Enrico je autor knjige Furio Jesi. Mit, sila, pamćenje. Dogovor je da se nađemo na Piazza Castello, središnjem trgu u Torinu, točnije ispred Palazzo Madama s dojmljivim unutarnjim stubištem što ga je projektirao Filippo Juvarra za potrebe sjedišta savojske vlade. Šetamo do obližnjeg Kluba čitatelja. Usput preporučuje dobro opremljenu knjižaru u uličici bočno udesno na Via Po što vodi do rijeke koju mi poznajemo s imenom Pad. U pravu je: tamo nalazim na talijanskom Invenciju mitologije Marcela Detiennea. A Klub čitatelja smješten je na prvom katu sedamnaestostoljetnog palazzo Graneri i raspolaže površinom od tisuću kvadratnih metara. Stol nalazimo u zimskom vrtu s pogledom prema unutarnjem dvorištu.
Palazzo Madama i Palazzo Graneri kao podsjetnici: kada sam ranije dolazio u Torino prijatelji su mi znali kazati da nakon što padne mrak ovdašnje gradske ulice postanu (pseudo)metafizički prazne kao na De Chiricovim platnima. Sada više nije tako. Enrico lista moj primjerak svoje knjige, vidi koliko je i kako je ona puna podvlačenja, uskličnika, upitnika i kratkih bilješki pa zapisuje posvetu: Felice di avere lettori cosi’! Inače, nemam običaj skupljati knjige što ih autor potpiše, ne nalazim potrebu za to (iako kažu mi da takve knjige vrijede na tržištu više od nepotpisanih), ali vrlo cijenim Enricov rad na reaktualizaciji Furija Jesija. Tko sam samo da bih mu kazao da knjigu ne potpiše. A do Jesija sam došao zahvaljujući Agambenu i njegovom predgovoru za Čitanje Rimbaudovog Pijanog broda. Pogodila me prva mitologova rečenica u toj knjižici: “Postoje umjetnička djela što imaju tu povlasticu da su sazdana od općih mjesta te da i sama postanu općim mjestom na vanjskoj površini umjetnikova stvaralaštva”. Pod općim mjestom Jesi ovdje misli upravo na mit. A nakon toga došlo je do otkrića onoga po čemu je Jesi originalan proučavatelj u okvirima koji nisu tek talijanski, provincijalni, tja, a on sam tako kaže, proučavatelj mita i mitologije: “Ovdje je na djelu jedan i određeni mitološki stroj što proizvodi mitologije i navodi na vjerovanje, prisilno, da taj stroj skriva mit unutar svojih neprobojnih stijenki”. Mora da je mitološki stroj na neki način blizak srodnom mu žudećem stroju; Jesi je pisao i izdavačke recenzije, a među njima i onu za Anti Edip Deleuzea i Guattarija.
Piše Enrico: “Moderan književni mit predviđa individualan pristup što transformira svaki pokušaj oživljavanja mitologije u neaktualan simulakrum. Bachofenov pojam simbola što leži u sebi samome označava gubitak svakog pozitivnog upućivanja na Onkraj i njegovo postajanje grobnom stigmom [Nietzscheovog] nihilizma”. Iznosi tvrdnju koju je iskazao u Bologni i Andrea Cavalletti da je Jesi u pismima Giuliju Schiavoniju iznio u obrisima elemente svoje metode. S Enricom naći ću se koji dan kasnije. Preporučuje mi knjižnicu Odsjeka za književne i filološke znanosti Filozofskog fakulteta što se nalazi u Via Bava na cesti što od središnjeg trga Torina s tamošnjim bukinistima i njihovim zeleno obojenim kioscima vodi k sivim vodama rijeke Pad. Prednosti te knjižnice nisu za zanemariti: otvoreni pristup policama i fotokopirkama. Drugim riječima, prostor pošteđen od, kazao bi Agamben, “integralne juridifikacije” međuljudskih odnosa. Dakle, birokracije i njezine samovolje. Nju je Kafka samo najavio.
Dragocjen Manerin savjet na drugom susretu, uz sendvič i gazirano piće: treba otići do biblioteke Odsjeka za književne i filološke znanosti Filozofskog fakulteta u ulici Bava. Osoblje te biblioteke beziznimno se drži politike da za fotokopiranje izdanja što nisu više dostupna po knjižarama nema nikakvih količinskih ograničenja. Nema ni obveze jednodnevnog članstva. Strop njezinog spremišta u prizemlju ojačan je modrim metalnim gredama kako bi izdržao teret povrh njega, a na policama se među knjigama vide umetnuti i popunjeni obrasci s podacima o posuđenim knjigama. Na sredini unutarnjeg dvorišta jedno je stablo s neotpalim listovima i klupa s praznom plastičnom čašom za kavu. Tišinu u čitaonici na prvome katu remete jedino pritisci prstiju po tipkovnicama prijenosnika. Po izlasku iz zgrade u modrom je ruksaku poveći snop fotokopija i znatno je manje slobodnog mjesta u njemu negoli prije.
Enrico savjetuje da svakako posjetim Egipatski muzej koji ima vrlo veliku zbirku. Još od ranije znao sam da u Torinu postoji takav muzej pa sam očekivao vidjeti zapravo zanimljivosti drevnog vremena. No, iznenađujuća je povijest muzeja. Dao ga je izgraditi Napoleonov konzul u Egiptu koji je rodom iz okolice Torina. Po vrlo povoljnoj cijeni kupovao je starine: figure ushabti što su preminule pratile na drugom svijetu, svitke i svitke Knjiga mrtvih, obuću od slame što podsjeća na japanke, društvenu igru senet, brojne stele itd. Drugo iznenađenje je statuarij muzeja u prizemlju. Tamo se nalazi cijela jedna piramida dimenzije pet kvadratnih metara u koju stane otprilike pet ili šest osoba. I to u uspravnom položaju bez da se one ne natiskuju međusobno. Od sarkofaga dojmljiv je posebno onaj Gemenefherbaka iz doba 26. dinastije (664 – 525 p. n. e.). Preminuli je obavljao dužnost koju u moderno doba obavlja prvi ministar. Sarkofag je izrađen od bazaltne stijene bekhen pa izgleda kao da je od lijevanog željeza. S prednje strane Gemenefherbak nosi vlasulju, a na stražnjoj vidimo ga udvojenog oko simbola djed koji izgleda kao kralježnica i posvećen je bogu Ozirisu. Boljeg savjetnika od Enrica ne treba mi. Uz to, po povratku u Zagreb Enrico mi običnom poštom šalje tekst o genuinom i tehniziranom mitu Károlya Kerényija.
Istaknuta fotografija: Enrico Manera; Ivan Molek
#Enrico Manera #Furio Jesi #Ivan Molek #mikroportret #portret
