Susjed me zamolio da mu pričuvam kućnog ljubimca dok on ide na skijanje. Sve ok, samo ljubimac mu je varan. Da, varan, onaj ogromni, slinavi, grozni gmaz. Zauzeo mi je cijelu sobu, islinio je i izsekretirao se po svoj opremi, kompjuterima etc. Susjeda su na skijanju oteli, valjda slovačka mafija. Obitelj nije imala novca za otkupninu i varan je ostao puno duže u mojoj sobi. Nisam mogao ništa raditi tjednima. Potrajalo je dok ga nisam, u suradnji sa zagrebačkim zoološkim vrtom, uspio maknuti. Za susjeda ne znam.
Stalno slušamo, čitamo, gledamo kako se napada strane radnike. Čak i tu, kod tolerantnih NAS.
Grozno, sramotno, bespotrebno, glupo i bez veze. I sve skupa suprotno od nauka koji promovira knjiga koju većina napadača sigurno ima doma, ili njihovi roditelji, i čijim se koricama omataju nedjeljom oko 10 h. Čitali je nisu sigurno. Mudrog i smirenog gospodina koji nedjeljom oko 10 h poziva na dobro i poštivanje svih i otvorenost doživljavaju vjerojatno kao trn u uhu. I većina nosi trenerke.
Ima jedan dosadni pjevač koji stalno sere o dobroti i zajedništvu, nazovimo ga UPM-10-KRE (10 se ovdje čita engleski “ten”, inspirirano R2D2-om, artuditu, sjećate se onog zujavog robota pepeljare iz Star Warsa; što je s onim dlakavim narkomanom Chewbaccom, silovao princezu Leu, a izvukli su se na sinkopu, short circuit i space-tsp)… Uglavnom, taj šlager-pjevač uporno se poziva na tu knjigu od par rečenica iznad i nešto poziva na dobrotu, ali uska je ta dobrota, nije za sve, samo za posebne, samo za jedne – zla dobrota.
…Nije to taj pozdrav… to je sad ovaj pozdrav koji nema veze s tim istim pozdravom koji je tada bio pozdrav i koji je tada bio baš taj pozdrav, ali ovaj sada pozdrav je taj isti pozdrav, samo nije od onda kada je taj pozdrav bio taj pozdrav, jer sada ovaj pozdrav je sada pozdrav koji je isti kao pozdrav koji je onda bio taj pozdrav, samo sada ne služi kao taj pozdrav koji je bio tada, nego je sada pozdrav ovaj pozdrav koji je sada baš taj pozdrav, a koji je nekad bio baš taj pozdrav, koji sada nije taj pozdrav jer je sada, a ne onda kada je taj pozdrav bio taj pozdrav kojim se pozdravljalo tada kad se koristio taj pozdrav koji nije ovaj sada, koji je isti kao pozdrav koji se koristio nekad, nego je pozdrav sada… FUCK OFF
JM? U koju školu si ti išao da ti logika tako dobro ide? …Pa u pedagošku gimnaziju kraj Bonavije… koju drugu… imali smo logiku, filozofiju, latinski, sociologiju, tjelesni S/M, komunikologiju… išao sam negdje generacijski s djevojkom koja je kasnije neko vrijeme radila kao predsjednica… i sada laganu shizofreniju i stres liječi skakanjem po hladnim vodama Arktika i pretjeranim fotografiranjem… sigurno je se sjećate… ako ništa drugo, barem po izbornoj/pobjedničkoj večeri kada prvi pobjednički govor, mada je, nećete vjerovati, ONA pobijedila, uglavnom prvi govor nije održala ONA nego U-ON, jer jebemu mater ipak je on muško, a ONA je samo pobijedila… anyway, taj U-ON sada tugu za muškom vlašću i naftom liječi pretjeranim odlascima u Disneyland i beskrajnim razgovorima sa Šiljom i Hromim Dabom i drugim iseljenicima.
“Nije čudno da cijeli svijet ide u kurac, pa sve veći broj ljudi nosi trenerke… PORCA PUTANNA DI COTONE PLASTICO!” – Valentino Clemente Ludovico Garavani aka Valentino (R.I.P.)
