Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste puteve u mraku, mi smo svi jednako lutali u zraku traženja, i svima jednako se dive. Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, Kao djeca što ne znaju još ni svojih imena. I snagu nam,i grijehe drugi s nama dijele. I sni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duša iz naše opće zdjele, I sebični je pečat jedan nasred čela. Tin Ujević (Iz pjesme “Pobratimstvo ljudi u svemiru”)
PANTA REI (SVE TEČE, SVE PROLAZI)
Zašto je zaboravljena tragedija u Jablanici? Još uvijek ne znamo ime direktora rudnika koji je prouzrokovao tragediju u Donjoj Jablanici. Zašto je njegovo ime tolika tajna – postoji li neka veza između novosadske nastrešnice i tragedije u Donjoj Jablanici? Je li Korleone sa Zlatišta pravi vlasnik rudnika u Jablanici? On prema sve glasnijim šaputanjima kontrolira građevinsku mafiju i u Sarajevu i u Beogradu. Moguće da je firma koja je radila rekonstrukciju novosadske nastrešnice takođe njegovo vlasništvo. Vidjeli smo kod nekih ubistava da postoje tajne niti između Beograda i Sarajeva. Dakle, sarajevsko “Zlatište” je po svemu sudeći epicentar svih zbivanja. Prema jednom izvješću EUROPOL-a glavni bos se ne nalazi uopće u Sarajevu nego iz Italijanskog zatvora kontrolira široko razgranatu mrežu balkanske mafije. Jarane, je li to ono isto Zlatište od prije – jeste to je ono isto Zlatište koje je Aleksandar Vučić posjetio tokom rata. Tako to biva, leptir u Patagoniji mahanjem svojih krila često zna proizvesti oluju na Tahitiju ili „cunami“ u Kambodži. Sve je povezano i ništa se ne dešava slučajno. Kako bi nam sve bilo „perom sudbine“ zapisano Bog je, što je i logično, prvo stvorio pero. Sarajevski pjesnik Džemaludin Latić taj fenomen tumači na sljedeći način: „Sinko moj, ti nećeš osjetiti slast imana sve dok ne budeš znao da te ono što te je pogodilo nije moglo mašiti, a ono što te je mašilo, nije te moglo pogoditi. Zapisuj bez prestanka u ploču ono što ti naredi Moćni i Svevidšnji Bog, koji tu ploču u svakome danu pregleda te nakon toga određuje ko će živjeti, a ko će umrijeti, ko će biti uzvišen, a ko unižen“. Milost, ljubav, dobrota, sreća i nesreća, sve je to Božije darivanje. Bog ima savršen plan za nas u svakom trenutku, čak i kad se čini kao da se sve oko nas ruši. Neko mudar u ploču zapisa: Nakon svake kiše uvijek dolazi sunce. Da nije bilo oluje nikad nebismo vidjeli dugu, zato budite zahvalni i za sve probleme koji su došli s poplavama jer vas osnažuju i pripremaju za ljepšu budućnost. Zbog onih bez nade, nada nam je dana – nakon prirodnih katastrofa dolazi vrijeme redefiniranja, a onda i vrijeme preobražaja. Ponekad je vrijeme redefiniranja pravo vrijeme za oblikovanje novog umjetničkog djela, koje se može dovršiti do kraja godišnjeg doba, do novog prelaza, novog preobražaja. Preobražaj u muzici je preobražaj nevidljivog, preobražaj neizrecivog. Preobražaj u poeziji je prelaz neizrecivog u nešto što dobija stvarno jezičko postojanje. U muzici je preobražaj neizrecivog preobražaj u Ne-stvarno. Jedno novo svitanje, moglo bi biti dobar početak. Svitanje, preobražaj tmine u jutro, koje samo što nije nastupilo. U toj varnici preobražaja je klica muzike koja treba tek da se rodi. Famozna „radost stvaranja“ je važna (umjetniku ponekad i jedina nagrada), ali je mudrost „odabira pravog puta“, po meni, najveća umjetnost. To važi za muziku, poeziju, pa i za sam život. Prema jednoj