Milutin Barač rođen u Paukovecu, 14. veljače 1849., a preminuo u Svetom Ivanu Zelini na današnji dan 1938., bio je hrvatski kemičar, zoolog amater, graditelj i prvi direktor najveće rafinerije u Europi svog vremena.
Otac mu je bio Franjo Barač, vijećnički tajnik Kraljevskog banskog stola u Zagrebu. Obitelj njegove majke, Matilde Domjanić, imala je vlastelinsko dobro u Donjoj Zelini. Barač je imao braću Vladimira i Antuna te sestru Mariju. Obitelj se preselila u Zagreb, gdje je Milutin završio osnovnu školu i Kraljevsku višu realnu gimnaziju. Godine 1867. upisao se u Kemijsko-tehničku školu u Grazu, a zatim je nastavio školovanje na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Vojni rok je služio kao dobrovoljac u Beču, a nakon vojnog roka postao je natporučnik. Diplomirao je 1872. godine, stekavši zvanje tehničkog kemičara. Godine 1874. oženio se Ludovikom Romanić s kojom je imao tri kćeri: Ljubu, Sofiju i Olgu. Umro je 22. srpnja 1938. i pokopan je na groblju u Donjoj Zelini.
Kao student, Barač je radio u bečkoj rafineriji Gustava Wagenmanna, gdje je razvio metodu čišćenja mineralnog voska u cerezin, za što je dobio novčanu nagradu. Patentirao je kemijski postupak dobivanja čistog cerezina iz zemnog voska.
Godine 1882. prijavio se na natječaj Rafinerije kamenoga ulja iz Budimpešte za vođenje izgradnje rafinerije nafte u Rijeci. Unatoč obvezama u Beču, počeo je obavljati poslove tehničkog direktora riječke rafinerije. U svibnju 1883. preselio se u Rijeku i živio u kući unutar rafinerije.
Rafinerija je službeno otvorena 14. rujna 1883., s kapacitetom od 60 tisuća tona nafte godišnje, što ju je činilo najvećom u Europi. Rafinerija je započela s oko 300 zaposlenih, a prva isporuka petroleja bila je 20. rujna 1883. Pod Baračevim vodstvom, rafinerija je uspješno poslovala, pa je bio zadužen za upravljanje rafinerijama u Brašovu i Oderbergu. Barač je imenovan tehničkim direktorom svih rafinerija Austro-Ugarske Monarhije i članom uprave Dioničkog društva za traženje nafte.
Nakon Prvog svjetskog rata, Barač je bio tehnički direktor pet rafinerija, ali je s dolaskom talijanske vlasti izgubio ovlasti u riječkoj rafineriji. Godine 1922. bio je protjeran iz Rijeke i preselio se na obiteljsko imanje u Donjoj Zelini, gdje je obnovio imanje i bavio se poljoprivredom.
Barač se amaterski bavio zoologijom, prikupljajući i preparirajući rijetke vrste ptica i riba. Poslao je 1.400 primjeraka Narodnom zoološkom muzeju u Zagrebu te drugim muzejima u Europi. Bio je jedan od utemeljitelja Hrvatskog prirodoslovnog društva i član Riječkog lovačkog društva.
Također se bavio pčelarstvom, konstruirajući košnicu poznatu kao “baračevka”. Postavio je pčelinjak od 50 košnica koji je postao vrlo cijenjen. Njegova košnica postala je najrašireniji tip u Hrvatskoj, a svoje znanje prenio je kroz stručnu literaturu.
Barač je podržavao brojne narodne i kulturne ustanove. Bio je član Narodne čitaonice u Rijeci i podržavao aktivnosti čitaonice. Bio je utemeljitelj mnogih hrvatskih kulturnih, znanstvenih i strukovnih ustanova. Bio je “utemeljiteljski član” 43 različite hrvatske institucije.
Za vrijeme posjeta Rijeci 1891., Franjo Josip I. posjetio je rafineriju na Mlaki i susreo se s Baračem. Drugi put su se susreli 1908. kada je Franjo Josip I. čestitao Baraču na imenovanju za kraljevskog savjetnika.
Iako je cijeli život radio u stranom jezičnom okruženju, Barač je inzistirao da njegov unuk pohađa školu na hrvatskom jeziku, pa ga je upisao u sušačku pučku školu.
Godine 1901. Barač je analizirao žutu tvar koja je pala s kišom u Rijeci i utvrdio da se radi o silicijevom oksidu. Rezultat analize poslao je u Moskvu i postao član Ruskog carskog prirodoslovnog društva 1902. godine.
Istaknuta fotografija: pogled na stan Milutina Barača pod čijim je rukovodstvom riječka rafinerija postala najvećom rafinerijom u Europi.
#industrija #Milutin Barač #obljetnica #Rafinerija nafte #Rijeka
