Fijumanski jezik, za kojega će mnogi lakonski reći da je potpuno nestao s riječkih trgova i ulica, ovih bi dana ponovo mogao dospjeti u fokus javnosti. Zahvaljujući Institutu za hrvatski jezik, odnosno njegovoj riječkoj podružnici, koja djeluje od 2011. godine, na adresu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske otišla je prijava da se fijumanski jezik uvrsti na popis zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara u kategoriji Usmena predaja, izričaji i govori.
Unazad nekoliko godina pojavila se mogućnost da i nehrvatski govori na području Republike Hrvatske dobiju status nematerijalnog kulturnog dobra. Na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara do sada su uvršteni istromletački, istrorumunjski i istriotski. Uskoro će to biti i fijumanski, čime će jedan iscrpan višegodišnji posao dobiti svoj pravi epilog.
– Da bi se neki govor zaštitio, mora imati ispunjene neke unaprijed zadane preduvjete. Na tome zajednice trebaju raditi, svaku aktivnost evidentirati, prikazati dokazima da se radi na očuvanju kulturnog dobra. Odnosno, lokalna zajednica mora prepoznati svoj govor kao važan element svoga identiteta te nastojati ga prenositi na mlađe generacije. Tako se čuva njegov kontinuitet. U Hrvatskoj do sada imamo 36 zaštićenih dijalekata, skupina govora i govora koji se nalaze na Listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara RH, a svi oni su na neki način očuvani u svojoj zajednici. Bez toga taj status ne može biti dodijeljen. Među njima su i spomenuti nehrvatski jezici. Ne samo lokalna, nego svjetska je potreba da se jezici očuvaju i da ih se spasi od izumiranja. Stoga se jako ističe rad na međugeneracijskom prijenosu materinskih jezika da bi se ugroženi jezici spasili i u krajnjem slučaju revitalizirali. Nažalost, malo je takvih primjera. Treba osvijestiti važnost svakodnevne uporabe jezika kako bi ga održali živim, govori dr. Mirjana Crnić Novosel, voditeljica riječke podružnice Instituta za hrvatski jezik.
Koje je preduvjete potrebno ispuniti da bi neki govor postao kulturno dobro i završio na popisu zaštićenih kulturnih dobara?
– Prije svega to je već spomenuti međugeneracijski prijenos, koji mi ne možemo kontrolirati i koji je u potpunosti stvar pojedinca. Svaki pripadnik takve zajednice, recimo fijumanske, mora biti svjestan da je to doista do njih. Ako oni ne budu razgovarali na svom dijalektu, on neće opstati. Fijumanski je još uvijek sada vitalan u nekim segmentima, činjenica je da je u opadanju i ako se nešto ne poduzme po tim pitanjima, nakon izvjesnog vremena, malo po malo će nestajati. To nije neobično, to se događa i s našim ostalim dijalektima. Potrebno je organizirati i radionice za najmlađe, koje je sada Talijanska zajednica pokrenula primarno u talijanskim osnovnim školama kojih je 4 u našem gradu. Djeca također dolaze u Zajednicu Talijana, pjevaju i recitiraju na fijumanskom, a to je zapravo najvažnije u svemu. Većina djece taj dijalekt ima u sebi, čuli su ga ili su upoznati s njime. No, ima i onih koji se nikad s fijumanskim nisu upoznali pa će se sada iz neke znatiželje možda priključiti. Velika je stvar i pokretanje festivala Canzonette Fiumane. Prve godine su se izvodile stare fijumanske pjesme, a sada su to novokomponirane pjesme na fijumanskom dijalektu. Neki od izvođača su podrijetlom Fijumani, a ostali su se u tu priču uključili ne nužno podrijetlom, nego pjevajući na fijumanskom i sudjelujući u takvoj vrsti očuvanja, koji je jako bitan, a i prijeko potreban. Jednako kao i bilo koja aktivnost koja će fijumanski sačuvati trajno – u pisanom obliku. Dosad imamo rječnike fijumanskog, ali i puno nove literature o poznatim književnicima Fijumanima i dijalektnoj književnosti, kao i razne sociolingvističke analize samoga dijalekta. Dakle, koliko je u 21. st. fijumanski vitalan, tko ga govori, s kim govori. Kolegica Nina Spicijarić Paškvan i ja smo se 2014. godine počele baviti fijumanskim dijalektom upravo sa sociolingvističkog aspekta te smo u nekoliko radova u Hrvatskoj i Italiji objavile rezultate toga inicijalnog istraživanja. Ušle smo u tu temu jer smo željele da barem u nekom segmentu ostane zabilježeno stanje fijumanskoga u 21. st., a moja je motivacija dodatno bila pojačana samim podrijetlom s obzirom na to da mi je mama Fijumanka. Potom je kolegica Maša Plešković obranila doktorsku disertaciju na temu „Vitalnost fijumanskoga dijalekta – stanje i perspektive na početku 21. stoljeća“ te objavila nekoliko radova samostalnih i u suradnji u kojima je preciznim ispitivanjem terena i temeljitom analizom proširila istraživanje i dala precizne rezultate koji potvrđuju status fijumanskoga danas. No ono za što smo danas još uvijek uskraćeni detaljan je opis tog mletačkog govora, kakav je uobičajen u dijalektologiji. Vjerujem da će takva analiza, ako već nije, uskoro postati predmet nečije diplomske ili doktorske radnje i tako pokazati sve specifičnosti zastupljene u ovome dijalektu.
