Tko se nije skrio, majmunom je bio. Dev Patel, indijska filmska zvijezda, je redatelj, tumač naslovne uloge, koscenarist i koproducent filma Monkey Man. I on bi doista mogao reći Monkey Man – to sam ja. Uvodni kadrovi pripadaju retrospekcijskom prizoru Čovjeka majmuna. Mlada majka govori sinu adolescentu o kraljevskom svetom majmunu Hanumanu iz znamenitog indijskog spjeva Ramayana. Kralj majmuna ugledao je visoko na stablu slasni i svjetlucavi mango plod i posegnuo za njim. Ali to nije bila mango voćka već je Hanuman dohvatio i zagrizao u Sunce i zbog toga iskusio strogu kaznu bogova. Priču o Hanumanu redatelj, i ostalo, Dev Patel, prikazao nam je kao jarko obojene crteže u dječjoj slikovnici popraćene ugodnim glasom naratorkinje. Zato će sljedeći kadrovi u novom prizoru dobiti dodatnu kontrastnu jačinu i žestinu.
Vidimo rulju kako viče, gestikulira i histerizira, muškarce i žene s dna kastinske društvene ljestvice. Svi gledaju prema istom objektu koji nije odmah u vidokrugu kadra i gledatelja i to je dobar Patelov redateljski potez. Uskoro ugledamo ring i dvojicu boraca u punom zamahu mlaćenja. Jedan od njih, vidno slabiji borac, ima na glavi majmunsku masku. Nije to neka prihvatljiva pa ni zavodljiva karnevalska obrazina već čudovišna masketina, izgubljeni rekvizit iz Planeta majmuna. Čovjek koji ju nosi je onaj dječak s početka filma. Postao je stalno izubijani klaun na ringu za krvoločnu nasladu sirotinje. I to je kinematografski izvrsno prikazano. Prašina i raznovrsne tjelesne i neorganske nečistoće zgušnjavaju se zajedno s povicima i urlicima gomile te udaranjima na ringu u nešto smradno i mrtvački trulo. U parijski pakao. Kadrove s ovakvim vizualnim obilježjima nećemo naći u ostalim dijelovima filma.
Zašto je dječak odrastao u Monkey Mana? Majka mu je zločinački ubijena, mali je to gledao kroz pukotinu tavanskog poda, u pogromu naselja siromašnih hindusa. Zlodjelo je organizirao i izveo s odredom policajaca njihov načelnik Rana Singh po nalogu “svetog čovjeka”, “Indijskog lava” Babe Shaktija. Kao takav je poznat u javnosti, a ustvari je pohlepan, bešćutan, i vlastohlepan zlotvor. Monkey Man ima, tako je sebi zadao, samo jednu životnu zadaću. Ubiti Singha i Shaktija. Ali on nema vlastito ime. Ima dva nadimka – Kid i Bobby. Kao konobar u ekskluzivnom restoranu – noćnom baru – bordelu na crnom odijelu nosi pločicu s natpisom Bobby. Izabrao je to ime jer je kao kuhinjski potrčko koristio “Bobby’s Powder Glitch” za čišćenje i ovo je znak samoponižavanja i potpunog osporavanja ljudske osobnosti. Čovjek majmun ima, kako bi to rekao Wilhelm Reich “pogubni značaj” jer je stegnut opterećujućim negativnim i samouništavajućim porivima i emocijama mržnje i osvete. Brižna i nježna majka, i sama djetinjasto razigrana i radosno putena, stvorila mu je produljenu imaginarnu kolijevku i uvukla u privid maštarija i sanjarija s mitskim junakom majmunom Hanumanom. A onda mu je to tako užasavajuće surovo oduzeto i izbrisano.
Dvije trećine filma Monkey Man pripada pripremama uvježbavanju i izvršenju krvavo smrtonosne osvete. Borbu sam protiv svih Dev Patel je izravno preuzeo iz filmova s Bruceom Leejem i Jean-Claude Van Dammeom te iz besmislenih i nesnosnih uradaka u prikazivanju nasilja s Keanu Reevesom kao Johnom Wickom. U Monkey Manu John Wick je izrijekom spomenut u razgovoru Patela s trgovcem oružja. Čovjek majmun je bio slab borac na ringu. Zatim je vježbao u nekoj kvazi mističkoj hindu sekti. Ne zbog pročišćenja i prosvjetljenja, jer mu to ne treba, niti koristi. Upornim i napornim vježbanjem, on postaje jači, spretniji i ubojitiji od ostalih ubilačkih strojeva. Ubilački stroj alfa posve spreman za pokolj neprijatelja. Nekada je filmsko platno bilo prostor bitno drukčijih akcijsko-borilačkih filmova. Treba se, ne samo sjetiti, nego ponovo pogledati Ratnike Waltera Hilla i Tigra i zmaja Ang Leeja i uživati u uzbudljivim, inventivnim i fantastičnim koreografijama borbi s malo krvi, a mnogo filmskog umijeća i umjetnosti.
Temeljni redateljski program Deva Patela u ovom filmu: uprizoriti tjelesne srazove sukobljenih ljudi do krajnjih granica užasavajućih pretjeranosti ima veličanstveni finale koji traje oko dvadeset i pet minuta. Mnogi će gledatelji biti u nelagodi, a bit će i onih koji će reći: zbog toga smo tu. Zbog završne krvave kupelji, ne smije ostati u sjeni prethodni barbarski dvoboj policijskog zapovjednika Singha i Čovjeka majmuna, u prostranom luksuznom zahodu s velikim akvarijem. Prizor je, ne u potpunosti, glazbeno pokriven sa skladbom “Somebody to love”. To je prava stvar iako je nećemo čuti u izvornoj izvedbi slavnog američkog acid rock sastava Jefferson Airplane. Na kraju, sadržaj, brzina i vizualna kakvoća pokretnih slika postaje nevažna jer smo preko ekrana uvučeni u veliki ritmički tijek u kojem snažno sudjeluju montažni ritam kratkih kadrova, nagli pokreti kamere iz ruke, atletski hitro kretanje glumaca, uznemirujući zvukovi i šumovi, glazba i dekor. Recimo, zidne slike, portreti krvavo poprskani. U liftu Čovjek majmun ubode nekoga nožem u vrat, zatim dohvati nož zubima, nasuprot oštrice, i gurne ga duboko u grlo protivnika. Aorta prsne, krv lipti, prigodna glazba svira. Eto kamo nas je dovela američka burleska.
Zlatno doba američke burleske donijelo je na veliki ekran maniju za uništavanjem stvari, običnih i neobičnih predmeta, kao i stalna naguravanja, udaranja, padanja, trčanja, spoticanja. Pravu paradu glumačkih akrobacija. Urnebesna, provokativna agresivnost izbijala je iz filmova Macka Sennetta, Chaplina, Keatona, Harryja Langdona i poglavito Stanlia i Olia. Burleskni metež bio je neodoljiv do nepodnošljivosti. Nijema komedija pokazala je i dokazala je da je gluma prvenstveno tjelesna djelatnost. To je razvidno i u Monkey Manu. Dev Patel glumi rukama, nogama i glavom, ponekad rastvara oči i usmjeruje film prema krvavo zasićenoj burleski. Monkey Man je, metaforički rečeno, stočna klaonica pretvorena u pozornicu gdje se ljudska bića kolju i satiru, neprestano i neutaživo.
