Ri Lit, Noć velikog čitanja vol. 9, održat će se u dvorani Filodrammatice u četvrtak, 29. veljače, s početkom u 20:00 sati. Neformalna književna skupina Ri Lit okupit će devet pisaca koji će dijeliti svoje tekstove. Tim povodom razgovarali smo sa sudionikom i suorganizatorom Ri Lita, Milanom Zagorcem.
Svoju karijeru započeo je kao pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival od 1997. do 2001., a nakon toga, od 2002. je radio kao pomoćnik glavnog urednika u izdavačkoj kući Adamić. Od 2005. pa do danas, zajedno sa suprugom Tamarom Modrić, vodi izdavačku kuću Studio TiM. U razdoblju od 2009. do 2013., obnašao je funkciju direktora Izdavačkog centra Rijeka, gdje je istovremeno bio i glavni urednik. 2013. postao je sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač te urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost pod nazivom „Književnost uživo”. Također, u ulozi je urednika u nekoliko izdanja u elektroničkom i klasičnom izdavaštvu. Posljednjih nekoliko godina objavljuje u žanru kriminalističkog romana. Zagorac je u siječnju izbacio 18. objavljeni naslov, a svoj čak deseti roman, „Žena koja je voljela Henninga Mankella”.
Za potrebe ovog razgovora, Milan me čekao na Turniću za izrazito sunčanoga dana, a razgovorali smo pokraj jednog nebodera ispred kojeg se pružao dramatičan pogled na Rijeku.
Milane, ti i ja smo se upoznali na jednoj književnoj večeri u Caffe baru Tor u Vukovarskoj…
Sto posto. To je bila književna večer vezana uz tadašnji eksperiment koji smo napravili, društvenomrežni časpopis koji se zvao „ Književnost uživo” i gurali smo ga. Stvarno je postojala jedna grupica vrlo zainteresiranih ljudi koji su se okupili oko toga. To je bilo 2013., netom nakon što je nastao Ri Lit, no s vremenom se to pokazalo možda kao anakrono, jer su se pojavili društvenomrežni blogeri, odnosno društvenomrežne blogerice koje su to područje književne kritike, recenzija i ostaloga što je jako bitno samim autorima, pokrivale izuzetno dobro, a pokrivaju i dan danas. One guraju tu scenu možda čak i jače nego što je guraju konvencionalni mediji poput novina, rubrika kulture i slično. One su se pokazale izuzetno žive i otporne i one taj posao rade s određenom strašću i sad se stvarno može reći da je taj jedan fenomen društvenomrežnih blogerica, odnosno blogera, a koji su vezani uz knjigu i književno stvaralaštvo, bilo da se radi o recenziranju strane ili domaće literature, izuzetno živ i izuzetno bitan. Sad se već njima pridaje određena relevantnost jer utječu i na čitateljsku publiku. Čitateljska publika je sklona upravo to pročitati jer im iskoči prvo na društvenim mrežama, ponajprije na Facebooku pa vrlo brzo dobiju određenu informaciju o knjizi, tako da je to bitno za samu književnost u cijelosti, ali i promociju knjige. Stvarno se može reći da je to jedna komponenta koja je nedostajala, a koja se gradila s vremenom. Ja je u svakom slučaju smatram bitnom u ovoj fazi. Vidjet ćemo kako će biti dalje, u kojem smjeru će se to kretati, hoće li se stvoriti neki drugi mediji, neki specijalizirani mediji koji se, primjerice, bave kulturom i književnošću, a koji će na drugi način svemu tome skupa pristupiti.
Znaš gdje ja znam zaglaviti? Ja se osobno gubim u skrolanju bespućima komentara na društvenim mrežama. Tako je jedan od komentara na koji sam naišla ispod nečega što si ti objavio glasio kako si, sada, nadomak pedesete godine života, shvatio da napokon imaš svoj bend i kako se sastav toga benda ogleda u sastavu Ri Lit autora.
