Ovogodišnja premijera Ulysses teatra, nastala u koprodukciji sa Sarajevskim ratnim teatrom, bila je drama „Na čijoj strani“ južnoafričko-britanskog književnika Ronalda Harwooda. Harwood, rođen 1934. godine u Cape Townu, a preminuo 2020. u Sussexu, autor je brojnih drama, književnih djela i filmskih scenarija. Najpoznatiji je po drami „Garderobijer“ te scenariju za film „Pijanist“.
Drama „Na čijoj strani“ govori o njemačkom dirigentu Wilhelmu Furtwängleru, njegovu djelovanju u vrijeme nacizma i poslijeratnom suočavanju s optužbama za suradnju s režimom. Furtwängler je u početku odbijao suradnju s nacističkim vlastima, ali je 1935. postao dirigent Berlinske filharmonije, a zatim i Bečke filharmonije. Nakon Drugoga svjetskog rata branio se tvrdnjom da nikada nije bio član Nacionalsocijalističke stranke te da je više puta pomagao progonjenim prijateljima, među njima i Židovima. Poslije rata boravio je u Švicarskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Njemačkoj te nastavio dirigirati u vodećim europskim opernim kućama i na festivalima.
Predstavu je režirala Lenka Udovički, kojoj to nije bio prvi susret s Harwoodovom dramom. Još 1998. godine postavila ju je u beogradskom Ateljeu 212, s Ljubom Tadićem u glavnoj ulozi. U ovoj izvedbi dirigenta Wilhelma Furtwänglera briljantno je utjelovio Svetozar Cvetković. U ostalim ulogama nastupaju Ozren Grabarić, Matea Mavrak, Džana Džanić, Alban Ukaj, Davor Sabo i Belma Alić.
Prijevod potpisuje Đorđe Krivokapić, dramaturginja je Emina Kovačević Podgorčević, kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov, scenografkinja Lejla Hodžić, a koreograf Staša Zurovac.
Drama tematizira moralnu odgovornost pojedinca, osobito umjetnika, i njegov odnos prema totalitarnom režimu. Istodobno progovara o licemjerstvu svjetske politike, koja često selektivno osuđuje pojedince, dok one koji su potrebni novim vlastima ili velikim silama spremno oslobađa odgovornosti.
U predstavi su američke okupacijske vlasti u poslijeratnoj Njemačkoj prikazane kao sila koja pod svaku cijenu želi dokazati dirigentovu krivnju. Istodobno, međutim, Sjedinjene Američke Države prihvaćaju znanstvenike koji su znatno izravnije surađivali s nacističkim režimom, ali su u novim političkim okolnostima postali korisni.
Iz drame se može iščitati stav da Furtwänglerova krivnja nije jednostavna ni nedvojbena. Nije bio otvoreni protivnik režima, ali je pomagao mnogim progonjenim ljudima. Američki istražitelj u jednom trenutku predbacuje dirigentu da je bilo Nijemaca koji su se otvoreno pobunili protiv Hitlera, pritom aludirajući na oca zapisničarke koja sudjeluje u ispitivanju. Ona mu, međutim, odgovara da se njezin otac Hitleru suprotstavio tek kada je shvatio da Njemačka više ne može pobijediti u ratu.
Upravo se u takvim trenucima otvaraju najteža pitanja predstave. Kako se umjetnik treba ponašati u sukobu s totalitarnim režimom? Mora li riskirati vlastiti život? Je li dovoljno nastaviti stvarati, uvjeren da glazba i umjetnost ujedinjuju ljude i da stoje iznad politike, kao što je vjerovao naslovni lik? Imamo li pravo osuđivati čovjeka koji nije ugrozio vlastitu sigurnost i nije se otvoreno suprotstavio režimu, ali je ipak pomagao progonjenima?
Predstava pritom povlači paralelu sa suvremenim oblicima fašizma, ratnim zločinima i položajem umjetnika koji se od tih zločina ograđuju. Na kraju gledamo videosnimku židovskog dirigenta koji govori o potrebi mira s Palestincima. Osobno smatram taj trenutak vrlo važnim jer su mnogi, zbog događaja u Gazi, skloni optuživati čitav židovski narod. Jedni zločini ne mogu biti opravdanje za druge.
Ta je poruka važna i zbog podjela u hrvatskom društvu, koje se i dalje lomi oko nikada do kraja zatvorenih stranica Prvoga i Drugoga svjetskog rata te Domovinskog rata. Predstava nas podsjeća koliko je opasno povijest promatrati isključivo kroz unaprijed zadane podjele na krivce i nevine, bez spremnosti da se sagledaju okolnosti, osobni izbori i cijena otpora.
Lenka Udovički predstavu je režirala vrlo efektno, a scenografija i kostimografija izvrsno su se uklopile u cjelinu. Iako bih posebno istaknuo Svetozara Cvetkovića, svi su glumci bili vrlo dobri u svojim ulogama.
Jedina ozbiljnija primjedba odnosi se na trajanje predstave. Čini mi se da ju je trebalo ponešto skratiti jer je, osobito u prvom dijelu, na trenutke djelovala razvučeno i gubila ritam. Ipak, ta zamjerka ne mijenja konačan dojam da smo prisustvovali velikom umjetničkom činu.
Publika je glumce nagradila dugotrajnim pljeskom. Na predzadnjoj izvedbi, 3. kolovoza, Svetozaru Cvetkoviću uručena je i nagrada Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci za ulogu u predstavi „Kako sam naučila voziti“.
Osobno smatram da bi Ulysses teatar predstavu „Na čijoj strani“ svakako trebao zadržati na repertoaru i sljedeće sezone.
Istaknutu fotografiju snimio Nikola Serdar
#Lenka Udovički #Na čijoj strani #Ronald Harwood #Ulysses teatar
