Riccardo Gigante rođen je u Rijeci 29. siječnja 1881., a umro u Kastvu 4. ožujka 1945. Potjecao je iz obitelji oca Agostina i majke Francesce rođene Canarich te imao braću Giovannija, Roberta, Silvina i sestru Luigiju. Oženio se Edith rođenom Ternyei iz Arada (Rumunjska), koja je preminula u Rimu 11. listopada 1981., a sin Alvise rođen je u Genovi 13. svibnja 1977. U Rijeci je živio na adresi Via Mazzini 1. Bio je političar, novinar, pisac, pjesnik i dramatičar, blizak iredentističkim krugovima, danuncijevac i fašist, no istodobno i vrijedan kroničar riječke povijesti te konzervator i muzealac zainteresiran za arheologiju, likovnu umjetnost i druge kulturne teme. Smatra se možda najpoznatijom žrtvom riječke OZNA-e nakon Drugoga svjetskog rata. Njegov otac Agostino, poznati zlatar, proslavio se izradom tradicionalnog riječkog suvenira morčića. Riccardo je osnovnu školu i gimnaziju završio u Rijeci, a studirao je na Trgovačkim akademijama u Grazu i Trstu. Po povratku u rodni grad, dok je još pomagao u očevoj zlatarnici, bavio se novinarstvom, poezijom, kazalištem, arheologijom, poviješću i politikom. U kolovozu 1905. priključio se riječkoj iredentističkoj organizaciji “La Giovine Fiume”, gdje je postao jedan od ključnih aktivista. Isprva je radio kao suradnik mjesečnika “La Vedetta” i lista “Bullettino della Deputazione fiumana di storia patria”, a u glasilu “La Giovine Fiume” objavljivao je članke i satiričke stihove pod raznim pseudonimima. Godine 1910. postao je direktor i urednik toga glasila, u čijem je krugu politički djelovao i Gabriele d’Annunzio. Između ostaloga, organizirao je putovanja Riječana u Ravennu na grob Dantea Alighierija, a 1911. sastavio je nezavisnu listu za gradske izbore ne bi li dokazao da je grad “talijanski”, iako su on i pristaše na tim izborima izgubili. Potkraj 1914. provocirao je vlasti brošurom “La Bomba”, gdje je tvrdio da je iza bombaškog napada na Guvernerovu palaču stajao tadašnji guverner Wickenburg i njegova policija, pa ga je ugarski sud 1915. u odsutnosti osudio na smrt kao veleizdajnika. Budući da je bio proglašen nesposobnim za služenje vojske zbog artritisa, 1915. je prešao talijansku granicu i izbjegao austrijske vlasti, a u talijanskoj se vojsci, unatoč zdravstvenim teškoćama, angažirao kao vodič i prevoditelj. Ondje je 1916. unaprijeđen u čin poručnika te odlikovan “Croce di guerra al valor militare”. Po završetku Prvoga svjetskog rata, 11. studenog 1918. vratio se u Rijeku, uključio se u političke krugove koji su priželjkivali aneksiju grada Italiji te postao dio izvršnog odbora Narodnog vijeća riječkih Talijana. D’Annunzio je sa svojim arditima 12. rujna 1919. ušao u Rijeku, a Gigante se još snažnije politički etablirao sudjelovanjem na izborima 26. listopada 1919., gdje je prikupio najviše glasova te 11. studenog postao gradonačelnik. Dužnost je obavljao do siječnja 1921., a potom je nakratko bio predsjednik Municipalnog vijeća te predsjednik Privremene vlade Rijeke. Nakon službenog priključenja Rijeke Italiji 1924. pridružio se fašističkoj stranci, od 1927. do 1930. bio je počasni konzervator Gradskog muzeja, a 1930. ponovno postaje gradonačelnik. Godine 1934. Mussolini ga imenuje senatorom, a početkom 1937. preuzima upravljanje “Società fiumana di navigazione”. U početku nije bio oduševljen Mussolinijem, ali je s vremenom postao dijelom fašističkog sustava. Nakon kapitulacije Italije 1943. pristupio je Republici Sociale Italiane, a mjesna ga je njemačka vojna uprava 21. rujna 1943. imenovala prefektom riječke provincije, no tu je dužnost obavljao samo do kraja listopada, kad je zamijenjen odvjetnikom Alessandrom Spalatinom. U to je vrijeme pisao za list “La vedetta d’Italia” i zalagao se za prestanak prisilne asimilacije netalijanskog stanovništva. Kada su 3. svibnja 1945. u Rijeku ušle postrojbe Jugoslavenske narodne armije, nije pobjegao, nego je ostao u gradu. Dan poslije uhitili su ga pripadnici OZNA-e, a svjedoci tvrde da je ubrzo bio odveden u kastavsku šumu, gdje je i strijeljan. Postojale su razne službene verzije o njegovoj smrti, od navoda da je poginuo u borbama do tvrdnje o prirodnoj smrti, no svjedoci su ga posljednji put vidjeli živog 4. svibnja u koloni zarobljenika. Njegova supruga Edith, koja je bila židovskog podrijetla, bezuspješno je mjesecima pisala vlastima, pa i samom Titu, ne bi li doznala što se s njim dogodilo. Godine 2018. ostaci više osoba ekshumirani su na području Loze u kastavskoj šumi, a vjeruje se da su među njima i Giganteovi.
#fašist #novinar #pisac #političar #Riccardo Gigante #Rijeka![](https://artkvart.hr/wp-content/uploads/2025/01/ricardo-gigante-1200x800.jpg)