Koje su posebnosti fijumanskog jezika?
– Najveća njegova posebnost je da je identitetski jako određen. I to ravnopravan uz ostale jezične identitete našega grada. Fijumani su jezična manjinska skupina, ne nacionalna. Kad bi u popisu stanovništva postojala kategorija Fijuman, zasigurno bi to i zaokružili, što potvrđuje da su Fijumani identitetski jako vezani za jezik i svoje podrijetlo. Odnosno, osjećaju se autohtonim stanovništvom grada. Riječ je o mletačkom kolonijalnom jeziku, koji se razvio trgovinom s Mletcima uz cijelu istočnu obalu Jadrana, a ostatke tih jezika imamo i šire – u nekim primorskim gradovima duž obale. Prisutni su i na našim kvarnerskim otocima, primjerice na Cresu, Lošinju i Krku. U Rijeci je on nekad bio prisutan na zapadnom dijelu grada, na desnoj obali Rječine, i tu je supostojao uz čakavski najviše u staroj jezgri urbanoga naselja, što je jako specifično i vrlo zanimljivo. To je bio govor stare gradske jezgre, ali i ponegdje na periferiji. I danas je najviše zastupljen u zapadnom dijelu grada, ali i po drugim gradskim četvrtima. Rijeka danas i nekad nije ista, ona nekadašnja je bila strogo ograničena na desnu obalu Rječine, a današnja obuhvaća i istočni i zapadni dio grada.
Gradimo, dakle, identitet grada na jeziku kojega smo praktički napustili?
– Iz 2020. godine, kad je Rijeka imala tu čast da postane Europska prijestolnica kulture, naslijedili smo slogan „Rijeka – Luka različitosti“. Mi doista jesmo luka različitosti jer industrijalizacijom je mnogo naroda drugog jezičnog koda došlo u ovaj grad i razbilo stoljetnu strukturu između čakavaca i Fijumana, koja se nekako paralelno razvijala. Isto tako, povijesno smo obilježeni raznim političkim strujama koje su oblikovale grad, ali i nametnule službene jezike. Postali smo raznim prometnim vezama moderan lučki grad, ali i samim time otvoreni prema drugima. Sve je to utjecalo na današnji izgled Rijeke. Danas u gradu imamo 22 nacionalne manjine i sve njihove jezike. Toliko ih imamo i u zemlji. Također, imamo i mnoge hibridne obiteljske i doseljeničke govore. Puno na to utječu i „miješani“ brakovi između supružnika različitih tipova govora, koji to onda prenose na svoju djecu. To su obiteljski idiomi kojima komuniciramo sa svojim ukućanima. Uz to, kao i u svim hrvatskim gradovima, razvili smo govor urbane društvene zajednice koji se temelji na razgovornom stilu hrvatskoga standardnog jezika. Ima elemente čakavskoga, ali nije čakavski. Ima i romanizama koje smo naslijedili, a razvijen je da bi služio za svakodnevnu neslužbenu, ali i službenu komunikaciju među većinom stanovnika grada. Većina nas se njime služi, a osim mnogih značajki, najprepoznatljiviji je po specifičnostima poput pitanja šta da, šta ne, ste bila, ste bio, bim, biš.