To je meni fascinantna stvar. Fascinantna stvar je što sam ja čovjek koji nije baš tako jako vezan ni uz suvremenu glazbu, pa čak ni uz rock ‘n’ roll i fenomene koji su posljednjih pedesetak godina obilježili cjelokupnu kulturu, znači oni su postali, ja bih rekao, ako ne najveće, onda skoro najveće relevantnosti na svijetu. Imaju veliki broj pratitelja. Riječ je o nečemu što je posebno i što utječe na gotovo sve vidove različitih umjetnosti. Naš grad Rijeka je poznat upravo i po tom jednom specifičnom stilu i zvuku u glazbi i imanju bendova. Fascinantno mi je kako sam možda, u onim adolescentskim godinama, kad sam se trebao za to zapaliti, ja to zaobišao. Nekako ja nisam bio sa svime time skupa na ti, a onda se dogodio Ri Lit koji je osnovao Vlado Simčić Vava. Ja sam mu bio odmah od ruke od prvog trenutka i tako je ostalo do danas. Dakle, punih 11 godina mi na neki način stvaramo Ri Lit zajedno s našim autorima. Naših autora je do sada bilo dvadesetak u osam dosadašnjih, a uključujući i deveto izdanje predstavljanja koje će biti za nekoliko dana. Ri Lit je stvoren upravo po principu benda, odnosno po principu prema kojem funkcionira bend. On ima svoju strukturu, ima svoju skupinu, mora se stvoriti ono jedno zajedničko suzvučje koje, ja vjerujem upravo zbog Vave, ima tu jednu sličnost s bendom. Naravno da dolazi do identifikacije pa da mogu reći eto, stvarno, imam svoj bend. Dogodilo se da prvi put u životu shvaćam da sam član jednog benda, jednog kolektiva u kojem sam otkrio da se zapravo dobro osjećam. Osjećam se kao da sam doma. To su ljudi s kojima se, a da ih i ne vidim godinu dana, da ih ne vidim tri godine, osjećam kao da smo jučer popili kavu, kao da se nikada nismo niti razdvajali i kao da opet možemo stvoriti to neko suzvučje ili pristup koji može privući, za književno područje, veliku publiku. Ta književna publika je, ja bih rekao, vrlo vjerna i vrlo dosljedna. Naši pratitelji nas doista doživljavaju kao neki književni „ bend” koji stvarno funkcionira i koji svake godine ispali koncert. Oni se uvijek pojave, dođu, prate nas, na čemu sam im ja enormno zahvalan. Autori Ri Lita su relevantni riječki umjetnici koji su sazrijevali gradeći svoje poetike, gradeći svoje intimne priče, gradeći svoju individualnu književnost, objavljujući velik broj knjiga koji u jednom trenutku postaju bend, izlaze pred publiku i stvaraju nešto što je živo, nešto što ulazi u jako finu rezonanciju s publikom uz koju je osjećaj takav da bi nas mogla ponijeti na rukama.
Da, prošle godine vas je došlo podržati jako puno ljudi, a godinu dana prije Ri Lit nije imao izdanje uživo, već je to bilo online izdanje zbog pandemije Covida.
Da, u tom trenutku smo napravili još jedan eksperiment. Pojavili smo se preko mreže. Zaista se čak i u tom trenutku, koji je bio krajnje nepovoljan, koji je bio nezgodan za svako pojavljivanje i u kojem se ništa nije moglo predvidjeti, a kamoli organizirati, taj eksperiment pokazao povoljnim, odnosno uspješnim. Tu se pokazalo da Ri Lit funkcionira i u zaista nepovoljnim okolnostima.
Bila sam u studenom 2022. na predstavljanju tvojeg romana Ispod debelog leda koje je moderirala Gordana Brkić Žagar i kojoj si rekao da jako brzo pišeš. Spomenuo si i broj znakova u minuti, a točan podatak sam zaboravila. Godinu dana kasnije, u siječnju ove godine objavio si svoj 10. roman Žena koja je voljela Henninga Mankella. Zaista su kratki vremenski intervali između objavljivanja tvojih romana. Kako to radiš?
