Vatroslav Slavko Cihlar rođen je 3. kolovoza 1896. u Senju, a preminuo 2. siječnja 1968. u Rijeci. Potekao je iz poznate obitelji s bogatim kulturnim nasljeđem. Njegov otac Sebalt, rođen 19. rujna 1845. u Heřmanův Městecu u Češkoj, preminuo je 16. srpnja 1907. u Zagrebu. Majka Ludmila Anjelika Franciska Polić rođena je 20. ožujka 1854. u Kraljevici. Vatroslav je imao brojnu braću i sestre, među kojima je najpoznatiji bio Milutin Cihlar-Nehajev, književnik i autor značajnih djela hrvatske književnosti.
Vatroslavovo školovanje započelo je u Senju 1902. godine, ali se obitelj, nakon očeve smrti 1907., preselila u Kraljevicu. Tamo je pohađao Nautičku školu u Bakru, iz koje je bio izbačen zbog sudjelovanja u štrajku protiv bana Slavka Čuvaja. Školovanje je završio maturiravši u Kotoru 1913. godine. Nakon završetka školovanja, radio je kao pomoćni časnik na parobrodima, najprije na brodu “Szapary” riječke parobrodske kompanije “Adria”, a potom na “Ultoniji” engleske kompanije “Cunard”, koja je održavala vezu između Rijeke i New Yorka.
03. ožujka 1912. na Sušaku je započeo štrajk srednjoškolaca znan i kao „Đački štrajk”. Jedan od idejnih začetnika, osim Antuna Barca, bio je i Vatroslav Cihlar. Štrajk je trajao do 10.travnja.
Donosimo vam ulomke iz teksta Uloga Vatroslava Cihlara u štrajku učenika Bakarske nautičke škole u proljeće 1912. , Andree Roknić Bežanić i Matee Plišić, a objavljenog u Senjskom zborniku 50, na stranicama 33-54, 2023.
Da bismo razumjeli učeničke prosvjede i štrajk u proljeće 1912. godine, moramo promotriti povijesni kontekst, a to je vrijeme uoči Prvog svjetskog rata. To je razdoblje u znaku ozbiljne društvene i političke krize što je dovelo do radikalizacije režimske politike i niza turbulentnih događaja. Austrijski dio je vodio politiku Drang nach Osten čije je ishodište bila Bosna i Hercegovina, a mađarsku politiku s početka 20. stoljeća obilježili su društveni i nacionalni problemi s nemađarskim narodima. U takvoj političkoj i društvenoj krizi javlja se veći broj stranaka koje u svojim programima zastupaju hrvatske narodne/ nacionalne interese, a neke od njih žele i istupanje iz Monarhije. Većina ih rješenje vidi u stvaranju nove države Južnih Slavena. U Zagrebu su se primjerice sredinom siječnja 1912. godine okupili i predstavnici Stranke prava i uputili memorandum Beču u kojem su zatražili uređenje “hrvatskog pitanja” i jasnije određivanje položaja hrvatskih zemalja unutar Austro-Ugarske Monarhije. Tadašnji ban Nikola Tomašić nakon dvije godine banovanja i neuspjeha na izborima podnio je ostavku 20./21. siječnja 1912. godine, a novim je banom postao hrvatski političar Slavko Cuvaj. Raspuštanje Sabora krajem siječnja 1912. godine, represija i progon oporbe doveli su do privremenog povezivanja oporbenih stranaka Hrvatsko-srpske koalicije i ujedinjene Stranke prava. Ubrzo se pokazalo kako je Cuvajev dolazak i njegova mađaronska politika za posljedicu imala veliki otpor, nezadovoljstvo i revolt kod svih društvenih struktura, što je osobito postalo izraženo među mladima te je dovelo do političkih demonstracija u brojnim hrvatskim gradovima, ali i u Bosni i Hercegovini. Tako je već u veljači došlo do prvih prosvjeda protiv takve centralističke i apsolutističke vlasti u Banskoj Hrvatskoj. Prva je reagirala zagrebačka napredna omladina. Zagrebački studenti su tako organizirali prosvjednu Skupštinu na Sveučilištu što je zbog sukoba s policijom dovelo do niza novih demonstracija. Bio je to početak nemira koji će se nastaviti i u drugim gradovima tijekom narednih mjeseci. Govor mladih studenata bio je neposredan i jasan