Rođen na današnji dan 1845. godine u Trstu, Emilio Ambrosini bio je najznačajniji riječki secesijski arhitekt u periodu od njegova dolaska 1884. do kraja života.
U rodnom Trstu je završio Brodograđevnu školu i radio kao asistent u ratnoj mornarici. Studij građevinarstva nastavio je na Visokoj tehničkoj školi u Grazu, a diplomirao je najvjerojatnije 1876. godine. Praktično iskustvo stekao je u građevinskoj firmi Naglos & Buzzi u Trstu.
Sredinom 1880-ih dolazi u Rijeku, gdje projektira Dječji vrtić Clotilde za Kraljevski gubernij i otvara vlastiti atelje u De Dominovoj ulici (danas Uljarskoj). Time se pridružuje nizu arhitekata koji su u Rijeci vidjeli priliku za profesionalnu afirmaciju i aktivno sudjelovali u njezinu urbanom razvoju s vizijom srednjoeuropske metropole.
Ambrosini se najviše bavio projektiranjem stambenih i stambeno-poslovnih objekata u gotovo svim gradskim četvrtima – od Pomerija, Belvedera i Brajde do centra grada, unatoč industrijskom karakteru obalnog pojasa. Stambeni su objekti često građeni na povišenim terenima, u skladu s higijenskim principima urbanizma koji su kasnije postali ključni u regulacijskom planu Paola Grassija iz 1904.
U 28 godina rada u Rijeci surađivao je s brojnim arhitektima, uključujući Baldinija, Conighija, Zammattia, Glavana, Stipanovića, Slocovića i sina Marija. Njegov opus obuhvaća oko trideset stambenih, desetak stambeno-poslovnih objekata, devet vila, četiri hotela, projekte industrijskih postrojenja te nekoliko komunalnih zahvata – poput stuba Alberta Angelovića, Blaža Polića i Finderleovih stuba. Dizajnirao je i nadgrobnu stelu obitelji Schittar na Kozali.
Uz brojne radove u Rijeci, krajem 19. stoljeća aktivan je i u Opatiji i Voloskom. Među prvim važnijim projektima u Rijeci su vrtić Clotilde, vila Vranyczany, hotel Hungaria, vila Gorup i stambeno-poslovna zgrada na Dolcu, koji ga svrstavaju u predstavnike visokog historicizma. Iako su naručitelji uglavnom tražili zadržavanje te stilske linije, početkom 20. stoljeća u nekim njegovim projektima javljaju se elementi bečke secesije – vidljivi, primjerice, u ostakljenom mezaninu kuće Rauschel (Hotel Royal) i fotografskom studiju na vrhu kuće Schittar, te u dekoraciji koja prelazi iz vegetabilnih u geometrizirane oblike.
Ambrosini je preminuo 1912. u Beču, kamo je otišao na liječenje. Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Rijeku, gdje je 29. studenog iste godine održan svečani sprovod, a pokopan je na Kozalskom groblju.
#Emilio Ambrosini