legendi orkestar na „Titaniku“ je svirao svoj posljednji koncert, dok je brod tonuo. “Radost stvaranja“ sama po sebi ne isključuje tragiku. Šta ćemo sa njima, upita jedan od mornara pokazujući prstom prema pomenutom orkestru. Kapetan baci pogled prema orkestru, malo zastade i osluhnu melodiju. Nije imao srca da ih prekine. “Ostavite ih neka sviraju, ovo je tako i tako njihov posljednji koncert”, reče kapetan već pomalo “onozemaljskim” glasom. Kapetan je, kao što je poznato, par sati nakon te rečenice potonuo skupa sa svojim brodom. Evo još jednog primjera: Sarajevska ulica Vladimira Perića Valtera s jedne strane izlazi na Titovu ulicu (sasvim logično, zar ne?), dok je na suprotnom kraju te iste ulice, do pred sami rat, postojao bife „Titanik“. One najstrašnije slike, iz ratom razorenog Sarajeva, koje su obišle cijeli Svijet, snimljene su doslovce ispred bifea „Titanik“. Ovo uzgred pominjem, tek toliko da se podsjetimo, da mi odavno tonemo, a nikako da potonemo. I ovu naslovnu sliku koju vidite je, metaforički kazano, snimio jedan od posljednjih gostiju bifea „Titanik“. Grešni smo ljudi, pa neće vjerojatno ni ovdje nesrećama biti kraj. Naša plovidba „Titanikom“ će se nastaviti sve do konačnog brodoloma, koji će se jednog dana neizbježno desiti ako tako bude „perom sudbine“ zapisano. Andrić ne bi bio Andrić, a Kusturica ne bi bio Kusturica, da i ovdje nisu umiješali svoje prste. Ne samo oni, rekao bih. Svi smo (neko više, neko manje) gurali „prste u pekmez“, i ne znajući da je to bio „đavolji eliksir“. Emir Kusturica je, svojevremeno, diplomirao na praškom Univerzitetu sa dramom „Bife Titanik“, koju je uradio koristeći kao materijal istoimenu pripovjetku Ive Andrića. Eto vidite, Titanik amo – Titanik tamo. Riječ „Titanik“ u našim je životima mnogo više od obične metafore. No, ne treba očajaviti. Svako novo svitanje je i šansa za novi početak. „Kuda i kako dalje“ je pitanje svih pitanja. Tako je bilo pred rat u Sarajevu, a tako je i danas. Da ponovim: mudrost odabira pravoga puta je najveća moguća umjetnost.
AH, REČE BAH I ZAUSTAVI DAH
Kinezi su naprosto opsjednuti gradnjom mostova. Ono što je maštoviti Ivo Andrić s mostovima radio u literaturi Kinezi rade u stvarnosti. Ova turistička atrakcija proteže se kroz dolinu Šenksijandžu, 140 m iznad zemlje. Most je dug nešto malo više od 100 m. Za turiste je otvoren u septembru 2020. godine. Kinez He Yunschang je arhitekta ove čarobno lijepe građevine koja ljudima zaustavlja dah i vrijedna je divljenja. I gradnja mosta je ponekad Sizifov posao netko će kazati, da moglo bi se i tako reći s tim što ovdje graditeljski napor nije apsurdan – on je podložan ritmu koji stremi ka idealnoj harmoniji sa prirodom. „Sve je podložno ritmu i svaki pjesnik je Sizif“, kazivao je Luko Paljetak. „Ritam je u svemu, u kucanju srca, u smjeni dana i noći, u slijedu godišnjih doba, u načinu na koji hodamo ili vojnički stupamo, u poslu svakoga obrtnika, a pjesnik nije ništa drugo nego obrtnik u službi ljepote, čak i onda kada ona to nije. Sve teče, govorio je stari Heraklit; sve titra po zakonima nekoga ritma, pisao je Vladimir Nazor. Nema skladbe bez ritma, pravilnoga ili nepravilnoga, ravnomjernoga ili sinkopiranoga, trodijelnoga, kao na primjer u valceru, ili sinkopiranoga, dvodijelnoga, kao u tangu ili u nadiranju valova morskih” Mitovi su stvoreni da ih mašta oživljava. Na samom svršetku toga teškog napora, određenog prostorom bez neba i vremenom