Kad govorim o važnosti očuvanja nematerijalne baštine, upozoravam na važnost zavičaja iz kojeg smo potekli i kojeg ne možemo izgubiti. Fijumanski je nečiji prvi usvojeni materinski jezik i on iz pojedinca ne može nestati
Mirjana Crnić Novosel
Kakva je situacija kada je čakavica u pitanju?
– U povijesnoj Rijeci, i čakavština je bila podijeljena na dvije strane grada – lijevu i desnu. Na Trsatu, Sušaku, Vežici, Podvežici je bio primorski poddijalekt ekavskog čakavskog dijalekta, na Kozali, Drenovi, Pehlinu, Kantridi, Zametu, Srdočima itd. sjeveroistočni istarski. Kad govorimo o čakavštini u gradu i po gradskim četvrtima danas, treba reći da je i ona, poput fijumanskog, zastupljena u tragovima, najčešće u familijarnom okruženju ili u krugu onih sugovornika za koje znamo da su čakavci. Nažalost, pravu čakavštinu najčešće čujemo tek u obiteljskoj atmosferi. Ali je ipak ima. Možemo je čuti i u autobusu, i na tržnici, i u kvartovima među susjedima, no jezik grada je danas neki drugi pa se taj nekadašnji autohtoni govor više ne ističe.
Je li sve ovo što se danas čini dovoljno da se fijumanski jezik spasi od izumiranja?
– Izumiranje je teško procijeniti, no ono se dogodi u trenu kad nestane posljednik govornik nekog jezika. Fijumanski dijalekt na lingvističkoj karti Hrvatske zauzima mikroprostor, kao i svi mali „jezici“ koji nisu dominatni. Dominantni ili prestižni jezici, poput standardnog jezika, ili npr. kod nas štokavskoga dijalekta koji je nadjačao i čakavske i kajkavske govore, vidljiviji su i opstaju duže. To nije slučaj s fijumanskim, a ni s čakavskim u samom gradu. No ipak se čini kako čakavština opstaje. Istina, ona je vitalna po periferiji grada, tj. po riječkim rubovima, u prstenu koji zaokružuje grad, a prisutna je i u medijima, kulturi, primjerice na festivalima. I sve dok smo osviješteni o tom zavičajnom govoru koji nas određuje, on će živjeti.
Kad govorim o važnosti očuvanja nematerijalne baštine, upozoravam na važnost zavičaja iz kojeg smo potekli i kojeg ne možemo izgubiti. Fijumanski je nečiji prvi usvojeni materinski jezik i on iz pojedinca ne može nestati. Razumljivo je da ti mladi ljudi, kojima roditelji i nonići u nasljeđe ostavljaju svoj fijumanski, nemaju s kime tako razgovarati u okruženju u kojem se nalaze (u školi, na slobodnim aktivnostima, u izlasku) jer nemaju sugovornika. Čak i u talijanskim školama najčešće međusobno govore hrvatski. Nije to ništa čudno, vremena se mijenjaju, ljudi odlaze u potrazi za boljim životom – naročito nakon otvaranja granica, a i neminovno je da nas stariji napuštaju. Danas je u Rijeci puno manje stanovnika, pa ni ne možemo očekivati da će dijalekti i mjesni govori opstati u onoj mjeri u kojoj su nekad bili prisutni u gradu. Ipak, fijumanski je kao dio identiteta prisutan i kao urbana odrednica kad „izvana“ gledaju na nas. Nemali broj puta sam doživjela da me u drugim dijelovima Hrvatske nazivaju Fijumankom i za nas govore da smo Fijumani. Ali ne kao da smo pripadnici manjinske skupine, nego kao opće određenje za nekoga tko dolazi iz Rijeke. Uostalom, Forza Fiume – kao slogan na svakoj našoj nogometnoj utakmici, često na gotovo svim kvartovskim zidnim površinama obilježava nas već godinama. Drago mi je da imamo tu identitetsku stranu, bez obzira na slabu vidljivost, tj. zastupljenost fijumanskog dijalekta u gradu. Ipak, gajim nadu u njegovu opstojnost, no do kad će opstati, to ne možemo znati.
