaobljenim mislima ne može [se] ništa započeti”. Čini se da autorica time kani doskočiti problemu s kojim je misaona slika, posebno kod Benjamina, bila prinuđena nositi se nešto dugoročnije, a to je uspostavljanje ispravne ili prihvatljive kritičke distance; umjesto umskog kratkog spoja gdje se pojmovi jedan o drugog taru, ovdje je prednost dana rascjepu blizine i odmaka, kretanja u smjeru doticanja “emocionalne jezgre, jamca osobnosti i dostojanstva” i istodobno u suprotnom smjeru distancirane uloge “učenika Historije” kojima ona, Historija, kao u humorističkoj tv seriji Allo, allo, svako toliko, u liku zavodljive konspirativke Michelle, ponavlja: Slušajte vrlo pozorno, ovo ću kazati samo jednom ali, naravno, ne nužno s komičnim učinkom.
Tom se nerazmršenom spregom jednokratnosti i ponovljivosti male (pri)povijesti približavaju još jednom, ali ovoga puta daleko otpornijem žanru, čijim (ne)samostalnim pričama ni moderni sistematizacijski napori Gustava Schwaba, Roberta Gravesa i Károlyja Kerényija nisu uspjeli otkloniti ni unutarnje ni izvanjske fuge. Radi se, dakako, o mitu. Danas smo općenito skloni te (pri)povijesti o “bogovima, božanskim bićima [daimonon, demonima], junacima i silascima u podzemni svijet” ili odbaciti kao neuvjerljive i nevjerodostojne ili prihvatiti kao priče u kojima je moguće nalaziti estetički užitak. Dovoljno je bogove i božanska bića načas ostaviti po strani – Korice od kamfora sugeriraju kako male (pri)povijesti, za razliku od dvadesetostoljetnog romana čiji se likovi uobličavaju u rasplinutijim figurama, ipak govore o junacima i još više junakinjama. Uostalom, ne glasi li prva rečenica (tako je ispalo) cijele zbirke: “Tijekom Prvog svjetskog rata vojnici su poslušno silazili u utrobu zemlje k’o svojta mrtvih kineskih careva”? Ali posrijedi nije tek zaokupljenost arhetipskim prethodnicima i prethodnicama, svojevrsnim generatorima identiteta i orijentacije; kako znanstveni tako i hibridni diskurz pribjegavaju ponekad mitu, ne u svrhu njegove kolektivno prihvaćene reafirmacije i brisanja rada povijesti, nego u funkciji prikaza odnosa između kakve bivše istine i njezine aktualne zamjene ili da bi se, kako je to ovdje također slučaj, zamalo u skladu s uvidom da je mitologija uvijek mitologija neke određene moći, uprizorio čitatelju trenutak nečije slabosti, kopnjenja strukturne moći i obuzdavanja kobne sile, redom tuđe. Autorica je tako primjerice u položaju promatrati “trag metka [ispaljenog u jednom od okršaja u Prvom svjetskom ratu] koji se zabio u srčiku mlade lipe i rastao zajedno s njom idućih osamdeset godina” te zaključiti: “Ubiti stablo lakim oružjem nije lako”.
