“Moji tužni monstrumi” očima publike – jesmo li mi bolji?

U sklopu jubilarnog 30. Međunarodnog festivala malih scena izvedena je na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca  drama suvremenog hrvatskog književnika Mate Matišića  „Moji tužni monstrumi“. Djelo je izveo ansambl Zagrebačkog gradskog kazališta Gavella.

Redatelj predstave je Vito Taufer, scenograf Lazar Bodroša, kostimografkinja Marita Čopo, a autor glazbe Šimun Matišić.

U predstavi glume: Živko Anočić, Antonija Stanišić Šperanda, Filip Šovagović, Jelena Miholjević, Sven Šestak, Franjo Dijak, Ivica Pucar, Mada Peršić, te u sporednim ulogama migranata Damir Klarić, Jakov Klarić, Bruno Mlinarić, Senko Mlinarić, Emilija Šušković Jakopac.

Mate Matišić je vrlo plodan hrvatski pisac drama, filmskih scenarija i drugih djela. Mnogi filmovi prema njegovim tekstovima bili su vrlo uspješni poput filmova: Život sa stricem, Fine mrtve djevojke, Kad mrtvi zapjevaju, Svećenikova djeca.

Mnoge njegove drame izvođene su u hrvatskim kazalištima (a neke i u našem riječkom), a autor je ujedno i skladatelj. Drama „Moji tužni monstrumi“ sastoji se od tri dijela(tri manje drame), te čini cjelinu s također trodijelnom dramom „Ljudi od voska“.

U prvom dijelu „Mojih tužnih monstruma“, radnja je smještena u jedan zagrebački stan, u drugom dijelu se događa na jednom groblju u selu Dalmatinske zagore u blizini Imotskog, a u trećem dijelu u jednom beogradskom hotelu.

U sva tri dijela glavni lik je Mate, pisac drama i nekadašnji rock glazbenik, a u prvom i trećem dijelu pored njega je glavni lik i njegova žena Ana. Pored to dvoje likova susrećemo cijeli niz zanimljivih likova od psihički poremećene žene i njezinog brata, migranata, Matinih prijatelja iz djetinjstva, recepcionara iz beogradskog hotela, njegove gluhonijeme supruge, prevoditeljice za gluhonijeme, kao i stručnjaka za korištenje detektora laži.

U drami se izmjenjuju fikcija i stvarnost, i često ne znamo pravu granicu. Glavni lik koristi tuđe sudbine i nesreće da bi to unio u svoje drame, te se bori s vlastitim demonima i duhovima prošlosti. Poput svakog prosječnog čovjeka bio je grešan, činio ponekad zlo drugim ljudima, ponekad namjerno, ponekad nesvjesno.

U prvom dijelu drame glavnog lika opsjedaju žena koja misli da je autor stvorio roman o njoj i njezin brat.

Ova predstava nije samo osobna drama, već govori i o širem društvenom kontekstu, dotiče se posljedica ratova u ovim prostorima, a u drugom dijelu gdje se radnja događa na groblju posebno je potresna priča o osveti i o brutalnom i mučnom ubojstvu srpske djevojčice kao i suicidu osobe koja je sudjelovala u zločinu. U tom dijelu vidimo mnogo o hrvatskim ruralnim sredinama, o odnosu konzervativnog društva prema ženama, odnosu prema migrantima kao i posljedicama posljednjeg rata u takvim sredinama.

Treći dio, iako se također bavi vrlo ozbiljnim problemima, daleko je više opuštajući i smiješan te ima elemente komedije, iako ozbiljne.

Osnovno pitanje koje si postavljamo je koliko treba osuđivati glavnog lika, a koliko smo mi svi uopće bolji ljudi. U trećem dijelu drame recepcionar hotela osuđuje glavnog lika jer smatra da je imao seks s njegovom sadašnjom ženom u mladim danima, a zatim je nagovorio na abortus. On smatra da je žena postala neplodna radi tog abortusa. Međutim kada se glavni lik Mate suoči s njegovom gluhonijemom ženom on joj se ispričava, ali iz posve drugih razloga. On nije htio tada imati odnos s gluhonijemom ženom. On je moli da mu oprosti publika si postavlja pitanje što je uopće veći grijeh, odbijati seks jer je osoba gluhonijema ili ga tražiti, a zatim inzistirati na pobačaju. U zadnjem dijelu, na samom kraju, imamo zamišljeno kako bi u hotelu izgledao njihov kasniji susret pod pretpostavkom da je ona izliječila gluhonijemost. Ona ga osuđuje jer je on poziva u sobu poput neke prostitutke, ali nam glavni lik zatim kaže da je to fikcija koja se nije dogodila.

Drama je vrlo složena i zahtjevna te sigurno nije lako naći dobre glumce koji će ovu dramu odlično izvesti. Gluma je bila fantastična. Osobno ne volim korištenje naracije i prepričavanje didaskalija, ali čini mi se da je u ovoj izvedbi naracija bila barem malo potrebna za dobru izvedbu.

Iako do sada nisam osobno pročitao dotični dramski tekst, mislim da je drama odlično prenijeta na scenu. Riječka publika je dobila priliku uživati u odličnoj predstavi.

Istaknuta fotografija: Mak Vejzović