bez dubine, cilj je postignut. Pjesnik odnosno Sizif se spušta zadovoljan sa orkanskih visova. “Baš za vrijeme toga povratka, toga odmora, zanima me Sizif”, pojašnjava Alber Kami. “Lice koje se muči u neposrednoj blizini kamena već je i samo kamen! Vidim toga čovjeka kako iznova silazi tromim ali ravnomjernim korakom prema muci kojoj neće znati svršetka. Taj čas koji je kao predah i koji se također pouzdano vraća poput njegove patnje, taj čas je čas svijesti. U svakom tom trenutku, kad napušta vrh i spušta se malo – pomalo prema skloništima bogova, nadmoćniji je od svoje sudbine. Jači je od svoje stijene”. Mit o Sizifu nam sugerira da jedino vrijeme stijene mrvi. Snažna individua se ignorira i više nije poželjna, jer u današnjem vremenu ne samo da ne može biti funkcionalna i dosljedna sebi, već je potpuno suvišna u poretku izgrađenom na kolektivnim vrijednostima – ili kako piše Max Horkheimer u knjizi “Pomračenje uma”: „Budućnost individuuma ovisi sve manje i manje o njegovoj vlastitoj razboritosti, a sve više o nacionalnim i internacionalnim borbama među kolosima sile.“ Danas se mnogi u BiH bave dekonstrukcijom ideologije, konkretno etnonacionalizma, ali ideologije – bez obzira na čemu bile zasnovane – uvijek su tek sredstvo za akumulaciju moći, dok su one danas samo jedno od kapitalističkih sredstava. Istina, protiv kapitalističkog apsolutizma se veoma teško boriti, jer je na njemu zasnovana današnja civilizacija. Revolucija nije nikakav zahtjev za svemoćnom slobodom. Naprotiv, ona vodi borbu protiv svemoćne slobode. Buntovnik stremi ka tome da se prizna činjenica kako sloboda ima granice, gdje se nalazi neko ljudsko biće, jer je granica upravo moć pobune tog bića. Ovako je govorio A. G. Matoš: „Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo druge za vlastite nesreće. Za svoje nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. Kad su sposobnosti sitne, energija ništavna, a obrazovanost provincijska – onda je svaka prepreka dovoljno dobar izgovor za klonuće, za predaju, za ravnodušnost. Ništa nije lakše, ništa nije udobnije, ništa u Hrvatskoj nije omiljenije nego osjećati se žrtvom, prikazivati se poraženim, nositi krunu neuspjeha. Naša elitna inteligencija (koja nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljacima) sjedi u zapećku, prede i spletkari u stilu seoskih babetina“. „Hrvatski jal“ – njoj nije potrebno objašnjenje za neuspjeh, premda je i nekoć i danas to bio dovoljan razlog za poraz”. Od Matoša do danas se nije puno toga promjenilo – Alte lied-Alte leid” (Stara pjesma-Stara bol), što bi rekli Nijemci. Svijet bi se lako mogao pretvoriti u „kosmopolitski raj“ kada bi se uspjela ograničiti moć „ograničenih“. Dakle, potrebna je pobuna umjesto „prilagodbe“. Džoni Štulić je svojevremeno negdje izjavio: „Živjeti se mora, otud prilagodba“. Danas imamo oko nas „komedijante slobode“ koji mudro ćute, ili kao što duhovito primjeti Laslo Vegel „glancaju svoje okove“ u nadi da će ovo što nas je snašlo jednom ipak proći samo od sebe, kao ružan san. Revolucije su, kao što znamo, lokomotive historije. Revolucionarnu ideju, kao i svaku drugu ideju, treba neko osmisliti, pa onda realizirati i finalizirati. U protivnom ćemo kao one guske u magli dezorjentirano tumarati „lakši od vlastitih sjena, brži od budalastih misli i svjetlucavih vozila, u kojima ružičasti ljudi dolaze niotkud i voze nikud“, zapisuje Brecht u svojim Holivudskim elegijama.