Kako Jambrešić Kirin prikazuje susret književnog i neknjiževnog diskurza na svojim stranicama (teško je u dovoljnoj mjeri naglasiti na svojim stranicama), to se najbolje uočava u tekstu naslovljenom “Heideggerov curak”. “Heideggerova curka sjetim se svaki put kad prolazim pored izvora u banijskom Župiću, ali i stare betonske oznake hidranta u našem kvartu; na njegovom je vrhu također obla strelica kakvu su umjetnički doradili bavarski tesari”. Riječ je o navodnim poteškoćama u tumačenju Celanove pjesme Todtnaugberg, nastale nakon pjesnikova posjeta Heideggeru, koji je tada 1967. boravio u jednoj bavarskoj planinskoj brvnari, i riječi Sternwürfel kojom je u pjesmi imenovan zvjezdasti ukras na vrhu ljudskom rukom uređenog izvora vode. “Celanovo nehajno imenovanje izvora, vrela, česme, žive vode, pojila ili curka zdencem uzima [se] zdravo za gotovo, kao opažaj stvari po sebi”. Tako ipak ne bi trebalo biti jer, dijeli autorica svoje iskustvo s čitateljem: “Ono što na glinskom curku ponekad uspijemo zahvatiti vedrom i prenijeti do grada gubi okus svježine i slatkoće”. Književni i neknjiževni diskurz su naizgled suprotstavljeni. U prilog tome govori ne samo “neskladnost samouvjerena domaćina [Heideggera] i plaha gosta [Celana]”; suprotstavljajući svijet zavičaja i svijet velegrada, završne riječi gotovo otklanjaju svaku sumnju da bi drukčije moglo biti: “povratkom u etažno stanovanje žargon autentičnosti [voda s glinskog curka ili izvora] dobiva metalni okus analitičkog jezika”. Heidegger je notorno zahtjevan filozof, ali ne samo na njegovim stranicama i stranicama posvećenima Hölderlinu, Rilkeu i Traklu nego i na drugim mjestima otkriva se, kad samo to čitatelj dopusti, da poezija za Heideggera nije tek ispred čitatelja, niz tuđih riječi. Kako vijak diskurza zahvaća svoju materiju, tako se i Heideggerovu čitatelju mijenja slika o autoru. U tim trenucima čitatelj, da upotrijebim riječ dragu autorici, zamišlja kako poezija živi unutar autora-filozofa. Prepoznao je takav obrat i Gadamer, hermeneutičar koji je, unatoč svim intelektualnim dugovima i osobnim simpatijama prema autoru Bitka i vremena, smatrao potrebnim nešto učiniti tim povodom. Pogođenu formulu hermeneutičke intervencije ponudio je Habermas: bez obzira gdje se izvor žargona autentičnosti nalazio, po padinama bavarskih brežuljaka ili gdje drugdje, Gadamer je zapravo “urbanizirao Heideggerovu provinciju”. Svojim Koricama od kamfora Renata Jambrešić Kirin urbanizira male (pri)povijesti, izvodi ih iz njihovih provincija, nevoljnih položaja, iz “jaraka”, “rovova” i “zemnih depresija”. Ernst Bloch, kao i Benjamin autor misaonih slika, jednom je prigodom ustvrdio ono što vrijedi i za male (pri)povijesti: “Samo odozdo se uspinje”! Drukčije ne ide. Ali za takvo što potrebne su i dionice analitičkog jezika, njegovo pravo da govoreći ograničava autorovu ili autoričinu subjektivnost i imaginaciju. Domišljanje samo po sebi nije dovoljno, nije lijek što liječi sve bolesti, napose ako su riječi intendirane djelatno, a ne opisno prema stvarima, prema aktualnom stanju stvari. Uostalom, da susret književnog i neknjiževnog diskurza na stranicama ove zbirke ipak nije – unatoč pokojem tiho plasiranom i zajedljivom spuštanju – jednostrano isključujuć, pokazuje i očekivani kontekst njezine recepcije. Kod autorice ima znatno manje odrješitosti negoli kod Nade Klaić, ali obje prosuđuju da književnost nije tek pitanje “okusa svježine i slatkoće”, nego i pitanje čitateljstva pa time i navika, sklonosti, neupućenosti i predrasuda. Uz to, obje autorice reagiraju, svaka na svoji način, na marginalizacije svojih struka. Kako to kaže povjesničarka, citirajući svojega kolegu: “Šenoa je čitavim nizom istoričkih romana, pripovijedaka i pjesama građu svoju učinio u narodu hrvatskomu popularnijom negoli ma koje istoričko djelo ili stručnjačka rasprava”. Drugi bi to, bliži današnjem vremenu, poput Michela Huelbecka, iskazali još sažetije: “širenje područja borbe”. A što se tiče njihovog eventualnog odmjeravanja na liniji razlika u temperamentima, žute i crne žuči, kolere i melankolije, razlikovanje pacifizma i pacificiranja jest pitanje razlika u pozicijama, položajima djelovanja, uzlaznim i silaznim linijama sila, spuštanja u podzemni svijet mrtvih i usponu u svijetu živih.
#književna zbirka #Korice od kamfora #male (pri)povijesti #Renata Jambrešić Kirin