Što će fijumanski jezik dobiti onoga trenutka kada ga Ministarstvo kulture i medija uvrsti na popis nezaštićenih kulturnih dobara?
– To je podrška struke, podrška državnih institucija koja daje zajednici čiji je to materinski jezik nekakav poticaj za dalje. Ujedno i utječe na osviještenost pojedinca i zajednice za očuvanjem. Pojačava i njegovu javnu vidljivost. Fijumani vole svoj jezik, osjećaju, misle i na njemu sanjaju, ugodan im je i rado ga govore kad se nađu u prilici. No, u većini, iako gaje emociju prema svom dijalektu i identitetu, izražavaju kritiku na slab angažman struke da se njihov dijalekt adekvatno valorizira i očuva. Ali radi se o tome da to nije samo posao struke, to je zajednički posao. I pojedinca koji mora taj jezik govoriti, i struke koja to stručnim aparatom mora očuvati. U trenutku kad fijumanski dobije status zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra, a vjerujem da hoće, njegovi će govornici osjećati zadovoljstvo jer je netko prepoznao njihov materinski jezik. To je od iznimne važnosti i stoga što je on dio jadranskog kulturnog kruga – i povijesno, i jezično, i kulturološki, on zauzima povijesno mjesto u formiranju stanovništva, kulture i tradicije na kvarnerskom području od pamtivijeka. Ne smijemo zaboraviti da je ovaj dijalekt kao kulturni fenomen ujedno i sredstvo za prenošenje drugih fenomena nematerijalne kulture, različitih oblika usmene književnosti, glazbe, umijeća i običaja.
A što s nama koji miješamo jezike, znamo li mi gdje pripadamo?
– Mislim da upravo ovom gradu pripadamo, Rijeci. To bi bio tipičan lingvistički karton jednog prosječnog Riječanina. Skoro svi smo iz obitelji roditelja koji su u obitelj donijeli svoje različite govore, idiome. S tim u vezi, čisto iz kurioziteta, u širem sam krugu prijatelja i poznanika provela usmeno ispitivanje pitajući ih jesu li im roditelji rođeni Riječani, podrijetlom iz samog grada. Očekivano, nitko nema oba roditelja Riječana, barem ne u mojoj generaciji, ali i starijim. Tipične su kombinacije u kojima je jedan roditelj iz grada, a drugi s nekog kvarnerskog otoka, iz Gorskog kotara ili iz nekog drugog kraja. Često su i majka i otac rođeni izvan Rijeke.
Kakva je situacija s čakavskim narječjem, dojam je da čakavica nema tih problema koji trenutačno muče fijumanski dijalekt?
– U cijeloj Primorsko-goranskoj i Istarskoj županiji čakavski jezik prevladava, on je dominantan. Na našem je području jako zanimljiv i Gorski kotar jer je tronarječan, tj. to je kajkavsko-štokavsko-čakavski kraj. Najmanje čakavski. Od govora u okruženju, grobnički je govor zaštićen, uvršten u registar nacionalnih nematerijalnih dobara, po svojim specifičnostim, ali i aktivnostima koje se provode na njegovu očuvanju. Katedra njihova Čakavskog sabora godinama je angažirana oko adekvatne skrbi za svoj govor, imaju objavljen rječnik, dijalektološke radove, studije, pjesničke zbirke na grobničkome, pa Grobničku skalu i nadasve međugeneracijski prijenos na najmlađe. Sve nam to daje naslutiti da će govori poput grobničkog još dugo opstati. U gradu je takvošto nezamislivo. I Kastav je aktivan po pitanju očuvanja čakavskoga, također s objavljenim rječnikom i gramatikom, Čansonfestom, ČA-čitalnicom i još mnogo toga. U širem susjedstvu, dobar je primjer prakse i Žminj, koji je također na spomenutoj listi, te njegova katedra Čakavskog sabora. To nam upravo govori o tome kako je osviještenost govornika da sačuva svoj govor najvažnija stavka u očuvanju. Sve dok ima te osviještenosti, nema šanse da će govor izumrijeti. I po pitanju fijumanskog se neke stvari mijenjaju, osviještenost je postala jača, a i puno je truda nekako posljednih godina uloženo da postane vidljiviji na jezičnoj mapi Rijeke. Nažalost, propustili smo priliku da taj identitet grada istaknemo u vrijeme kad je Rijeka bila prijestolnica kulture. Nismo istaknuli ni fijumanske ni čakavske elemente. Tu smo jako zakazali. No, ima entuzijasta koji se bacaju na glavu da to spase. I to mi je drago.
