Nagli razvoj Sušaka, njegovo širenja prema Pećinama s jedne, a nakon dovršenja urbanističkog plana prema Trsatskom brijegu, duž osebujno projektirane prometnice Boulevarda, s druge strane, nametnula je Općinskom poglavarstvu Trsat-Sušak izgradnju infrastrukture. Uza sve ostale probleme, među kojima je bila i kanalizacija, valjalo je riješiti i problem opskrbe grada pitkom vodom. U Sušaku je broj stanovnika danomice rastao; tako je Sušak s Trsatom 1890. godine brojio 3 500 žitelja, 1900. oko 6 tisuća, a 1910. broj se popeo na 8 tisuća. Općini je bilo jasno da će se iz godine u godinu taj broj povećavati, pa je pitanje opskrbe grada zdravom pitkom vodom postalo primarno.
Kada se Sušak počeo izgrađivati uz cestu Lujzijanu, Karolinu i Dorotheu, za opskrbu grada vodom bio je dovoljan vlastiti prirodni izvor u bivšoj Tvorničkoj ulici uz samo obalu Rječine na bivšem franjevačkom posjedu. Taj izvor leži vrlo nisko, gotovo na razini Rječine i, kada ona nabuja, tvorničkim ispustima se zagađuje, stoje bilo uzrokom mnogih epidemija tifusa. Za opskrbu Trsata vodom sagrađen je iznad Lujzinske ceste rezervoar na 41 metru nadmorske visine, zapremine 250 kubnih metara. Na Frankopanskom trgu na Trsatu preuređena je za rezervoar devet metara duboka vodosprema (nakapnica). Iz izvora u Tvorničkoj ulici voda se parnim strojem dizala i razvodila cijevima po Sušaku, dok su žitelji Trsata i gornjeg Boulevarda crpili vodu ručno, odakle se prenosila u drvenim posudama. Taj je prvi vodovod u Sušaku imao zonu niskog i zonu visokog tlaka. Visoka zona vodovodne mreže tlačnim je parnim strojevima dovodila vodu do Boulevarda, presijecala i ponovo išla njime do željezničkog kolodvora. U vrijeme epidemije tifusa voda općinskog izvora nije se smjela koristiti, pa su se u takvim nevoljama Sušačani morali obratiti gradu Rijeci da im dopusti priključak na vodovod iz Zvira. Kako je vodosprema zvirske vode na desnoj obali Rječine izgrađena na 62,5 metra nadmorske visine, voda je prirodnim padom dolazila u sušački rezervoar nad Lujzinskom cestom. Svi su se slagali u tome da je riječka voda iz Zvira dobra i zdrava, no, bila je preskupa. Sušak je Rijeci svake godine plaćao za korištenje te vode više od 100 tisuća kruna. Potrošnja vode u Sušaku bila je vrlo velika, osobito u vilama na Boulevardu gdje su bile kupaonice te se unatoč uvođenju vodomjera potrošak vode povećavao. Kako je plaćanje vode financijskom gospodarstvu općine Trsat-Sušak svaki put bilo velikim teretom, odlučeno je da se izgradi gravitacijski vodovod prirodnim padom i tlakom s izvora Rječine, ali se već računalo i na vodu iz izvora u Martinšćici.
Izvor Rječine leži na 325 metara nadmorske visine. Izbija iz pećine, izvor je nepresušan i vode ima dosta i ljeti i zimi. Tu izvorsku vodu bilo je moguće dovesti do glavnog rezervoara u Sušak bez umjetnog dizanja i držati je u velikoj vodospremi kao rezervu u slučaju suše. U tom je smislu Kraljevski vladin kulturno-tehnički odsjek preuzeo na sebe projekt i trasiranje gorskog vodovoda, koji bi, budući da prolazi Grobinštinom, ujedno opskrbljivao pitkom vodom i brojna sela: Kukul-jane i Trnovicu na kastavskoj, a na grobničkoj strani sela: Zoretići, Brnelići, Lubensko Jelenje, Male i Velike Dražice, Zastenice, Podrvanj, Pod-čudnić, Podhum, Čavle, Cernik, Hrastenicu, Svilno i Orehovicu. To je bila velika blagodat za oko 4.500 stanovnika navedenih sela.
