Dobitnik Rock&Off nagrade za životno djelo, Mladen Max Juričić, jedan je od onih glazbenika čiji trag na ovdašnjoj glazbenoj sceni nije moguće izmjeriti glasnoćom, već ga valja i treba mjeriti projektima i – trajanjem. Čovjek koji je u glazbene vode koraknuo preko prvih postava Azre i Filma, pa preko Vještica, Šo?Mazgoona i Gege i Picigin banda došao do Ljetnog kina i Plesača sporog stepa, ostao je vjeran onome što on jest. Bez velikih poza, PR-fraza i stvaranja mita o velikom sebi.
U razgovoru za ArtKvart, nastalom povodom Rock&Off nagrade, govori otvoreno, duhovito i bez zadrške, govori o glazbi, ljudima i vremenu u kojem je stvarao i još uvijek stvara. I bila bi prava šteta da ga Rijeka uskoro ne ugosti, bilo s Plesačem sporog stepa, bilo s Ljetnim kinom, jer ovdašnja publika zna prepoznati velike autore.
OD VRTIĆA DO PRVE GITARE
Kada ste se prvi put “zaljubili” u gitaru i rock glazbu? Odakle je potekla ta strast?
– U glazbu sam bio zaljubljen od vrtića, dobro pamtim kako bih se naježio od ushita kad bi teta sjela za klavir, a mi svi uglas pjevali, čak i partizanske pjesme. A u gitaru sam se zaljubio otprilike kada i u prvu curu, a to nije bilo puno kasnije od vrtića.
Koji su vam bili glazbeni uzori dok ste odrastali i kako su oni oblikovali vaš stil?
– Danas mi je teško povjerovati što sam sve bio u stanju slušati, s mono gramofona, ležeći zatvorenih očiju u svojoj dječačkoj sobici. Od jazz-rocka do sinfo-rocka, hard-rocka, San Rema do Vice Vukova… Ali možda su najveći dojam ostavili akustičarski trubaduri kao Dylan, Donovan, CSN&Y, Cohen, a od domaćih, Drago Mlinarec čije sam sve pjesme znao svirati i pjevati.
Sjećate li se svog prvog benda uživo ili prve ozbiljne svirke? Što vam je ostalo najjače u pamćenju?
– Prva svirka bila je u sedmom razredu osnovne na plesu za osme razrede, kao predgrupa starijem bendu iz kvarta. Sve bi dobro prošlo da moja mama, na putu do dućana, nije svratila u školsku dvoranu. Na vrhuncu transa u kojem smo bili, bini je prišao stariji učenik i zaderao se da ga čuje cijela dvorana: “Veli ti stara da se malo stišate!”. O zemljo, otvori se!
Bili ste u nultoj postavi Azre i kasnije u Filmu, što vam je to razdoblje značilo u glazbenom i životnom smislu?
– To je za mene bio R&R high-school. Na kraj pameti mi nije bilo da bi san mogao postati java, da ću biti takav srećković i postati i ostati profi muzičar.
NOVI VAL I ŽIVOTNE LEKCIJE
Kako ste doživljavali novi val i koliko je on danas prisutan u kolektivnoj rock svijesti, mi u Rijeci često imamo dojam da stalno živimo u tim nekim novovalnim glazbenim vremenima?
– Novi val je prohujao i kratko trajao, baš kao i valovi prije i poslije toga, ali definitivno je ostavio trag zahvaljujući eksploziji dobrih bendova i dobrih pjesama koje su izlazile na vinilu, a kasnije i na kazetama koje si je svatko mogao priuštiti. Mi smo se u to vrijeme pripremali za nešto veliko što će nas tek zadesiti, a ubrzo smo shvatili da je to “veliko” već prošlo. Meni se novi val popeo na vrh glave. Poznato je da se pristojno odazovem i da mi nije problem pričati, pa me zovu u sve emisije i intervjue gdje je tema novi val. Svaki put se ponadam da će me netko pitati, ne da li znam što je bilo, nego što sada radim. Ipak, kad na radiju uleti neka stara stvar od Ramonesa ili Blondie, srce mi zaigra.
S obzirom na vaše brojne suradnje, koja je od njih na vas ostavila najveći utjecaj, bilo profesionalno ili osobno?
– U svakom bendu naučiš nešto o glazbi, a puno o ljudima. Profesionalno je na mene trag ostavio Sacher s inzistiranjem da bend mora zvučati totalno drukčije od drugih, pa od Vještica na dalje, to pokušavam sa svim kombinacijama koje su uslijedile. Životnu lekciju pak, dobio sam od pokojnog Vlade Divljana, koji nam je pokazao da se pravi gentleman ponaša jednako kad zna da je “game over”, kao i kad je bio najveći frajer novog vala.
Imate li osjećaj da publika danas prepoznaje ulogu i utjecaj ljudi koji nisu nužno frontmeni?
– Većinu publike zanima krajnji proizvod i gledaju u pjevača. Nije lako biti frontmen, postati popularan i ostati normalan. Zamka je ako samog sebe shvatiš preozbiljno. Biti “sideman” je lakše i ja sam uživao u toj ulozi, a uvijek bi se u publici našao i netko tko bi pogledao i pored pjevača i poslije se javio s komplimentom. Ako je to bila neka djevojka, tim bolje.
