Boris Papandopulo, hrvatski skladatelj i dirigent, rođen je na današnji dan 1906. u Bad Honnefu (Njemačka) te je preminuo 16. listopada 1991. u Zagrebu. Potekao je iz ugledne obitelji Strozzi, čije su tradicije u kazališnoj i glazbenoj umjetnosti obilježavale njegovo odrastanje – s bakom Marijom Ružička-Strozzi i ujakom Titom Strozzi, a majka mu je bila cijenjena sopranistica Maja Strozzi-Pečić. Otac, Konstantin Papandopulos, pripadao je ruskom plemićkom staležu.
Diplomirao je kompoziciju 1929. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi B. Berse, a dirigiranje je usavršavao na Novom konzervatoriju u Beču (1925.–1928.) kod Dirka Focka. Svoju karijeru započeo je kao zborovođa pjevačkog društva „Kolo“ (1928.–1934.) te je dirigirao Društvenim orkestrom Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu (1931.–1934.). Kasnije je preuzeo vođenje pjevačkog društva „Zvonimir“ u Splitu (1935.–1938.), a potom je u Zagrebu ponovno bio zborovođa „Kola“ (1938.–1946.), te je tijekom razdoblja od 1940. do 1945. djelovao i kao dirigent, dok je od 1943. do 1945. bio ravnatelj Opere, uz ulogu dirigenta Simfonijskog orkestra Hrvatskoga krugovala (1942.–1945.).
Nakon Drugog svjetskog rata, Papandopulo je imao značajan utjecaj na glazbeni život regije – dirigirao je Operom u Rijeci, gdje je bio i direktor u dva mandata (1946.–1948. i 1953.–1959.), a zatim je nastavio svoj rad u Sarajevu (1948.–1953.), Zagrebu (1959.–1965.) te Splitu (1968.–1974.). Osim toga, bio je gostujući dirigent u Zagrebačkom kazalištu Komedija i kod Opere u Kairu, a u razdoblju od 1931. do 1938. aktivno je pisao glazbene kritike i publicističke tekstove.
Papandopulov je “Koncert za violinu i orkestar” završen 1943. godine i smatra se jednim od najvrjednijih djela 20. stoljeća napisanih za violinu i orkestar. U Rijeci je prvi put izveden 1969. pod ravnanjem maestra Papandopula i u interpretaciji violinista Josipa Klime, upravo uz orkestar riječke Opere.
Za svečano otvaranje obnovljene zgrade Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca skladao je 1981. godine kantatu “Mantinjada” čijom je izvedbom sam ravnao.
Njegov opus, koji broji preko 400 djela, obuhvaća sva glazbena područja. Skladateljski rad uključuje orkestralne kompozicije poput simfonija, simfonijskih pjesama i suite, te brojne koncerte za soliste, a u domenu komorne glazbe ostavio je šest gudačkih kvarteta, Concerto da camera i slična djela. Osim toga, stvarao je i solističke skladbe, posebice za glasovir – među kojima se izdvaja i poznata Contradanza. Njegov opus obuhvaća i glazbeno-scenska djela, uključujući opere i balete, kao i kantate; pisao je filmsku glazbu (npr. za filmove “Bakonja fra Brne F. Hanžeković” iz 1951. i “Pustolov pred vratima Š. Šimatovića” iz 1961.); te je stvorio sakralne skladbe poput Hrvatske mise u d molu, Muke gospodina našega Isukrsta i Osorskog requema. Uz to, posvetio se i skladbama za solo glas i zbor, primjerice Ljubavnim pjesmama, Svatovskim i Dodolicama.
Papandopulov skladateljski izraz karakterizira antiromantički i neoklasicistički stil, usprkos početnom deklarativnom pristupu nacionalnom stilu i folkloru. Njegov virtuozni neoklasicizam, novi barokni ritmički pokret te, ponekad, Hindemithovska zvukovnost, najbolje se očituju u djelima poput Sinfoniette (1938.) i Concerto da camera (1929.). Uporaba folklornih elemenata u njegovim skladbama nije ostala samo na površinskom harmoniziranju narodnih napjeva, već je vodila do rušenja tradicionalnih formi i stvaranja slobodnih cikličnih struktura, kao što su zborski ciklusi “Svatovske” (1924.) ili IV. gudački kvartet (1950.). Također, u svojim djelima integrirao je arhetipske elemente, poput dalmatinskog pučkog crkvenog pjevanja, osmoglasnika i gregorijanskog korala, što je vidljivo u skladbama poput “Slavoslovija” (1927.) i “Muke gospodina našega Isukrsta” (1936.). Otvoren za suvremene glazbene pojave, Papandopulo je eksperimentirao i s dodekafonijom, što je vidljivo u djelima poput Osam studija za klavir (1956.), Konjanika (1961.) i Koncertne muzike (1965.).
Svojim visokim skladateljskim znanjem i stalnom željom za novinama uspio je nadvladati estetičke i ideološke podjele svog vremena, a njegovo djelo smatra se vrhuncem hrvatske umjetničke glazbe 20. stoljeća. Godine 1968. nagrađen je životnim djelom s Nagradom “Vladimir Nazor”.
#Boris Papandopulo #dirigent #HNK Ivan pl. Zajc #Rijeka #skladatelj