Dan prije Božića mi je simpatični momak iz Filipina u Mlinaru poželio: “…sretan Bočić, sir…”. Fair enough. I mnogi majmuni bi sada (kako se na engleskom kaže… ja sam moj mjesec?), mnogi majmuni bi sada srali – fuck, ne zna naš jezik, bla-bla, ne poštuje nas etc. Fuck you.
Mene je jezično obogatio, a da ni ne zna. Od tada više ne koristim riječ “unučić” za onu bočicu alkohola koju svi trenerkaši rado kupuju… loza… pelin… badel… znate sigurno… sada koristim tu njegovu riječ – bočić – nekako mi za naš liburnijski kraj to super paše – bočić… “unučić” me ionako uvijek podsjećao na govnjare u Varteks odijelima koji se bave politikom i na ove u trenerkama.
Ne znam koliko se sjećate, jer sjećanje je sve kraće, mnogi noviji riječki političari su u kampanjama koristili bullshit priču kako su “… djeca Palacha i da su rock… ono ipak malo tvrđi zvuk…”. Sada predlažu zabranu alkohola, OK, iza 20 sati, ali bullshit je zamotan u neki good cause i bez veze, ali fuck, ipak su oni rock. A i Sniffit su makli, heheheheheehehehehehe. Ali puštaju/puše onog UPM-10-KRE-a i njegovu dobrotu. Rock. Možda nam opet treba puno, puno PUNKA. I mama koje se brinu s razlogom.
Ovom plastičnom signalnom lutku, koji je prije par epizoda dobio kacot, šamarčinu i žventolu, netko je u novogodišnjoj noći oteo gornji dio tijela pod sumnjom da je strani plastični radnik. Poslije je ispalo da su mu operirali mozak, da ga preusmjere, da bude više naš, jer je prije gledao ulijevo i mahao crvenom signalnom zastavicom.
I nakon operacije lutak i dalje maše crvenom zastavicom i gleda ulijevo.
Prije par godina sam putovao u Köln, da, onaj grad u Njemačkoj s katedralom i na velikoj rijeci. Festival suvremenog plesa i kazališta. Prvo što je jedna od organizatorica festivala, u kombiju od aerodroma prema gradu, rekla nakon “willkommen” bilo je: “Köln je jako skup grad za piti po kafićima, gostionicama, klubovima, barovima i takvim mjestima, ali građani Kölna su jako drinkfreeminded i drunklieblings (krivo, ali lijepo izgleda riječ)… uglavnom, osjećajte se slobodno piti vani po ulicama i parkovima i nosite alkohol gdje god hoćete, a dućani i marketi rade dugo, neki i seven eleven… prost, skol, gesundheit i cijene su narodne.”
Btw., postoje ljudi koji ne mogu vršiti nuždu nigdje nego u vlastitom domu/vlastitom WC-u i to se na njemačkom zove HEIMSCHEISSER ili home-shitter na engleskom. Ne znam zašto, ali nešto me podsjetilo na ovog UPM-10-KRE pjevača i na neke političare. Mi nemamo riječ za tu situaciju, još. Zapravo imamo, ali neću.
Anyway, nakon te vesele upute organizatorice festivala… šetnja uz rijeku Rajnu… milijun klupa i sve zauzete veselim ljudima svih dobi kako zdušno ispijaju što već ispijaju… prost, skol, gesundheit… etc. Otmjeni stariji bračni par, taman ispred mene, otvaraju posh srebrni kofer s pojačanim kutovima, znate one big zakovice, i iz kofera vade mali tronožni stol. Na njega stavljaju predivne kristalne, da, vinske čaše… i puuuum, otvore butelju finog vina, kucnu se i veselo gledaju Rajnu i zapjevaju “…komm, gib mir deine Hand…” (prepjev “I Want to Hold Your Hand”, tko ne kuži… u filmu Fatherland s Rutgerom Hauerom… Uglavnom, u filmu su nacisti pobijedili i devetstošezdeset i neka godina je i dok se netko vozi taksijem Berlinom vidi se veliki billboard plakat na kojem piše DIE Beatles… ali to je u filmu… FUCK OFF, nazis).