Kao što se vidi na priloženoj karti Bosna i Hercegovina je pod Austrougarima bila podijeljena na 6 regija odnosno okruga, i to: Sarajevski, Mostarski, Travnički. Dolnjotuzlanski, Banjalučki i Bihaćki okrug. Car Franjo Josip 1910. potvrđuje Zemaljski ustav Bosne i Hercegovine prema kojemu je ona ustrojena kao posebna austrougarska pokrajina. Imala je Bosanski sabor i Zemaljsku vladu na čijem je čelu bio zemaljski poglavar što ga je imenovao vladar. U to doba BiH je imala 1 898 044 stanovnika, od čega 22,8% katolika. Samo tri godine nakon Berlinskog kongresa (1881.) Austro-Ugarska je potpisala Konkordat s Vatikanom o uvođenju svjetovne katoličke hijerarhije. Njime su franjevci, koje austrijske vlasti nisu držale pouzdanim političkim elementom, izgubili pozicije u BiH koje su godinama držali, te su se morali podvrgnuti željama nove Imperije. Iste je godine uspostavljena redovita crkvena hijerarhija, Za nadbiskupa vrhbosanskog je imenovan dr. Josip Stadler, a ukinuta su oba apostolska vikarijata – bosanski i hercegovački, kao i misijski oblici djelovanja. Umjesto njih uspostavljene su četiri nad/biskupije: Vrhbosanska sa sjedištem u Sarajevu te Banjolučka, Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska. Šta je bila pozadina ove strategije i zašto je ta 1881. godina bila važnija od predhodnih pet stotina godina? Dobro osmišljeni politički „rezovi“ koje je te godine napravila Austrougarska uprava su imali za cilj premještanje „centralnih institucija“ iz Travnika u Sarajevo. Od te 1881. godine Sarajevo se počinje zvati prestonicom Bosne i Hercegovine. Austrougarska uprava na čelu sa Benjaminom Kallayem je poticala stvaranje jedinstvene bosanske nacije i jezika čime se BiH nastojala što više izolirati od utjecaja Zagreba i Beograda. Dakle, Austrougari su tada sa Bosnom ozbiljno računali. Vukli su mudre poteze potajno se nadajući da je sljedećih pet vjekova uprave nad Bosnom njihovo. O Francu Ferdinandu i onim Kustinim „Pobunjenim anđelima“ ne bih ovom prigodom. Nakon ove karte iz 1895. koju vidite na slici dobivamo današnju geografsku kartu i novu podjelu koja je zapečačena Dejtonskim sporazumom iz 1995. Nacionalna trvenja su i dalje top tema te se stoga mora priznati da su Austrougari onda bili u pravu – imperativ stvaranja Bosanske nacije je ostao „kamen spoticanja“ sve do danas. “Bosna nije teritorij, Bosna je osjećaj. Ko je ne osjeća, taj je ne razumije”, zapisao je negdje nedavno preminuli Josip Pejaković. Često se kaže da smo već zakoračili u taj Novi svjetski poredak, koji je sličan prelazu iz starog u srednji vijek. Premda se dešavaju globalni događaji, kakav je recimo korona virus, čovjek sve manje pokazuje revolucionarni potencijal. „Ne idem u revoluciju ako tamo nema plesa“, neki govore. „Naši problemi nisu mali“, piše novinar Senad Avdić, „oni su samo alat za samoreprodukciju jednog kriminalnog pseudonacionalističkog, a zapravo retrofeudalnog poretka; naši problemi su veliki, jer smo mi oni koji sve to gledaju, toleriraju, i svojim glasovima na izborima legitimiraju. Mi smo u srcu svih naših problema“. Da li se revolucionarni žar ugasio i iščeznuo sa porazom Če Gevare? Možda je tada ubijen čovjek kao revolucionar i ratnik, da bi njegovo mjesto zauzeo digitalizirani robot, serijske proizvodnje. Tradicionalni identitet čovjeka je uništen, jer postaje hibrid biologije i tehnologije. Zaista, čovjek ne bi trebao da odustaje od borbe, koja je sinonim za vjeru u mogućnost ostvarenja „sretnije“ budućnosti. Pravi znanstvenik je vođen mikroskopski preciznom logikom razuma, a dobitna kombinacija je savez te dvije snage. Revolucionarna borba i znanost, mogu proizvesti udruženim snagama društveni preokret i otvoriti nove perspektive. Znanost bez djelatne snage revolucionarne borbe ne može mnogo, jer ne može premostiti jaz između teorije i prakse, dok sama revolucionarna borba bez Razuma, koji njome upravlja kao na šahovskoj tabli, nema velike