Probudio sam se usred noći s nepomičnom/umrtvljenom, zapelom u jednom položaju, bolnom desnom nogom. Nije više bila moja. Nisam mogao ustati i stati na nju. Vjerojatno sam sanjao nešto što nije trebalo. Zadnje čega se sjećam da sam neuobičajeno napravio bilo je da sam pojeo štapić ili kako se to već zove, Kinder čokolade.
“Dovucite se nekako do hitne!”, rekao je glas, vjerojatno studentica medicine na ispomoći, glas je bio ženski.
“Ali ne mogu hodati!”
“Mi na teren izlazimo samo u hitnim slučajevima!”
Nepomična noga, ha?
“Nije vam ništa akutno, nema loma, nema vode, nema nabubrenja, vene su u redu, nije vam ništa, vjerojatno je sve u glavi!”, rekli su školovani na hitnoj.
Odvukao sam se uz pomoć dva kišobrana, lijevi i desni, crveni i crni, no joke.
“Jeste li nedavno izveli nešto neuobičajeno?”
“Pojeo sam čokoladu…”
“Slobodni ste, uglavnom mirujte, lagano se gibajte i čekajte!”
I sada se poput vojnih/ratnih i civilnih invalida nakon WWI, sa štakama šećem vrtom/privatnim/sanatorijem, pušim, ponekad sjednem i slikam cvijeće. Samo ne na štafelaju i s temperama, nego eyephoneom.
Inače ove flowers/photo su prve dvije fotke koje sam HTIO napraviti otkad sam dobio eyephone, u smislu da isprobam kameru, dopala mi se ikona, old/photo aparat. Fototeka phonea mi je puna fotografija unutrašnjosti džepova hlača i kaputa, podova, noga, stropova, kuteva, nogu stolova, dijelova ulica, klubova, toileta i wc školjki, nepoznatih ljudi, policije, onog okruglog limenog poda u sredini Autotrolejevih buseva, pijeska po parkovima, bljeskova na nebu, nepoznatih prostora, nestvarnih prostora. Nisam znao da aparat sam radi. Od tempere do auto/photoinga. Quite something.
Neku večer, u fucking mirovanju/čekanju i odabiranju da po tisućiti put pogledam Krleža/Štivičić – “Putovanje u Vučjak” ili da ponovo pročitam Richard Brautigan – “Lov na pastrve u Americi” (Trout Fishing in America; za inozemne čitatelje Artkvarta), ili da pokrpam sve čarape, vjerojatno zbog trijeznoće, boli u nozi, zeitgeista i straha od velikog nadolazećeg, počeo sam yoga/razmišljati/sjećati se… ono o čemu već čovjek razmišlja ili se sjeća kad ga boli noga i ne može hodati. I sjetio sam se otoka Suska.
Bauljao sam, doslovce, otokom, tražeći nekakve sjeverne stijene.
Netko je rekao da je lijep pogled. Dopizdili su mi i donje selo i pješčana plaža i sunce (Camus pada na um). Valjda mi je trebalo vjetra/zraka. Pun vina i vatikanske rakije, na vrhu gornjeg sela počeo sam sve vidjeti crno/bijelo, poput boje video/spota kojeg smo snimali. Uzak kameni puteljak, okružen valjda vinogradima i nekakvim šašem i čini me se trskom. I iz nekakvog žbuna izleti rudlavi crno/bijeli tip, gura karijolu punu šute, starog željeza i smeća, spusti manige kariole na pod i bezubo izgovori: “…Gle, za ovaj isti posao tu dobijem 40, a na Lošinju gdje živim 20… Pa ti kontaj!”, podigne kariolu i ode dalje. Tip u video/spotu kaže: ”…TATA…TATA…”, a u Lošinju ima, isto njegove riječi: “…nekakav polustan…”.
Trebalo mi je neko vrijeme ali sam skontao, neke stvari se mogu riješiti, a neće, kao što se neke stvari neće riješiti, a mogu.
Glazbena preporuka:
– Masma Dream World – Please Come to Me (2025)
– John Glacier – Like a Ribbon (2025)
– Arve Henriksen & Robert Jurjendal – Haihara (2025)
– David Grubs – Whistle from Above (2025)
– Hesse Kasel – La Brea (2025)
– Nikolaienko – Love/Fidelity or Hiss Goodbye (2025)
– Jackson C. Frank – SVE SVE SVE …zaboravljeni blues/folk majstor
– Los Piranas – Una Oportunidad Mas De Triunfar En La Vida (2025)
– Kevin Drumm – Sheer Hellish Masma II (2025)
– Hekla – Turnar (2025)
– Rattle – Encircle (2025)
– Clipping – Dead Channel Sky (2025)
– Heimat – ITI ETA NO (2025)
– Sopa Boba + various – That Moment (2025)
– More Eaze & Claire Rousay – No Floor (2025)
– Inturist – Tourism (2025)
– Use Knife – Etat Coupable (2025)
– Floating Points/Pharoah Sanders/London Simphony Orchestra – Promises (2021)
– John Carpenter (da, John Carpenter) – Lost Themes IV-Noir (2024)
– Jefre Cantu Ledesma – Gift Songs (2025)
#Josip Maršić #Na putu
