„…Dopustite mladiću, ja ću vam otključati, meni je lakše, poznajem i ključ i bravu…“, kaže časna sestra i otključa mi pomoćna vrata za ulazak u spavaonicu samostana Družbe sestara Službenice Milosrđa, Anćele, na Pilama. Bilo je šest ujutro. Časna se zove Marija. „Drago mi je, ja sam Josip.“
Jedva sam se popeo uz stepenice. Uz samostan je i mala crkva sv. Vinka Paulskog. Samostan je nekad bio sirotište, pa jaslice, pa razne škole… Sada se može u njemu i spavati, funkcionira kao apartman. Prozor sobe gleda na unutrašnji vrt samostana, limuni u punom žutilu i žućenju zajedno. Sve skupa popularno zovu… „U švora“. Švore tiho „đipaju“ po vrtu i smješkaju se. Uglavnom se bave odgojem djevojaka i pomoći staricama. I ponekom glupanu pomognu otključati vrata.
More je nastalo tako da su naše none nosile kap po kap vode iz planina i iskipale ga na mjesto mora. Dubrovnik je nastao tako da su njihove none/babe nosile kamen po kamen s planina i iskipale ga na mjesto Grouda. Postoji i jedan kamen kojeg su jaka bura i olujno more iščupali s lukobrana Porporele pa se potopio u moru. Ugravirano je: „…ovaj kamen, težak 3159 kg, odlomljen je u more 25. veljače 1879…“. Dubrovačke none/babe su bile jake.
Na trg/vidikovac ispred tvrđave Revelin, tvrđave ispred koje vole tući ljude, djevojčica-zmaj je u pratnji oca došla krušnim mrvicama hraniti golubove. „Hajde baci…“, “Ma nema nijednoga…”, “Ma baci, saće oni…” (sve ovo čitajte i izgovarajte si na dubrovačkom dijalektu).
Djevojčica-zmaj baci prvu šaku i iz starog topa prvi se iskipa malo izgužvani golub i djevojčica viknu: ”Evo ga… Pere… On je uvijek prvi…”. Sekundu kasnije sve golubice i golubovi Dubrovnika pojave se iznad trga, klepetanjem krila zagriju zrak, slete i počnu kljucati krušne mrvice. Sve golubice i golubovi Dubrovnika. Svako malo bi preplašeni nečim ponovo uzletjeli, zagrijali zrak, preletavali kroz nas i ponovo sletjeli. Hitchcock comes to mind.
Djevojčica-zmaj je imala ime za svaku golubicu i goluba…: ”Evo ga i Đivo… i Stjepan… i Nikola, Maro, Đelo, Ante, Matea, Srđan, Srđana, Sandro, Ivan, Antonija… i onaj pohlepni golub Vili koji uvijek pojede previše mrvica pa se onesvijesti…”. Trebalo mi je sat vremena da isperem golublji drek sa sebe.
Malo niže tvrđave Revelin, prema gradu, neki zgužvani ulični svirač nabada na harmonici neku jako tužnu i jednostavnu Klezmer melodiju… Savršeni soundtrack za usporene japanske turiste koji ne znaju bi li više slikavali sebe ili zidine. Javni toilet za 1 euro je otvoren, spomen mjesto u ratu poginulom fotografu Pavi, je zatvoreno. Orlando je kažnjen, u kavezu, zafašan platnenim pojasevima oko grudi i penisa. Stropovi u stradunskim stanovima su jebeno visoki. Ne znam kako mijenjaju zavjese. Čaša crnog vina je 5 eura i to u glupom kafiću. Po okolnim trgovima, ne na Stradunu, mularija igra nogomet sa čepom od vode Jane. Japanci ih slikavaju.
Ono malo Gospara što je ostalo u gradu, noću navlači platnene Marko Polo škornjice i glanca Stradun. Ponos all around. Ali u predvečerje i u zoru grad i okolna brda i otoci predivno titraju u svjetlu ogromnog mjeseca iznad Srđa i ljubičastog/rosso di sera (bel tempo si spera) na visokom moru/horizontu i na jutarnjem suncu i nježnoj buri (daj se otrijezni… op.a.). Nekada davno zločini počinjeni za vrijeme juga bili bi blaže sankcionirani jer da jugo utječe na mozak, raspoloženje… (jugo vjetar, ne juga država op.a.).
Dubrovački Lazareti su prva karantena u svijetu, postali su to odlukom Velikog vijeća Dubrovačke Republike iz 1377. godine. Fuck, to je bilo davno. „Veniens de locis pestiferis non intret Ragusium nel districtum/tko dolazi iz okuženih krajeva, neka ne stupi u Dubrovnik niti na njegovo područje“. Najčešća je bila kuga. Trajanje karantene je bilo 40 dana, od tuda i ime karantena, talijanski quaranta, 40, a zdravstveni radnici nazivom KACAMORTI su nadgledali provođenje i poštivanje odredbe o karanteni.
Lazareti su mijenjali lokacije. Lazareti na Pločama nedaleko tvrđave Revelin, tvrđave ispred koje vole tući ljude, nastali su 1590. godine. Prijatelji i kolege iz Art Radionice Lazareti su prije par dana izložbom, audio, video, filmskim, predmetnim i inim instalacijama, arhivom, svim mogućim podsjetnicima, fotografijama, pismima, scrap-notama, drvom, performansima, glazbom, kolačima i alkoholom obilježili 35 godina postojanja. Sva moguća imena, sve scene i kreativnost all around. Da nekompetentan i neovlašten ne pizdim, guglajte o bitnosti svega toga.
Zgazio sam se bocom ROZOMARINA. Rozomarin je ljepljiva, slatka rakija od ruže. Mislim da se i drveni namještaj može lijepiti rozomarinom.(dijalekt ponovo op. a.).
“Sve je to u redu mladiću, svatko od nas ima svoju službu… Vi svoju, mi našu…”, rekla mi je sestra Marija, dok me nježnim pogledom pratila kako gađam stepenice.
Glazbena preporuka:
– Ange Madame – Ange Madame (2024)
– Fievel is Glauque – Rong Weicknes (2024)
– Klara Lewis – Thankfull (2024)
– Earthen Sea – Recollection (2024)
– Seaworty & Matt Roswer – Deep Valley (2024)
– Rubbish Music – Fatbergs (2024)
– Fennsez – Mosaic (2024)
– Tyler the Creator – Chromakopia (2024)
– Cel – Five Minutes to Self Distract (2024)
– Rois – Mo Lean (2024)
– Yara Asmar – Stuttering Music (2024)
– Lili Holand-Fricker & Sean Rogan – Dear Alien (2024)
– Nonconnah – Nonconnah vs. The Spring of Deception
– Claire Rousay – The Bloody Lady (2024)
– Various Artist – Ay Ke Disco…boogie,pop&funk from The South Chinese Sea (1974-1988)
– Michaela Turcerova – Alene Et (2024)
– Rafael Anton Irisarri – Facadism (2024)
– James Blackshaw – Unraveling In Your Hands (2024)
– Sal Dulu – Nafuchsia in Fantasy (2024)
Koncertna preporuka:
– The Necks, Lauba, ZG, 23.11. 2024.
Fotogfafije Zoran Medved i Josip Maršić
#Anćele #Dubrovnik #Josip Maršić #Lazareti #Na putu