Prema pučkoj predaji, čarobnjak Malik čuvao je vodu iz izvora Rječine i sprečavao njeno korištenje. Od najstarijih vremena živu vodu i dobru vodu čuvale su nimfe i čarobnjaci. No, novo doba nije se povelo za tom legendom; obavljena je analiza kvalitete i količine vode u izvoru, pa se krenulo u veliki pothvat. Pod strmom liticom brijega Brgudac, visokog 600 metara, na visini od 318 metara iz špilje izbija Rječina. Kod normalnih oborina izvor je jak, od 1.200 do 2.000 litara u sekundi, ljeti je slabiji. Vodovodne cijevi postavljene su u dužini od 20.533 metara, a visinska je razlika od izvora Rječine do Piramide u Sušaku 297 metara. Nakon pomnog pregleda terena, vodovod je položen preko Cernika i pored Mavrinaca na sedlo brijega Krmče, odakle je prirodnom gravitacijom preko obrubnih gora voda došla do rezervoara na Trsatu i u Sušaku. Rezervoar u Sušaku nalazi se u blizini Gimnazije, to je vodosprema od 3 tisuće kubnih metara, a na Trsatskom brijegu je manja vodosprema, sa svega 500 kubnih metara. Glavna vodovodna cijev, profila 375 milimetara, postavljena je od izvora Rječine do sela Hrastenice na sedlu brijega Krmče. Dovodna vodovodna cijev od 200 milimetra promjera u dužini od 6 772 metra išla je od prvog prekidnog bunara preko Trsatskog brijega pa Boulevardom do novog niskog glavnog rezervoara u Sušaku, a odatle do Piramide. Ovi su golemi radovi trebali stajati milijun kruna, a sve je to teretilo općinu Trsat-Sušak, s tim daje Zemaljska vlada općini odobrila sredstva na rok od dvadeset i devet godina. Kotar i općina morali su osigurati stručno osoblje i čuvara vodovoda; općina je dobila zadatak da održava vodograđevine o svom trošku.
Odluku o građevnoj dozvoli izdala je Kr. županijska oblast u Ogulinu 24. svibnja 1912.; radovi su trajali do 1914., a konačna cijena vodovoda popela se na 1.949.588,00 kruna. Otvorenje vodovoda bilo je u ožujku 1914. godine.
Unatoč svim izdacima i dugovima općina Trsat-Sušak nije žalila sredstva da bi vodospreme uljepšala arhitektonskim pročeljima. Vodospreme su građene od nabijenog betona s razdijelnim zidovima. Osobito je lijepo izgrađena zgrada vodospreme na Boulevardu, nazvana Vidikovac. Na svim spisima sačuvanim u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu projekte je potpisao inž. Milan pl. Eisenthal; zato možemo pretpostaviti da je on sudjelovao u projektiranju vrlo vrijednog sklopa građevine vodospreme u parku na Boulevardu. Po dvojnom cilju visokog historicizma, koji se oslanjao na manirizam, projektant je želio svojim ostvarenjem građevine zvane Vidikovac ugoditi oku, ali i iznenaditi. To iznenađenje ne proizlazi iz arhitektonskog stila, već iz položaja građevine s čije se terase pruža vidik na Deltu i Kvarner. Za sunčana vremena taj je prizor izvanredan; a kako je to tek moralo izgledati kad je Vidikovac bio sam na pustom terenu obraslom primorskom vegetacijom izuzetno privlačan kao vizualni vertikalni akcent, izazovan svojim skladnim linijama stupovlja, balustrada i pergula. Arhitektu, koji je projektirao ovu građevinu, moramo priznati smisao za istančanu otmjenost i suvremenost u sistematizaciji čitava područja, u jednakoj napetosti kretanja od Boulevarda naviše i obratno. Radi se o finoj gradaciji ukošenih parkovnih parternih površina. Voda, kao poruka ove namjenske građevine, dobiva u bazenu oblih nabreklih rubova, smještenom u polukružnom balustradom optočenom ulaznom dijelu parka, značaj nimfeuma. Vitkost, skladnost i samosvjesnost toga zdanja, namijenjenog da bude spomenik jednom golemom pothvatu tek rođenog grada Sušaka, čini ga ne samo memorijalnim spomenikom, već i objektom za uživanje.
S ulazne strane u tu građevinu, ispod lukova, nalaze se dvije pravokutne površine za spomen-natpise. Na desnom, sačuvanom ali jedva vidljivom natpisu, zabilježena je namjena vodovoda, koji je trebao opskrbljivati Trsat, Vežicu i Sušak, ali i sela u Grobinštini zdravom vodom iz izvora Rječine. Stoji daje izgrađena sudjelovanjem ingenierâ, Augusta pl. Pisarića, Milana pl. Eisenthala i Franje Bousea, od strane oblasti, i sudjelovanjem općine Trsat-Sušak, a ing. Slava Batušića, od strane građevinskog poduzetništva. Prema narodnoj priči Maliki su čuvali podzemni izvor Rječine, opiruć se svakom koji im htjede vodu svratiti. Novo doba i novim putem, da bude narodu od koristi, svladao je otpor Malika. Bilo blagoslove-no što jača narodu zdravlje i snagu.
Taj cijeli sklop namijenjen čovjeku koji razmišlja na nov način, suvremeno, nije se mogao razlikovati od nove arhitekture vila uz Boulevard, samostalno stojećih zdanja osobitih stilskih obilježja. Njega moramo vrednovati estetski i povijesno u odnosu na zdravstvenu kulturu, ali i urbanizam. To je jedinstveno planirani graditeljski ansambl ulititarne gradevine vodospreme-rezervoara i parkovne arhitekture određen zelenim prostorom kao skulptura, kao krasna kulisa.
Naša Rijeka, god. XII, br. 134, veljača 1990.
Izvor: Radmila Matejčić, Kako čitati grad
