Prošlog je petka Hrvatski kulturni dom na Sušaku ugostio slovensku izvođačicu, koreografkinju i spisateljicu Malu Kline. Ova nagrađivana autorica svoj rad temelji na teorijskim premisama, dubinskom istraživanju i refleksiji, spajajući suvremeni ples i razrađeni konceptualni okvir. Na ovakav je umjetnički pristup moguće utjecalo i njeno obrazovanje, osim u polju kazališta (DasArts, Amsterdam), i u komparativnoj književnosti i filozofiji. Nakon doktorskog studija filozofije u Ljubljani, bavila se post-doktorskim istraživanjem alternativnih promišljanja i korištenja vremena na Faculty of Arts and Philosophy (Universiteit Gent). Autorica je dviju knjiga, Capfico: Zapisi iz utrobe kita (Capfico, Madrid) i Kazališta potencijalnosti: između etike i politike (Maska, Ljubljana). Također, Mala Kline je na njujorškoj School of Images usvojila tehniku Saphire™, kojom se koristi kao praksom za istraživanje unutarnjih svjetova, snova i podsvijesti. Kao certificirana praktičarka, ovu metodu podučava u raznim kontekstima, ali ju koristi i u vlastitom koreografskom radu kao alat za stvaranje kroz praksu sanjanja. Sanjanjem se, u kontekstu ove prakse, smatra iskustvenom metodom kojom tijelo razvija tok svog pokreta putem osjetilnih podataka, transformirajući ih u slike.
Razvijanje izvedbe na razmeđi slike, tijela i jezika vidjeli smo i u predstavi „Memoria“, premijerno izvedenoj prošle godine u Ljubljani. Kline u njoj istražuje ljudsku percepciju vremena, kao dimenzije doživljavanja svijeta, u kojoj se kontinuirano generiraju sjećanja. Sjećanje, naime, nikada nije precizna umna dokumentacija objektivnih događanja, već se u našem unutarnjem biću uvijek iskrivljuje, miješa s (potisnutim) željama, imaginacijom, a ponekada i potpuno izblijedi i nestane. Izvođačicu na sceni prati glazbenik Kristijan Krajnčan nenametljivim, ali sugestivnim zvucima violončela, dok se slike fluidno nižu u jednako snolikoj scenografiji Petre Veber. Izvođačicu na početku zatičemo potpuno odjevenu u pčelarsko zaštitno odijelo, a njeni su pokreti toliko mekani i usporeni da stvaraju dojam nekog drugog planeta, gušće atmosfere, po kojoj se kreće ovaj začudni lik astronauta. Tako nas od početka uvlači u nepredvidljivi i nelogični, krhki svijet snova. Onirične su slike translatirane u izvedbeni materijal i naglašene kroz kostime, glazbu i multimedijalne elemente. Gestu i pokret prati snimka izgovorenog teksta koji unosi poetičnost i egzistencijalno divljenje bivanju samome. Pisma su to koja je Kline napisala „budućim nama“, kako kaže najava. Pritom je u tekst unijela dojmove i zapise svog oca, nastalih na temelju vizionarskih radova poznatog slovenskog slikara Marka Jakše.
Zbogom je samo priviđenje
Sunce zalazi pa opet izlazi
Mislimo da je gotovo, no nešto se budi
I slavi život
(Miro Kline)
Jezikom snova Kline spaja poeziju, filozofiju i performativnost slike na granici imaginacije. „Memoria“ pritom nudi više od poetike prolaznosti, u njoj osjećamo autentičnu odu životu kao konstantnom umiranju i ponovnom stvaranju. Gubitak je u tako postavljenoj konstelaciji gotovo svet, a njegova nužnost opravdana.
Videoprojekcije na pozadini scene u jednom dijelu predstave postaju ravnopravne koreografiji (izvođačica u sada ‘običnoj’ crnoj majici i suknji, s plavom perikom na glavi, sjedi okrenuta prema platnu). Stare analogne fotografije iz djetinjstva miješaju se s prizorima prirode – treptaj lišća u krošnjama, plavetnost neba u smiraj dana, mreškanje valova na površini mora. Memorija i prolaznost su kroz video Hane Vodeb dodatno naglašeni u svojoj univerzalnosti koja svakoga od nas može vratiti u neko naše nostalgično prašnjavo sjećanje iz slatkog doba dječje nevinosti. U ovome poetičnom uranjanju u kozmos sjećanja, na putu prema podsvijesti, naišli smo i na masku kao moćni arhetip koji označava tamnu stranu ličnosti. Kline na lice prvo stavlja masku u obliku jelenove lubanje, a u zadnjoj slici duplu masku s različitom prednjom i stražnjom stranom. Time izvedba još dublje nadilazi horizonte gubitka i prolaznosti sagledavajući ih ne samo kroz ograničenu ljudsku perspektivu, već kao univerzalne životne principe. Ovakav scenski pristup svojom kompleksnošću otvara mogućnosti iscjeljenja kroz ritualno i transformativno, te stvara jedinstvene svjetove i prostore nabijene energijom, dok ples i pokret postaju medij za praksu prisutnosti, kako izvođačice tako i nas, publike.
Koncept, koreografija, tekst i izvedba: Mala Kline
Dizajn svjetla, scenografija, kostimi i fotografija: Petra Veber
Glazba i zvuk: Kristijan Krajnčan
Video, sinkronizacija videa i mapiranje: Hana Vodeb
Literatura: Robert M. Hayden
Izrada scenografije: Gašper Puntar
Tehnička potpora: Hotimir Knific
Prijevod: Katja Kosi
Izvršna producentica: Ajda Kline
Produkcija: ELIAS 2069 i Mercedes Klein
Koproducenti: Mreža PAN-ADRIA / EN-KNAP (Španski Borci Cultural Center) – Ljubljana, Slovensko narodno kazalište Nova Gorica, Moment Maribor, Hrvatski kulturni dom na Sušaku – Rijeka, Zagrebačko kazalište mladih / Zagrebački plesni centar – Zagreb, Mediteranski plesni centar – Svetvinčenat, ArtistiAssociati Gorizia