pa ne čudi da su ga prihvatili velikim dijelom i srednjoškolci. Na tom valu nezadovoljstva te općih srednjoškolskih demonstracija i prosvjeda našla se i omladina Hrvatskog primorja. Ubrzo su uslijedila učenička okupljanja i demonstracije i u tim krajevima. Prvi s prosvjedima na lokalnoj razini započinju sušački gimnazijalci i učenici Više trgovačke škole koja je djelovala pri Kraljevskoj realnoj gimnaziji na Sušaku. Oni 3. ožujka organiziraju manifestaciju nezadovoljstva. No, žandari i policija, po nalogu kotarskih vlasti, vrlo su se oštro obračunali sa prosvjednicima, srednjoškolcima, a nekoliko njih (ukupno 9 učenika) završilo je u pritvoru i s prijavom vladi i gimnazijskom ravnateljstvu. Iako su srednjoškolci 10. ožujka planirali donijeti odluku o povratku u škole, to se ipak nije dogodilo jer su pojedini od njih bili uhićeni te pod istragama i kaznama. Iako su bili pušteni iz pritvora, vlasti nisu htjele udovoljiti zahtjevima ostalih srednjoškolaca da se iste oslobodi istrage i mogućih kazni. Takva napeta situacija dovela je do općeg, generalnog đačkog štrajka koji je započeo 13. ožujka 1912. godine. Sa sušačkim su se đacima među prvima solidarizirali upravo učenici bakarske Nautike, a općem štrajku su se priključili i ostali srednjoškolci diljem Banske Hrvatske. Jedan od vođa đačkih prosvjeda bio je i Vatroslav Cihlar.
Cijeli tekst može se pročitati na sljedećoj poveznici.
Od 1912. godine bavio se novinarstvom, najprije pišući za bakarski list “Novi život”. Sudjelovao je i u osnivanju pučke knjižnice u Kraljevici. Tijekom Prvog svjetskog rata, zbog političkih stavova, nije bio raspoređen u mornaricu, već u domobransku pukovniju u Karlovcu. Godine 1917. s Antunom Barcem i Antunom Tomašićem pokrenuo je književno-izdavačko poduzeće “Jug” u Zagrebu, koje je objavljivalo djela značajnih autora poput Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krleže. U istom razdoblju bio je urednik časopisa “Plamen”, polumjesečnika posvećenog kulturnim temama.
Vatroslav Cihlar bio je među prvim hrvatskim publicistima koji su javno kritizirali nacizam, fašizam i srpsku diktaturu, zbog čega je bio prisiljen otići u inozemstvo. Godine 1919. sudjelovao je u osnivanju Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Radio je kao prevoditelj u Milanu za socijalističke novine “Avanti!”, a nakon povratka u Zagreb objavljivao je članke i eseje u brojnim publikacijama. Njegova publicistička rasprava “Hrvatsko pitanje i amputacija” iz 1928. godine postala je posebno značajna jer je razotkrila teritorijalne manipulacije Hrvatske nakon 1918. godine.
Nakon Drugog svjetskog rata, Cihlar je nastavio raditi kao prevoditelj, muzejski upravitelj i kazališni djelatnik. Posebno se posvetio proučavanju riječke povijesti i kazališta te je prikupljao građu za prvu cjelovitu povijest riječkog teatra. Unatoč teškim životnim uvjetima, Cihlar je bio plodan autor, ali većina njegovih radova ostala je razasuta po raznim časopisima i novinama.
Pred kraj života, teško bolestan i financijski ovisan o honorarima, povukao se u Dom penzionera na Kantridi, gdje je proveo posljednje dane. Umro je u sedamdeset i drugoj godini života. Pokopan je u Kraljevici, u grobu svoje majke. Njegovo neistraženo i raspršeno književno nasljeđe, uključujući rukopisne radove poput “Gromače i umejki” i “Popuhnul je tihi vetar”, svjedoči o njegovoj kompleksnoj ličnosti i važnom doprinosu hrvatskoj književnosti i povijesti.
Istaknuta fotografija: fotografija razglednice Bakra s pomorskom školom u prvom planu iz 1912.
#antifašist #Đački štrajk #književnik #publicist #Rijeka #Vatroslav Cihlar
