Rođen 9. kolovoza 1927. godine na Sušaku, Igor Emili bio je poznati riječki arhitekt. Djetinjstvo je proveo na Sušaku, gdje je završio osnovnu školu i realnu gimnaziju. Još kao gimnazijalac, 1941. godine, priključio se Narodnooslobodilačkom pokretu. Godinu kasnije uhićen je i proveo osam mjeseci u zatvoru. Nakon oslobođenja 1943. ponovno se pridružio partizanima, u čijim je redovima ostao do kraja rata.
Po završetku Drugog svjetskog rata, Emili se vratio u Rijeku i nastavio školovanje. Nakon mature 1947. upisao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1954. diplomirao pod mentorstvom arhitekta Mladena Kauzlarića. Tema njegova diplomskog rada bila je organizacija ljetnog campinga kod Malinske na otoku Krku, a projekt je izazvao veliko zanimanje stručne javnosti. Arhitekt Andrija Mutnjaković o njemu je pisao u časopisu Čovjek i prostor (1955.), ističući Emilijev izraziti osjećaj za kritički arhitektonski regionalizam.
Nakon diplome 1955. godine, Emili se zaposlio u Urbanističkom institutu za Istru i Hrvatsko primorje u Rijeci. Njegov prvi zadatak bio je izrada planova obnove riječkog Starog grada, teško oštećenog tijekom rata. Godine 1958. započinje rad na obnovi Trsatske gradine, za što je dobio Nagradu grada Rijeke, iako projekt nije bio u potpunosti dovršen. Tijekom tog razdoblja izradio je niz urbanističkih planova za gradove i naselja poput Krka, Baške, Malinske, Omišlja, Senja, Izole, Umaga i Biograda na Moru, a u Rijeci je planirao razvoj naselja Lupisovo, Gornja Vežica i Šodići–Kostrena. Godine 1960. započeo je rad na spomen-području u Podhumu na Grobničkom polju. Nakon što je 1962. napustio Urbanistički institut, zaposlio se u riječkom Građevno-projektnom zavodu. Tijekom kratkog boravka u Puli radio je na nekoliko projekata, no ubrzo se vratio u Rijeku. Među njegovim ranim ostvarenjima u tom razdoblju ističu se rekonstrukcija zgrada Konzervatorskog zavoda i Turističkog društva u Starom gradu te interijer Ribljeg restorana u Crikvenici.
Njegov prvi višestambeni objekt, na šetalištu XIII. divizije, građen je od 1964. do 1972. godine. Nakon toga slijede projekti poput zgrade Kraša i uređenja niza lokalnih trgovina na Korzu. Posebno su važni projekti zgrade Gradske uprave na obali i stambenih tornjeva na Podmurvicama (1968.–1970.). Njegovo najpoznatije djelo, turističko-hotelski kompleks Uvala Scott, realizirano je između 1966. i 1968. te mu je donijelo brojna priznanja i trajno mjesto u povijesti hrvatske moderne arhitekture.
Početkom 1970-ih Emili ostvaruje niz značajnih projekata, među kojima su zgrade Građevno-projektnog zavoda, Jadroagenta i Brodomaterijala. Godine 1972. osniva vlastiti Atelje za arhitekturu i urbanizam “a-051”, u kojem nastaju brojni projekti javnih prostora, kavana i robnih kuća. Posebno se ističe fontana “Spomenik radu” na Koblerovom trgu, podignuta 1974. povodom 150. obljetnice Tvornice papira. Iako se 1976. formalno umirovio, Emili je i dalje radio kao samostalni arhitekt. Godine 1977. dobio je Nagradu „Vladimir Nazor“ za robnu kuću Varteks, a do 1979. realizirao je projekte zgrada Riadria banke i Privredne banke Zagreb. Bio je autor Muzejskog prostora u bivšem jezuitskom samostanu na zagrebačkom Gornjem gradu. Godine 1980. postao je suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU).
Igor Emili preminuo je na današnji dan 1987. godine. Posthumno mu je 1988. dodijeljena Nagrada grada Rijeke za životno djelo.
#ArtKvart #Igor Emili #NDD
