Meke i teške zabrane uz otvorene prijetnje – Izložba Zemlja zabrane u Galeriji Forum

Uz izložbu Zemlja zabrane, kustosica: Davorka Perić, Galerija Forum i Galerija na katu – Kulturno informativni centar, Zagreb, 8. 4. – 1. 5. 2026.

Vizual ulaza u Galeriju Forum obilježen je crnom zastavom s bijelim štampanim natpisom „ONI KOJI ZNAJU NE GOVORE“ (rad Borisa Burića, zastava, 2025), ovješenom na prozorskom izlogu prvoga kata Galerije. Srodan vizualni učinak postiže i videorad „GLEDAJ SVOJA POSLA“ (videoperfomans, 2025), istoga umjetnika, u kojemu umjetnik sjedi u prolazu mediteranskoga grada (vjerojatno – Split; umjetnik tu „sjedeću“ akciju čitanja novina izvodi na nekoliko lokacija) dok prolaznici prolaze pokraj njega; s prekriženom nogom, čita novine na kojima je, analogno natpisu na zastavi, ispisana poruka „GLEDAJ SVOJA POSLA“ (sada s crnim slovima). Ova dva vizualna elementa (prvi je lociran, dakle, na prozorskom dijelu prvoga kata Galerije, a drugi je centriran na donji prozorski dio Galerije) uspostavljaju jasan diskurzivni okvir izložbe, upućujući na problematiku šutnje, nadzora i društvene indiferentnosti. Ukratko, ovo je, hoćemo-nećemo Zemlja zabrane. Ipak.

Uz referiranje na lokalni kontekst zabrana iz prethodne godine (dovoljno je uvodno spomenuti slučaj Benkovac), izložba Zemlja zabrana, uvijek, sjajne, angažirane kustosice Davorke Perić (svaka je njezina izložba aktualni i problemski događaj), proširuje analitički fokus na globalnu razinu. Kako kustosica ističe u uvodnom tekstu kataloga pod naslovom „Estetski aparat i ideološki aparat“, tijekom protekle godine provedena je sustavna reorganizacija unutar saveznih američkih Smithsonian muzeja. Ta se intervencija opisuje kao administrativno nadzirana praksa usmjerena na programe vezane uz rasnu pravdu i LGBTQ+ povijest, pri čemu se, prema autorici, koriste suvremeni oblici ideološkog označavanja u svrhu konstruiranja homogeniziranog nacionalnog narativa. Izložba pritom uspostavlja dijalog između povijesnog djelovanja Udruženja umjetnika Zemlja i suvremenih umjetničkih praksi koje tematiziraju rad, radništvo, prekarijat i društvenu marginalizaciju.

Kao polazišna točka uzima se datum 7. travnja 1935., kada je trebala biti otvorena VII. izložba Udruženja umjetnika Zemlja. Taj je događaj ostao zapamćen po gesti Krste Hegedušića, koji je na vrata Umjetničkog paviljona, na već postavljenu izložbu, postavio lokot, simbolički označavajući represivni odnos tadašnjeg režima prema umjetnosti usmjerenoj na teme radnika i seljaka. Na tragu te povijesne epizode, umjetnica Božena Končić Badurina, na poziv kustosice, realizira crtež pod nazivom „7. 4. 1935.“. Njezina intervencija, centrirana u motiv lokota, funkcionira kao umjetnička rekonstrukcija nikada otvorene VII. izložbe Udruženja umjetnika Zemlja, istodobno aktualizirajući pitanje institucionalnih zabrana i njihove refleksije u suvremenom kulturnom kontekstu. Da, izložen je i Krležin Predgovor „Podravskim motivima“ Krste Hegedušića (1933) koji se obično označava kao početak sukoba na književnoj ljevici. Pisci socijalne literature smatrali su da ovim esejom Krleža ne želi pristati uz normativnu poetiku socijalne literature. Krleža otvoreno piše da pitanje stvaralačkoga dara nije pitanje razuma i mozga: “(…) Umjetničke istine naviru više iz primozga, iz mutnih strasti i tjelesnih tajna, vrlo često iz nečistih nagona i suludih slutnja, a gotovo uvijek proturazložno, prkosno i elementarno kao vrućica.“

Videoinstalacija Ana (2019) Neli Ružić predstavlja slojevitu umjetničku refleksiju o nestanku industrijske proizvodnje i transformaciji društveno-ekonomskih odnosa u posttranzicijskom kontekstu. Rad referira na gašenje = UNIŠTENJE Tvornice i predionice konca Dalmatinka u Sinju, nekada jedne od najuspješnijih tekstilnih industrija u regiji, čije je postupno uništavanje kulminiralo u listopadu 2018. godine, kada je unutrašnjost Tvornice devastirana mehaniziranim rušenjem. Instalacija funkcionira kao dvostruki portret: s jedne strane, riječ je o „portretu“ prostora tvornice kao mjesta proizvodnje (metonimija 3 zidna sata), a s druge o portretu ljudskog rada utjelovljenog u iskustvu bivše radnice Ane Radović, čije se tijelo pojavljuje kao nositelj memorije rada. Uključivanjem ready-made objekata – tvorničkih satova premještenih u galerijski kontekst (postavljeni su na prvom katu Galerije Forum neposredno nakon stepenica gdje se projicira video) – simbolički označava trenutak prekida proizvodnje, precizno fiksiran na pet sati i šesnaest minuta. Izvedba Ane Radović rekonstruira repetitivne pokrete rada na kružnoj predilici, stroju na kojem je bila zaposlena od 1963. do 1992. godine. Ova koreografija rada, izvedena u praznom i tihom prostoru, upućuje na fenomen tjelesne memorije te razotkriva stupanj u kojem je industrijska proizvodnja bila oslonjena na disciplinirano i ritmizirano ljudsko tijelo. U tom smislu, ističe nadalje umjetnica, rad tematizira odnos između čovjeka i stroja, ali i postindustrijsku prazninu koja nastaje nakon nestanka proizvodnog sustava. Zaključno, Ana se može interpretirati kao intiman, ali i politički angažiran umjetnički rad koji kroz spoj dokumentarnog, performativnog i instalacijskog pristupa artikulira kompleksne procese deindustrijalizacije, gubitka rada i transformacije društvenog identiteta.

