Sziget Festival jedan je od najvećih glazbenih i festivala kulture u Europi. Održava se svakog kolovoza u sjevernom dijelu Budimpešte, na Obudai-szigetu, ogromnom travnatom otoku na Dunavu. Više od tisuću nastupa se dogodi svake godine. Festival poprati oko 500 tisuća ljudi. Velika imena glazbene scene, arta, light designa, cirkuske i plesne scene, kazališne extravaganze i svakakve ludosti tjedan dana kruže po otoku, od najmanjih do ogromnih pozornica. Kaže se da sve predrasude ostaju na kopnu, u gradu, a preko starog željezničkog mosta dolaze samo open minded ljudi. Draq queenovi i kasnonoćni rejveri. Pored zvuka glazbe otok doslovce zuji koliko se struje dovuče. Puteljci prema pozornicama su dizajnerski osvijetljeni, milijardu popratnih usluga guta kilovate i kilovate, svjetlosne skulpture, sve. Sci-fi otok. Prilično ludo.
Nekom greškom netko nas je pozvao nastupati na Sziget festivalu. Dobit ćemo i nešto novaca i dvije noći u hotelu, na otoku, piše u mailu. Ne sjećam se koja godina, 2002. možda.
Put je krenuo uz veselje, šofer je prije polaska popio sedam piva ali, on to može. Bla, bla , nešto sati i mađarska granica. Policajac dremucka i mahne rukom da možemo proći. Granica je malena, kućice su stare, rampe još starije, otprilike kao granični prijelaz kod Jelovica. Nije gužva.
Pojavljuje se carinik. Trebalo je prijaviti instrumente. Postoji međunarodni „pasoš“, ATA Carnet, za instrumente i opremu, što god kratica značila. Nazivi instrumenata, serijski brojevi, nekakvi pečati. Pri izlasku iz zemlje, pri ulasku u drugu i tako ukrug. No big deal.
Osim što mađarski carinik, kao i 99 posto mađarskog stanovništva govori samo ugro-finski jezik, kojeg razumiju Mađari i Finci, odnosno Mađari razumiju ovaj ugro dio, a Finci onaj finski dio. Plus carinarnica nema kompjuter s tim da je riječ carinarnica predugačka i prevelika za ovu situaciju. To gdje nas je ovaj drkao tri sata je veličine muškog zahoda u Galeriji OK, plus drveni stol i pisaća mašina. Prepisivao je naše podatke u neki svoj formular, tu i tamo izgovorio nešto s liste, primjerice “sampler“ (samo ovo izgovorite sporo i kao da imate dijareju) i mi bismo tada iz auta izvukli sampler i pokazali mu tu napravu koja služi za sempliranje a zapravo izgleda kao čudna radio stanica. Njemu pogotovo.
Gitaru je prepoznao od prve, čak je pokretom ruke pokazao sviranje gitare. Par puta bi uzeo formular, sjeo na moped i nestao nekamo down the road. Ili doma na ručak ili na drugu granicu da pita što s nama ili na poštu da zove KG-used-to-B. Sati prolaze. Srećom sviramo u ponoć.
Nakon jednog moped odlaska i dolaska, momka je jako zainteresirao – “Metalofon” – izvukli smo metalofon, pokazali, ovaj je to gledao (perkusivni, dvije oktave predmet) i opet sjeo na moped i nekamo nestao. Vratio se, opet izgovorio – “metalofon” – pokažemo, on opet na moped i zviz down the road. Pomislili smo tada da možda izrađuje svoj metalofon pa da nas zato drka i drži na granici. Kad se napokon vratio opet je pitao – “metalofon!?!” – ali nekako je zvučalo kao da nas pita jesmo li sigurni da je to metalofon. Ponovo smo ga izvukli, zapravo nismo ga ni spremali više i opet mu ga pokazali. Momak je ovog puta prešišao samog sebe. Uzeo bat kojim se svira metalofon, lupio po par metalnih pločica (tindondon) i glasom i izrazom lica najuspješnijeg mađarskog detektiva – ”AAAA KSYLOFON” (opet izgovorite sporo i s dijarejom) i veselo sjeo na moped i opet nekamo nestao. Vjerojatno da prijavi međunarodnu prevaru. Inače, ksilofon je drven.
Nama se svima prisralo od čekanja i pušenja 859. cigarete dok se ovaj zabavlja. Pitali smo policajca za WC. Granica nije imala poseban WC za putnike pa nam je ponudio njihov službeni (negdje iz 1876.) i po izrazu njegovog lica smo vidjeli da mu se nije dopalo naše korištenje WC-a.
Kad se moped kompozitor vratio, policajac mu je nešto prisrao i ovaj nam je
odmah riješio ATA Carnet i napokon možemo dalje. Naravoučenje; seri po granicama.
U Budimpeštu stižemo prekasno, ne za koncert nego za opskrbljivanje alkoholom. Mađari rade striktno do 19 sati. Bilo je 18:57 sati i šofer je CSI akcijom ostavio auto na tramvajskoj pruzi, trčao prema supermarketu i poljubio vrata jer sada je već bilo 18:59 sati. Lupio je nogom po staklenim vratima, prodavačica koja je upravo zaključavala vrata mu kaže nešto što nitko od nas nije razumio, tramvaj nam je trubio i šofer je isto izgovorio nešto što ne razumijemo i tako to.
“Znaš, idemo na jedan od najvećih festivala u Europi, vjerojatno će se naći nešto za popiti!” – kažem mu.
On, srećom, poznaje Budimpeštu pa smo bez prevelikog drkanja našli otok, hotel i kraj hotela minimarket 0-24 sata. U hotelu propusnice, raspored otoka i našeg nastupa i nešto novaca. I naravno sobe.