Generalno je vrijeme kad se materijalno više cijeni, ali ne smije nam to biti u fokusu. Na kraju ti ne ostane ništa materijalno što si prikupio, sa sobom odnosiš samo sebe i ono što si od nekih prije sebe duhovno naslijedio. Pa kad već tu baštinu besplatno dobiješ u nasljeđe, dužnost ti je o tome i brinuti.
U trenutku kad fijumanski dobije status zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra, a vjerujem da hoće, njegovi će govornici osjećati zadovoljstvo jer je netko prepoznao njihov materinski jezik. To je od iznimne važnosti i stoga što je on dio jadranskog kulturnog kruga – i povijesno, i jezično, i kulturološki
Mirjana Crnić Novosel
Voditeljica ste riječke podružnice Instituta za hrvatski jezik, koja se isključivo bavi govorima ovog našeg područja. Imate li neke nove planove u pitanju?
– Uglavnom se bavim govorima u Primorsko-goranskoj županiji, sada na nekim projektima i širim područjem, primjerice bunjevačkim govorima na našem području, ali i koji spadaju pod Ličko-senjsku županiju. Trenutno sam voditeljicom nekoliko takvih projekata o Bunjevcima. Suradnik sam i na institutskom projektu RENA, čiji je voditelj moj kolega dr. Kristian Lewis, a koji se bavi nacionalnomanjinskim jezicima na području RH, pa tako i Rijeke – jezičnog Babilona u svakom segmentu. Provodim osim dijalektoloških i neka sociolingvistička aktualna istraživanja i razne druge analize koje su uvijek povezane s nematerijalnom baštinom. Bilo da je riječ o glagoljskim izdanjima senjske tiskare iz 16. st. ili o dijalektima, manjinskim jezicima, jezičnim identitetima. Planova uvijek ima i oni će uvijek biti vezani za govore, terenska ispitivanja izvornih govornika, popularno-znanstvene aktivnosti, ali i sve aktivnosti koje lokalnoj zajednici mogu pomoći u očuvanju njenog jezičnog identiteta.
Redovito držite predavanja, razne radionice, publicirate, istražujete?
– Hodam po selima, kako to znaju neki za nas dijalektologe isticati, i snimam stare ljude. I to me spašava u monotoniji uredskog posla s glavom u računalu. Takva mi je osobnost pa ne bih izdržala raditi samo u četiri zida. S tih terenskih ispitivanja nosim predivna iskustva, ali i razne zanimljivosti. Razgovarajući sa starim ljudima da bih ih potaknula da govore svojim jezikom, nevjerojatno puno toga naučim, životno vrijednih informacija dobijem. Zanimljivo je i da većina tih ljudi često jedva čeka da dođemo i sretni su kad dođe netko koga zanima kako oni govore. Vrlo interesantno je i to da se kroz razna govorna područja upoznaje i život i kultura jednoga naroda, populacije određena kraja, a ta me raznolikost na tako malom području jedne zemlje oduvijek privlačila u ovome poslu.
Uz sve to, aktivna ste članica i Ženske klape Luka?
– Točno, to je moja druga matična institucija. A s obzirom da sljedeće godine slavimo 40. obljetnicu postojanja, institucija i nije tako neobična riječ koju možemo povezati s Klapom Luka. Bez obzira na godine, mi smo mentalno i pjevački uvijek aktivne, pa već sad imamo neke nove projekte do kraja ove godine, a onda planiramo i obilježavanje velikog 40. rođendana. I tome se jako veselimo! – zaključuje dr. sc. Mirjana Crnić Novosel.
Naslovnu fotografiju snimio Aleš Suk
#100 dugih riječkih jezika #baština #čakavica #Fijumani #Fijumanski jezik #Mirjana Crnić Novosel