Poseban segment izložbe (u Galeriji na katu, KIC) čini dokumentacija prošlogodišnjega prekida festivala Nosi se u Benkovcu. Riječ je o festivalu koji se bavi temama dekonstrukcije rata, nasilja te promicanja solidarnosti i pluralizma, a organizatori su njegovo održavanje uredno prijavili policiji. Festival se realizira uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Benkovca, Zadarske županija i Zaklade Kultura nova. Unatoč institucionalnoj podršci, program je prekinula skupina prosvjednika koja je, pjevajući „Zovi samo zovi“ i uzvikujući zlokoban poklič „Za dom spremni“, onemogućila njegovo odvijanje u normalnim okolnostima. Taj incident postao je primjer suvremenih oblika pritiska na nezavisnu kulturnu scenu. Navedenom reakcijom započeo je širi niz zabrana i ometanja festivala i kulturnih događanja u Hrvatskoj, osobito onih usmjerenih prema kritičkim, angažiranim i slobodarskim poetikama. U tom kontekstu, izložba Zemlja zabrane ne djeluje samo kao retrospektiva nego i kao aktualni komentar društveno-političkih okolnosti u kojima umjetnost i dalje ostaje prostor borbe za slobodu izražavanja.

Dakle, u Hrvatskoj ne postoji formalni sustav „zabrane festivala“ kao zakonske kategorije, ali u praksi se često pojavljuju de facto zabrane, prekidi ili politički pritisci koji onemogućuju održavanje kulturnih događaja. To se posebno odnosi na festivale s politički angažiranim, antiratnim, queer ili lijevo orijentiranim sadržajem. Prema analizi medija i kulturnih portala, u kratkom razdoblju 2025. dogodilo se više sličnih slučajeva: u Šibeniku bili su pokušaji pritiska na festival FALIŠ – Festival alternative i ljevice; u Velikoj Gorici organizatorice su samoukinule festival Oglede zbog pritisaka na program dok se u Benkovcu, kako sam navela, dogodila potpuna obustava festivala Nosi se. U kulturnim studijima i teoriji izvedbe, ovi slučajevi često se tumače kao „meke zabrane“ (soft censorship) – nema formalne zabrane, ali postoji realna nemogućnost izvedbe; jednako je tako bitno pitanje politizacije javnog prostora – borba oko toga tko ima pravo na vidljivost kao što je i riječ i o performativnom sukobu – gdje i prosvjed postaje „kontra-performans“ festivalu.

Dobrodošli u z/Zemlju zabrane, kako je to rekao Feđa Gavrilović, na otvorenju istoimene izložbe na kojoj su uključeni odabrani radovi sljedećih umjetnika_ica, filmskih autora i glazbenika (kako je stajalo u najavi): Neli Ružić, Gildo Bavčević, Boris Burić, Vlado Martek (koji je na otvorenju izložbe izveo akciju ispisivanja na zid poruke MA ŠTO RADILI BUDITE HRABRI KAO UMJETNICI; ispisano plavom kredom, potpis – crvenim MARTEK, kao reenactment vlastitoga performativa-knjige iz 2008. godine kao „uspomeni na prvog art frenda Željka Jermana“, odnosno grafita iz 2001. godine), Mladen Stilinović, Božena Končić Badurina, Vlasta Delimar, Marko Paunović, Krsto Hegedušić, Marko Ristić, Ljubomir Micić alias Dr. Rasinov, Novi Kolektivizam, Marijan Detoni, Fedor Vaić, Kamilo Tompa, Branka Hegedušić, Željko Hegedušić, Kamilo Ružička, Ernest Tomašević, Vilim Svečnjak, Oton Postružnik, Vanja Radauš, Sara Renar, Antun Mezdjić, Petar Franjić, Edo Kovačević, Obrad Gluščević, Lazar Stojanović, Marko Babac, Vojislav Kokan Rakonjac, Živojin Pavlović, Želimir Žilnik, Bahrudin ‘Bato’ Čengić, Rajko Grlić, Vlado Kristl, Srđan Karanović. Da, u popisu nedostaje Krleža koji je ionako sedamdesetih govorio: “I kad umrem, naći će se još uvijek dovoljno razloga da se dokaže kako nisam umro tako kako je trebalo umrijeti.”

I da se zadržim još na grafitu Vlade Marteka MA ŠTO RADILI BUDITE HRABRI KAO UMJETNICI. Riječ je o grafitu koji je Martek ispisao u Rovinju 2001. Naime, napravio je više grafita sa zelenim sprejom na stijenama, pri čemu umjetnik ističe da je riječ o spreju koji za dva-tri mjeseca izblijedi. „Međutim, verbalno su me napali češki turisti govoreći da je riječ o amerikanizmu i zagađivanju okoliša“ (usp. 2002. Akcionizam i etički fetišizam. Razgovor s Vladom Martekom. Razgovarala Suzana Marjanić. Zarez, 92, 21. studenoga 2002, str. 34-35.)