Kada smo se “okrenuli” i napokon pogledali u otok – “What the fuck, što mi radimo ovdje????”. Betlehem i New York na jednom mjestu, a najglasnije trešti Iggy Pop. Od gužve, trebalo nam je sat vremena od ulaska na festival do naše pozornice.
Bahia stage se zvala naša pozornica. Šator za 500 ljudi. Osim par tehničara u publici nikoga, ama baš nikoga. Neki mađarski band se skupljao s pozornice. Nisu djelovali veselo. A ne možeš ih ništa ni pitati. Srećom, tehničar je znao nešto engleskog pa je tonska proba bila cool. Otok zuji od silne struje. Sve pozornice se miješaju. Skoro će ponoć. U šatoru i dalje nema nikoga.
Pojavio se jedan čovjek i naslonio se na ogradu ispod pozornice. Svirali smo sporu i melankoličnu glazbu, uz par jako bučnih tirada.
Jedna od tih tirada je otpuhala ovog tipa od ograde i pao je na pod. Tip je bio novinar, ovo je njegova recenzija naše svirke:
Childern of the Adriatic Sun on Bahia Stage, Friday 0.30
The Dying Sun from Rijeka add a really unique color to the vivid program of the Bahia stage during their European Tour. Their music is like
standing on a coral reef and listening Tibor Szemzõ playing Boney M hits in the best orchestration and resoning. Their world of music is like a huge cave under the see where the waxworks of Mick Jagger, Iggy Pop, Cassius Clay and Mambo Kurt sing together. Beside all: deep voices, eroticism, sub-bass and guitar-shrub.
Nakon koncerta smo se smucali po otoku, pogledali milijun svega, uglavnom manje stvari ne mainstream (te godine su bili The Cure, Pulp, Iggy, Cesaria Evora…) i, naravno, poludjeli smo od svega. Hare Krishna heavy metal orkestar od 30 ljudi. Weird elektronika, po otvorenim “parkovima” otoka ambijentalna glazba. Ludo.
Drugi dan smo se smucali gradom, Budimom i Peštom. Bježali od bakula po podzemnoj željeznici. Fulavali smjerove i otputovali izvan grada, zadnja stanica, nigdje ničega, samo Dunav. Uzaludno tražili starinski mađarski gulaš restoran s Gypsy muzičarima. Samo Chinese. Naletjeli na Traubi sodu i tako to. Predivan grad. U jednom trenutku je trebalo promijeniti eure, Mađari još uvijek imaju forinte. Dolazi od fiorino d’oro, zlatnici iz Firenze. Pronalazimo neki hotel, ulazim i na recepciji mijenjam novac. Okrenem se i netko mi maše. Ženska osoba. “Koga ja fucking znam u Budimpešti?” Cesaria Evora, glavom i bradom. S čašom nečega tamnog. Naravno da se ne znamo. Pun sam propusnica po rukama i onih passeva oko vrata i ona sa čašom nečega tamnoga misli da sam “somebody” ili da je podsjećam na nekoga tko je “somebody”. Festival je u toku, ne.
Priđem i kažem: “Hay Cesaria, how are you?”
“Hay, fine, how are you?” – odgovori Cesaria.
“Izlog” hotela je staklen i ovi moji izvana gledaju kako razgovaram s Cesariom Evorom i naravno ne vjeruju. “Od kada se ti znaš s njom?”.
“Ah, pa već godinama se dopisujemo!“ – serem.
Cesaria Evora je bila Zelenortska, Cabo Verde, pjevačica poznata po izvođenju stila moma, glazbeni stil Cabo Verdea koji se pjeva na autohtonom Zelenortskom Creole jeziku. Pjesme su najčešće o ljubavi, žaljenju za domom, nostalgiji i povijesti Zelenortskog naroda. Melankolična glazba. Dobila je i Grammyja. Voljela je nastupati bosa, pušiti i piti na pozornici. Barefoot Diva bio joj je jedan od nadimaka. Cabo Verde je bio ili još uvijek jest prilično siromašan otok, arhipelag zapravo i muškarci su najčešće odlazili raditi drugdje po svijetu. Žene su bile usamljene, pile rum, pušile i pjevale. Tako sam shvatio iz njenih pjesama.
Navečer opet na otok. Festival. The Cure su dosadni. Pulp tako tako. Manji stageovi su bili zanimljiviji.
Povratak je bio cool. Carinik je bio drugi i nije gnjavio. U jednom momentu nam je veliki bijeli miš skočio na krov auta, ali nismo se jako začudili. Ljuljao je auto i ponekad bi repom mlatio po zadnjem staklu. No big deal.
Postoji test doktora Hudolina; osoba koja redovno konzumira alkohol (ne mora se nužno opijati) ako uspije šest tjedana ne piti onda nije alkoholičar. Nego valjda uživaoc. Probao sam taj test i produžio ga na 18 mjeseci. Nekad davno.
Glazbena preporuka
Sve od Cesarie
Radian – Distorted Rooms (2023)
Kim Gordon – The Collective (8.3.2024)
Helado Negro – Phasor (2024)
Shit & Shine – Joy of Joys (2024)
DIVR – Is this Water (2024)
Kali Malone – All Life Long (2024)
Fer Franco – Ritos de Paso (2024)
Tristan Allen – Tin Iso and the Dawn
![Julienne [Žilijen]: neka se čita i uči](https://artkvart.hr/wp-content/uploads/2024/04/PHOTO-2024-01-29-14-57-33-600x400.jpg)