šanse za pozitivan ishod. Platon je dokazivao da je svaki čovjek hrabriji od tiranina, pa je zatim prešao na pravednost i govorio da je sretan samo život pravičnih ljudi. Dakle, bez pravičnosti nema ni sreće, jer je sretan život u stvari san svakog čovjeka, što je vrijedno revolucionarne borbe, koja znači zbacivanje tiranije i izrabljivanja, ukidanje stanja socijalne nepravde i robovanja. U nemoći da se odbranimo od nepravdi javlja se nostalgija i žal za starim dobrim vremenima. „U Dubrovniku osjećate onu vilinsku sugestiju kojom obiluju lijepi predjeli inozemstva. Na žalost u besjedi rođenih Dubrovčana uvijek se pomalo osjeća prizvuk žaljenja za republikom svetoga Vlaha, koja je propala postavši živi anakronizam u praskozorju vijeka pare i elektriciteta“, zapisao je negdje Tin Ujević, koji je u mladosti kao veliki buntovnik bio spreman jurišati i na barikade. Gavrilo Princip je navodno u par navrata dolazio kod Tina na „konsultacije“, a prema pisanju nekih portala preko njega se i naoružao. U vrijeme samog atentata Tin je već bio u Parizu tako da je ostao „čist“. Ne čudi to poznanstvo jer je i G. Princip pisao poeziju, puno je čitao i bio je veoma sklon literaturi. Andrić je također poznavao Principa iz njihovih sarajevskih gimnazijskih dana. O tom periodu pred 1. Svjetski rat Ivo Andrić zapisuje: „Ne žaleći se i primajući hod događaja i red stvari u ljudskoj sudbini, ne tražeći od novog naraštaja više razumevanja nego što on može da ga ima, mi, iz 1914. godine, upiremo danas jedan drugom pogled u oči i sa žarom, ali i sa tom dubokom melanholijom, tražimo ONO NAŠE IZ 1914. GODINE, što je izgledalo strašno, divno i veliko, kao međa vekova i razdoblja, a što polako nestaje i bledi kao pesma koja se više ne peva ili jezik koji se sve manje govori. Ali, između sebe, gledajući jedan drugom u zenice koje su videle čuda, prava čuda, i ostale i dalje žive da gledaju ovo svakodnevno sunce, mi podležemo uvek neodoljivom, za nas večnom čaru tih godina. Tada mi opet dobivamo krila i okrilje patnje i žrtve savladanog straha i prežaljene mladosti. I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine. Jer to leto, leto 1914, žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina“. Tako je to bilo nekad. Točak historije se više ne može zaustaviti pucnjima iz revolvera. U današnje vrijeme ipak ne bi trebali podcijeniti revoluciorani potencijal znanosti, jer je znanost proizvod kosmičkih sila „dobra“, koje uvijek čovječanstvo izvlače iz mrtvog ugla i otvaraju nove staze budućnosti. Ali spomenute kosmičke sile se ne mogu razviti bez velike borbe, koja kao da je na pomolu. Ona bi se po logici stvari mogla nastaviti na onom mjestu gdje je nepravedno posrnuo Odisej, naravno, ukoliko se u te pokušaje ne umiješa sam Sidhe, pripadnik vilinskog naroda, koji putuje na vjetru i navodi ljude da skrenu sa svojih uobičajenih životnih staza. Treba osluškivati legende, kao što negdje zapisa Francisko Goja, te tragove ljudskog postojanja kroz stoljeća i uz njih odgonetati (onoliko koliko se može) smisao naše sudbine. Oko svega što nam je važno, kroz sva vremena, sporo i u finim naslagama se stvaraju legende. Zbunjen onim što se dešavalo oko mene, dalje pojašnjava F. Goja, ja sam u drugoj polovini svoga života došao do zaključka da je uzaludno i pogrešno tražiti smisao u beznačajnim, a prividno tako važnim događajima koji se dešavaju oko nas, nego ga treba tražiti u onim naslagama koje stoljeća stvaraju oko nekoliko bitnih legendi čovječanstva. Te naslage stalno, iako sve manje vjerno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slažu, i tako ga prenose kroz stoljeća. U bajkama je prva historija čovječanstva, iz njih se da naslutiti, ako ne i potpuno otkriti njen smisao. Posebno treba istaknuti legendu o prvom grijehu, legendu o potopu, te legendu o sinu Božjem raspetom za spasenje Svijeta.
#Bosna i Hercegovina #Donja Jablanica #Jablanica #Marko Raguž #Sarajevo
