…Pozvalo me na ispitivanje jer da koristim ružne riječi i promoviram opijate, a ne veličam domoljublje, strani kapital, crkvu i ratno profiterstvo…

“Pa imaš li ti neku domaću temu, šta se kurčiš Berlinima,Viennama i Milanima?”.

…Opet je bilo ljeto. Davno. Puno prije mobitela i tik toka. Nekom greškom netko nas je pozvao da sviramo na jednom, tu našem obližnjem otoku. Dio benda je išao autom, a kolega i ja smo morali na bus. Našli smo se na autobusnom kolodvoru u Opatiji i čekali bus. Bus je stigao krcat, nema mjesta. Bilo je ljeto, kolovoz čini mi se.

Ok čekat ćemo drugi, stiže za sat vremena, imamo vremena za stići do otoka. Kupili smo bocu Maraskinog pelinkovca, sjeli na Slatinu, srećom ovih patetičnih Walk of fame zvijezda još nije bilo, otvorili bocu i pili, pušili, pili, pušili i popili bocu.

BTW, to je trebao biti moj prvi koncert, 16 godina.

Stigao je drugi bus, ponovo kompletno krcat, nema mjesta. Ok čekat ćemo sljedeći, za sat vremena, još uvijek imamo vremena za stići do otoka. Kupili smo drugu bocu Maraskinog pelinkovca, govorimo o litri ne o unučiću, sjeli na Slatinu, otvorili bocu i pili, pušili, pili, pušili i popili bocu.

Taman je stigao treći bus, ponovo jebeno kompletno krcat.

O fucking, čekat ćemo četvrti bus, za sat vremena, malo manje, ali još uvijek imamo vremena za stići do otoka. Kupili smo bocu Maraskinog pelinkovca, sjeli na Slatinu, otvorili bocu i pili i pušili i pili i pušili i popili bocu. Taman se pojavio jedan poznanik: „Šta radite?“

„Čekamo bus i pijemo pelinkovac!“. Pa je i on otišao po bocu, pa smo je otvorili i pili i pušili i pili i pušili i promašili četvrti autobus.

E, sad se već pojavilo pitanje što sad… nastaviti piti ili ipak otići do otoka.

Žena s blagajne koja se sigurno zabavljala gledajući glupane kako se opijaju i fulavaju buseve, nam je sugerirala da odemo do Žabice, kupimo karte, jer u Rijeci se bus napuni turistima i strancima, ljeto je, jer ovako nećemo ući niti u jedan bus. Katamarani nisu još operirali. A kao da bismo i prepoznali što je katamaran.

Završili smo bocu s poznanikom i otišli do Rijeke.

Uspjeli smo kupiti karte i rezervirati sjedala, bus ide za pola sata. Kupili smo još jednu bocu Maraskinog pelinkovca, otvorili i pili i pušili. Nismo popili cijelu bocu pa smo imali za piti i u busu. Šofer i kondukter su nam rekli da je i njima najdraži Maraskin pelinkovac. I jedan putnik. Badelov da je zakurac.

Stigli smo do trajektnog pristaništa, čekali trajekt i u pristanišnom caffe-baru popili još par Maraskinih pelinkovaca, čaše, ne boca. Na trajektu smo na šanku popili još par Maraskinih pelinkovaca. Bus staje po nekim mjestima po otoku pa bismo stigli popiti još koji Maraskin pelinkovac, a u jednom većem mjestu stoji pola sata pa smo stigli kupiti još jednu bocu Maraskinog pelinkovca. I dalje je ljeto i malo smo gluplji nego jutros i cvrčci idu malo na živce, a topli miris lavande ne služi ničemu.

A i ovce koje trče po gromačama oko ceste ne čine nikakvu pastoralu.

Stigli smo do mjesta na otoku gdje se sviralo. Riva ili glavni trg grada. Već je jako puno ljudi i čudimo se kojom greškom nas je netko pozvao da sviramo. Ostatak benda je već tamo, isto zabavljen bocama Maraskinog pelinkovca. Ispada da sviramo prvi, za sat vremena, taman za još bocu Maraskinog pelinkovca.

Naš nastup je trebao trajati sat vremena.

Trajao je dvanaest minuta, uključujući i tonsku probu. Imali smo snimku, tako znamo da je trajao dvanaest minuta.

U tih dvanaest minuta pjevač je uspio izvrijeđati svu moguću publiku, koje se skupilo pun kurac. I starci i majke s djecom. I turisti. I neka ekipa u odjelima. Publici se nije dopalo da ih ovaj vrijeđa, a prati ga nesnosna, atonalna, bezobrazna buka pa je na pozornicu doletjelo nešto kamenja i boca pive i kovanica. Bili su dinari. Nešto smo ih i skupili. Pjevaču se dopalo da se ovima ne dopada pa je pojačao slanje uvreda i psovki.

Ton majstor predlaže da prestanemo i poberemo se. Možda smo na osmoj minuti nastupa. Odjebali smo ga, kamenja je sve više. Publika je sve bliže pozornici s nakeženim zubima. BOOM… ton majstor je iskopčao razglas tako da je doslovce iščupao kabel od struje i začuo se taj veliki boom. Majstor se penje i gura nas s pozornice.

OK, OK shvatili smo… nismo vam se dopali.

Na putu do auta palo je par bačičoki po glavi svakome od nas četiri, nešto vritnjaka i par šuteva u bubrege. Kako čudno, pojavila se i milicija i predložila da nestanemo iz grada i s otoka čim prije. Nisu nas prebili i uhapsili i strijeljali jer su i oni vjerojatno bili zbunjeni kojom greškom je nešto ovakvo stiglo na njihov otok. Čak su bili i ljubazni.

Pojavio se i organizator koji je rekao da je njemu bilo super samo da… možda ipak… nestanemo. Nismo mogli “nestati“ jer više nema buseva, tek prvi jutarnji brod. Ovi što su došli autom su pametno nestali. Maknuli smo se s trga/rive, našli neki kiosk i kupili još boca Maraskinog pelinkovca. Neuspjeh smo brzo zaboravili.

Našli smo neku plažu i pili, pušili, pili, pušili… pa odlučili da se tofnemo u more. Ljeto je. Hm, nekim čudom na tom otoku je bila vojska, plaža je bila vojna, vojnik na straži je vidio hrpicu glupana kako se opijaju i praćakaju u vodi. Goli, naravno.

Pozvao je jebenu patrolu koja nas je puškama “zamolila“ da se maknemo jer da smo pijani i da se deremo, a da vojska već spava. Pa tek je deset sati navečer. WTF.

OK, shvatili smo… nismo vam se dopali.

U nekom šumarku smo dočekali jutarnji brod. Htjeli smo popiti nešto Maraskinog pelinkovca na šanku… nije radio.

Stigli smo u Rijeku, otišli do Palacha, koji se tada još zvao Ivo Lola Ribar(?) i što… popili još nešto Maraskinog pelinkovca.

Bend se zvao PORKO DIO.

Otok je bio Lussino/Lošinj, grad Lussinpicolo/Mali Lošinj

Glazbena preporuka: John Luther Adams – Darkness and Scattered Light (2023)