To moje brzo pisanje je jedna specifičnost koju sam ja vježbao i stvarao godinama. Godinama pišem. Ja sam otpilike 27 godina u književnom stvaralaštvu. Bio sam zakačen i onim godinama RiVala i skupinama Valovaca. Danas dolazim do Ri Lita. U svim tim godinama sam vježbao, zapravo stvarao, brzo pisanje, a prije 27 godina nisam niti mogao zamisliti da mogu na taj način stvarati. Za to treba vremena, prakse, vježbe i ciljane publike kojoj se želim obratiti i načina na koji joj se želim obratiti. Posljednjih nekoliko godina, kao romane, pišem uglavnom krimiće. Okušao sam se i u young adultu, prozi za teenagere, ali najviše sam se pronašao upravo u tim krimićima i oni ne dozvoljavaju baš previše prostora za dugo čekanje između dviju knjiga. Oni zahtijevaju određene nastavke i jedan kontinuitet. Činjenica je da to brzo pisanje ima jednu prednost i ima jedan nedostatak. Prednost je što stvarno u vrlo kratkom roku od nekoliko tjedana ja mogu napisati kompletnu radnju romana. Kompletan roman mogu osmisliti zajedno s njegovim likovima, s njihovim trvenjima, s njihovim karakterizacijama, s radnjom koja mora imati uvodni dio, koja mora negdje ući u zaplet, koja mora doći do neke peripetije i koja se mora na kraju rasplesti. To su ti neki zakoni žanra koji su tako postavljeni jer čitatelji na taj način žele pročitati knjigu i to je nešto što se također stvaralo godinama. Ja sam vježbao upravo to vrlo dugo i meni je to postala jedna jako jednostavna forma unutar koje mogu lako iznijeti i možda neke složenije misli i složenije istine, a da pišem nešto što je ljudima čitko i zanimljivo i da se na kraju knjige osjećaju kao da su pročitali zaista pravi roman koji ih je zainteresirao jednako kao da se radi o stranom romanu, krimiću, trileru, misteriju. U tom smislu to je pozitivno. Ima jedna negativna stvar brzog pisanja, a to je što se u takvom stilu pisanja kod uređivanja nailazi na velik broj brzopletosti. Brzo pisana knjiga se često dugo uređuje, a to dugo uređivanje zahtijeva dosta pomni rad. Zahtijeva višekratna iščitavanja. Zahtijeva da pročitamo knjigu i ja i moja supruga koja je zapravo prava izvršna urednica svih tih naslova. Zahtijeva da dođemo do toga da je to izglađeno, dakle da se neravnine izglade, da su likovi do kraja dosljedni sami sebi, da se eventualne pukotine zakrpaju, da ih se ili izbaci ili nadogradi i da na kraju imamo nešto s čime smo zadovoljni svi. Zadovoljan sam ja i zadovoljni su čitatelji i možemo krenuti dalje. E, to podrazumijeva vrijeme. To se ne može napraviti za tjedan dana, dva ili tri tjedna. Potrebno je određeno vrijeme u kojem se sve te neravnine moraju sklopiti u jednu potpuno smislenu cjelinu. Dakle, roman nije nakupina priča, već suprotno, on je konzistentna pripovijest od početka do kraja. To je plus i minus kada govorimo o brzom pisanju.
Ja istovremeno pažljivo njegujem i pisanje dosta kratke forme ili ultrakratke forme koju često prezentiram upravo na Ri Litu. Kako sam nastupao na gotovo svim izdanjima Ri Litovih Noći velikog čitanja upravo sam na toj pozornici vježbao ultrakratku formu. Ultrakratka forma podrazumijeva ne više od nekoliko minuta kratke priče koja mora na neki način potaknuti, zainteresirati, odnosno upaliti publiku. To je strašno bitno. Tu sam se uvijek osjećao postavljenim pred jedan veliki zadatak. Nevjerojatno da jedna tako kratka forma kao što je Noć velikog čitanja na kojoj se treba pročitati nekoliko kartica teksta zahtjeva veliko vrijeme pripreme i veliko vrijeme razmišljanja i stvaranja te kratke proze koja mora biti efektna, djelovati na publiku, gdje se publika mora osjećati zainteresirano, mora se osjećati privučeno.
