Nakon što je 1870. riječka luka došla pod neposrednu mađarsku upravu, grade se lučki bazeni i općenito povećava protočnost. Tada se dovršila i željeznička poveznica Budimpešta – Zagreb – Rijeka i Rijeka – Sv. Petar, čime luka dobiva vezu sa zaleđem. Za potrebe ratne mornarice ali i za izgradnju putničkih i trgovačkih brodova, Mađarska potiče brodogradnju, a izgradnja tvornice za pomorske opreme, remont brodova i popravak strojeva povjerena je inženjeru Josipu Lazarusu.
Josip Lazarus rodio se 1858. u mjestu Brody, na granici tadašnje austrijske Galicije i ruske Carevine. Diplomirao je brodogradnju 1883. u Parizu, živio je i u Beču, a u Hrvatskoj se nakon vođenja poslova nastanjuje 1990. Zapamćen je kao istaknuta ličnost židovske zajednice u Lavovu svoga vremena, uspješan trgovac, filantrop i dobrotvor. Tvornicu u Rijeci navodno je podigao o vlastitom trošku, a u pogon je službeno puštena 19. siječnja 1900. godine. Lazarusova tvornica, službenog naziva Fabbrica macchine caldaie e piroscafi, proizvodila je lance, sidra, kotlove, manje strojeve i drugu brodsku opremu, bavila se i popravcima brodskih strojeva, te je bila poznata po brojnim tehnološkim inovacijama (primjerice po izgradnji strojeva na paru).
Godine 1905. u Lazarusovoj je tvornici buknuo veliki požar, a od nekadašnjega kompleksa ostala je samo radionica. Poslovi su se nakon toga sveli isključivo na remontne poslove, a nakon Prvoga svjetskog rata, Stabilimento Lazarus nastavlja raditi kao manje remontno brodogradilište. Iz tog brodogradilišta 1948. nastaje brodogradilište Viktor Lenac.