SUNČANA STRANA MJESECA
U Tvornici kulture 11. travnja očekuje vas nastup s Plesačem sporog stepa, objavili ste Sunčanu stranu Mjeseca, dvostruko vinilno izdanje, kako biste ocijenili materijal, možete li nam ga približiti?
– Naslov albuma opisuje sadržaj – sjetne noćne melodije upakirane u osunčane ritmove. Većinu pjesama sam radio za određene osobe – za Vladu Divljana “Hej druže kako si”, za svoju kćer Katarinu “Zauvijek mlada” i “Dani velikih valova”, za sina Roka “Mala noćna muzika”, za psa Neru “Nedjelja”, za suprugu “Plava vila”, za roditelje koji su se upoznali na plesu u Glazbenom zavodu “Zadnja prije zime”… Drugi dio pjesama su moja romantična ljubavna maštanja kao “Priča veća od života”, a za ovo ljeto ću, s albuma kao singl, objaviti romantičnu punk pjesmu “Suze Svetog Lovre”. Svakodnevne crnjake ne volim ni čuti, osim u slučaju kad o tome pričaju/pjevaju duhoviti genijalci kao TBF, Dubioza i slični. Najbliže crnjaku došao sam nakon dva potresa u Zagrebu za kojim je uslijedio lockdown, kada je nastala pjesma “Prva druga treća”. Pjesma govori da nevolje obično dolaze u seriji po tri za redom, ali za utjehu, ponekad je tako i sa srećom, a kad se desi sretni niz, treba ju podijeliti s drugima.
Je li se i kako, odnosno koliko, odnos prema pisanju i stvaranju pjesama promijenio s godinama?
– U početku smo zvukom pokušavali nalikovati bendovima koji su nam bili uzor, a od Vještica na dalje, pokušavam što manje sličiti na bilo koga. To zovem “otkriti toplu vodu”, jer teško je smisliti nešto nečuveno kada je već 50-ih godina skoro sve izmišljeno. Ipak, uvijek postoji neka permutacija koja zvuči svježe. Za otkriti toplu vodu treba biti uporan i zahtjeva vremena, a nema garancije da će rezultat polučiti oduševljenje. Ljudi vole stalno nešto novo vidjeti, ali većina voli slušati jedno te isto.
Što vam znači Rock&Off nagrada za životno djelo, ne samo kao priznanje, nego i kao refleksija vašeg cjelokupnog glazbenog putovanja?
– U prvi tren sam se zabrinuo da organizatori možda misle da sam već umro, a ja zapravo s Plesačem sporog stepa ponovo tek pri početku. To je uistinu nagrada svim bendovima, odnosno svim super muzičarima s kojima sam svirao i genijalnim autorima čije pjesme smo zajedno oživljavali. Tajna mog uspjeha, ako je nagrada mjerilo uspjeha, leži u tome da sam skužio ljude koji su u nečemu bolji od mene i pomagao im da budu još bolji. Negdje sam već rekao da sam vrlo rano shvatio da u životu i u bendu najviše pomogneš sebi ako pomažeš nekom drugom.
Postoji li trenutak ili album u karijeri na koji ste posebno ponosni?
– Mislim da bi se od svih albuma i pjesama koje sam snimio dalo sklopiti jedan album na koji ne bih imao zamjerke. Usudio bih se biti ponosan na Sunčanu stranu Mjeseca, jer iako sam imao veliki broj odličnih suradnika, zapravo sam ga radio sam. Nisam imao suradnika koji je bio skroz unutra, kako sam ja bio dok sam radio s drugima. Zbog toga je i trebalo toliko vremena da završim taj dupli album. A što se tiče trenutka koji smatram vrhuncem karijere, to je definitivno svirka na Palagruži s Ljetnim kinom.
POGLED UNAPRIJED
Nezaobilazno pitanje je i današnja scena, kako je vidite, u Hrvatskoj i regiji, ima li danas kreativnosti kao što je bilo u ono vrijeme, ili se današnja kreativnost ogleda na neki drugačiji način?
– Kad su onomad Keitha Richardsa pitali što misli o punku, rekao je da dok on točno shvati u čemu je fora, to će već proći. Imam sličan problem, ali trudim se biti u dosluhu s novom scenom. Poduzmem na slijepo racije po alter klubovima, kao što je Močvara, i ponekad se oduševim i inspiriram novom energijom. Live nastup beogradskog benda Koi Koi me oborio s nogu, a pred dvije godine bio sam u žiriju nagrade Milan Mladenović i preslušao 370 novih pjesama iz cijele regije. U mom širem izboru su većinom bili ženski izvođači. Možda sam slab na zanimljive ženske vokale, ali tekstovi i teme o čemu te mlade žene pjevaju su daleko zanimljivije od onog o čemu pjeva većina muških kolega. Neke pjesme su mi bile napete kao Hitchcockovi filmovi, zabrinuo bih se hoće li neke od njih ostati žive do kraja pjesme. Tako da po mom mišljenju, glazbena evolucija nije stala, a primat bi mogle preuzeti žene.
Što biste poručili mladim glazbenicima koji tek započinju svoj put?
– Poručio bih im da budu spremni na činjenicu da su bendovi kao psihijatrijske čekaonice – nikad se ne zna kad će netko puknut. No, istovremeno, uigrani bend je najveći luksuz koji ti se može desiti i ako to ne shvaćaš od početka, bolje se baviti nečim drugim.