Što ti je važno u književnom stvaralaštvu?
Izrazito je bitno imati autentičnost. Autor, književnik, kada stvara unutar žanra prepoznaje određene situacije. Ne stvara ih samo klišejem prepisanim iz tuđe literature, već autor mora znati kako će se lik ponašati, na koji će način određeni lik postupiti u određenom trenutku.
Tvoji likovi onda na jedan način progovaraju o tebi…
Pa ja sam uvjeren da svaki književnik koji radi bilo kakav oblik književnosti, bilo da se radi o poeziji ili prozi, vrlo često može projicirati, ne nužno sebe, ali i ono oko sebe što poznaje, jer ako stvaram lik serijskog ubojice, a evidentno nisam serijski ubojica, moram na neki način razmišljati kao serijski ubojica da bi ta stvar funkcionirala. Ako sam ja policajac koji progoni određenog kriminalca, moram ući u način razmišljanja tog policajca, ne nužno prepisivati načine i protokole unutar policije, jer to nije nužno da bi zaokupilo čitatelja, već načine prema kojima onaj koji se bavi tim poslom može i nastoji doći do počinitelja kriminalnog djela, a da ne bude neautentičan, da ne djeluje sirovo ili prepisano ili jednostavno rečeno – naivno. Da nije banalan, nego da je to čovjek koji ima sve svoje dimenzije, a te složene dimenzije mogu podrazumijevati različita stanja. Ti likovi su ljudi s različitim psihološkim, društvenim i emocionalnim stanjima i oni ta različita stanja od nekud moraju izvući. Autor mora utkati sebe. Nakon svakog pisanja romana kojeg sam brzo napisao pa se kasnije dugo radilo na uređenju, ja sam toliko iscrpljen da mi treba kratki odmor da bih se resetirao i odvojio od toga. Kada je knjiga otisnuta i kada izađe van, za mene to sve skupa postaje manje važno jer nemam više nikakve identifikacije s likovima. Ne razmišljam više o tome je li lik alkoholičar, psihopat ili opsesivno-kompulzivan. Jednostavno se odvajam od njihovih životnih situacija koje ostaju u tom književnom svijetu, u drugoj dimenziji, u paralelnom svemiru i ja se zapravo oslobađam. Čistim se od toga materijala. Mogu krenuti dalje. Materijal mi postaje iskustveno bitan jer nakon čitanja romana od strane čitatelja dobivam feedback.
Na koji način ti je važan taj feedback od čitatelja? Gdje ga dobivaš i kako djeluje na tebe? Kakva je ta komunikacija?
Vrlo jasno i nedvosmisleno ga dobivam, posebno na prezentacijama, ali i na društvenim mrežama ili kada književne blogerice ili recenzenti u novinama pišu o mojem romanu. Uvijek dobijem neku novu sliku o načinu na koji su oni to pročitali. Često ta slika bude drugačija od onoga što sam zamišljao ili očekivao. Tu ja dobivam tu drugu dimenziju koju sam po sebi nemam. Ispada ovako: kao autor nečega što sam stvorio ja se nekad osjećam kao da tuđim čitanjem učim nešto novo, kao da dobivam interpretaciju vlastitog stvaralaštva koju sam nisam nikako mogao dokučiti.
U tome i je ljepota.
U tome je jedna od najljepših stvari.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
Razgovor s Vladom Simcich Vavom pročitajte na sljedećoj poveznici.
#književnost #Milan Zgaorac #Noć velikog čitanja #razgovor #Ri Lit
