Na današnji dan davne 1811. godine dovršena je i u promet puštena Lujzinska cesta.
Lujzinska cesta, poznata i kao Lujzijana ili Via Ludovicea, stoljećima je imala ključnu ulogu u hrvatskom prometnom sustavu. Kao najkraća veza između Karlovca i Rijeke, postala je jedna od najvažnijih prometnica čitave Austro-Ugarske Monarhije, jer je odgovarala potrebama tada rastuće trgovine, manufakture i industrije. Razvoj brojnih naselja uz njezinu trasu izravna je posljedica njezine gradnje. Naziv je dobila po Mariji Luisi, kćeri Franje I. i supruzi Napoleona. Put od 141 kilometra građen je u razdoblju od 1803. do 1811., uz više prekida.
Za njezino projektiranje i izgradnju zaslužan je podmaršal Filip Vukasović, koji je početkom 1803. započeo trasiranje buduće ceste od riječkog kanjona Rječine prema Grobničkom polju. Već u ožujku iste godine krenuli su prvi građevinski radovi na izrazito zahtjevnom terenu. Inženjerske ekipe borile su se s visokim liticama iznad dubokog kanjona Rječine, nedostatkom vremena i opasnošću izbijanja rata s Napoleonom, zbog čega nije bilo moguće u potpunosti snimiti trasu sve do Karlovca.
Izgradnja je napredovala etapno: do Gornjeg Jelenja cesta stiže 1804., Zalesine 1805., Skrada 1806., Vrbovskog 1807., Severina na Kupi 1808., a početkom 1809. godine približava se Karlovcu na udaljenost od svega četiri kilometra, do Male Jelse.
Na pojedinim dionicama cesta je u prvoj fazi izvedena samo polovinom predviđene širine, kako bi se što prije omogućilo prometovanje, a kasnije je dograđivana. U zavojima je širina iznosila 8,20 metara, dok je u najoštrijim krivinama dosezala i 14,40 metara. Nagibi nisu prelazili šest posto. Na području kanjona Rječine jedan je rub ceste usječen u stijenu, a drugi oslonjen na potporne zidove visoke i preko dvadeset metara.
Poseban je detalj isječak stijene pred ulazom u Rijeku, gdje je Vukasović dao uklesati natpis „per gli increduli“ – „onima koji ne vjeruju“, aludirajući na skeptike koji nisu vjerovali da će cesta moći proći strmom stranom kanjona. Nakon pobjede bana Jelačića nad Mađarima 1848., mjesto dobiva naziv Banska vrata, a godinu poslije i novi natpis posvećen banu.
Promet na Lujzijani počinje slabiti nakon 1924., kada Rijeka potpada pod Italiju. Održavanje se pokazalo preskupim, pa je cesta sve više propadala. Duž njezine trase nalaze se masivni gravitacijski potporni zidovi od klesanog kamena. Kako bi se smanjili pritisci na zidove, iza njih je slagana kamena ispuna, a na nekim su mjestima izvedene i kontrafore za dodatnu stabilnost.
Razdoblje od 1947. do 1954. obilježile su opsežne rekonstrukcije, osobito u Gorskom kotaru, gdje su najveći problem činili strmi usponi, oštri i nepregledni zavoji te teški zimski uvjeti. Između Sopača i Gornjeg Jelenja, u dužini od oko 15 kilometara, izgrađena je sasvim nova trasa, a nastavak prema Delnicama je poboljšan. Najviša točka ceste, Ravno Podolje kod Mrzlih Vodica, nalazi se na 928 metara nadmorske visine.
Iako je doživjela velik broj rekonstrukcija, dio između riječke Delte i Grobničkog polja ostao je manje izmijenjen. Razvoj riječkog prometnog, industrijskog i turističkog područja ovisio je o cestovnom povezivanju unutrašnjosti sa sjevernim dijelom Jadrana, što je Lujzijana omogućila prije pojave suvremenih prometnica.
Izgradnja autoceste Zagreb – Rijeka smanjila je prometni značaj ove povijesne ceste. Danas se njome uglavnom koriste lokalni stanovnici te ljubitelji prirode i pejzaža Gorskog kotara i riječkog zaleđa. Unatoč svojoj starosti, Lujzijana je otvorila put modernoj hrvatskoj cestovnoj mreži i ostala trajan spomenik inženjerskoj vještini svojega vremena.
#Lujzijana #Lujzinska cesta