Nakon prizora divnog starog para šmugnuo sam malo na ulicu i opet veselje… par nekakvih naprava… putujući šank/bicikla/bierstubbe/maschine… dakle… naprijed prednji dio bicikle s volanom i biciklistom koji upravlja… otraga… nešto kao traktorska prikolica s velikim drvenim šankom kao u pivnicama i barskim/pivskim stolicama, pet sa svake strane… ali sve to je spojeno bicikla-lancem i onim osovinama za lance… daj skrati JM… uglavnom… svi pedaliraju, piju pivčinu iz špine koju isto pokreće pedaliranje ovih desetak veseljaka… urlaju neki meni nepoznati schlager.
Schlager… nakon WWII i njima pušione, Nijemci su morali zaboraviti na dobar dio svoje kulture, visoke i popularne, zbog nazi doktrine etc., i tako su nastali schlageri, sentimentalni, catchy pop tunes koji pjevaju ni o čemu jer ni o čemu nisu smjeli pjevati. Ni o čemu u smislu… stihovi su često bili o idealiziranom dnevnom životu… pivo, bicikla, šnicl, najlonke, etc. Tih alko/bicikla naprava bila je krcata ulica.
Ožednio sam, naravno, u nekom seven eleven marketu kupio bocu dobrog španjolskog crnog vina i staklenu vinsku čašu, sjeo u park i cuclao. Odjednom se oko mene stvorilo dvadesetak vjeverica, poljskih miševa i nešto voluharica. Mislim da sam i jednu papigu vidio. To je bilo nakon par čaša Tempranilla. Divan grad Köln.
Ajdovščina je jedna od općina u Republici Sloveniji. Ima 20.000 stanovnika. Gospodarsko i kulturno središte u Vipavskoj dolini sa 28 lokalnih zajednica i 45 naselja. Blizu Italije.
Potječe još iz kamenog doba. Poznato po Fructalu, tvornici sokova i slatkiša. Pokrenutoj 1945. godine.
…hej JM, to nikoga ne zanima…
Festival punk/rock/noise glazbe u hangaru sportskog aerodroma u Ajdovščini. Band u kojem sam tada bio aktivan dobio je “titulu” jednog od najglasnijih, teških, hardcore u svakom smislu bandova – divljaci i strah. Fair enough. Ali imageom ne bi nikad pomislili da smo to mi kad bi nas vidjeli. Naočale, hlače na crtu i obične cipele. Izgledali smo kao gay numizmatičari i filatelisti koji su fulali kat.
Na tim festivalima uvijek srećeš kolege… duge kose… narančasti irokezi… kožne odore… lanci… sjekire… mačevi… čizme na špic… cowboy boots… cowboy hats… dizajnirani prsluci… skupe trenerke… narukvice sa šiljatim čavlima/brokvama od metar… jednom je jedan pjevač pao s tim brokvama na rukama i zabio se u drveni pod… nije se mogao ustati koliko su mu se brokve zabile u pod i morali su prekinuti nastup… uglavnom, ekipa je bila uvijek ultra fashion uređena… tetovaže i tetovaže… i još tetovaža.
Kažem, među njima mi, kao totalni vizualni promašaj, a kao jako opasni na pozornici. Živjeli smo u Ljubljani, kompletno bez novaca. Jeli bismo samo kad je bio nastup. Nismo imali fucking centa za čizme, frizure, ma nismo imali za šampon za ikakvu frizuru, nismo imali za češalj za frizuru… nothing… ponekad bi na Tromostovlju bio kakav sajam rabljenog svega pa bi si priuštili te naftalin-jeftine hlače na crtu. Ponekad bi u kakvom backstageu pronašli kakve bačene i pošteno iznošene donje gaće.
U jednom halucinogenom magnovljenju dosjetili smo se kako popraviti image, da izgledamo fucking dangerous ili još više dangerous od ovih manekena. Crveni i crni flomaster. Jebeno jednostavno. Crnim bismo si obojali jedan od prednjih zubi. Toothless uvijek izgleda opasno, još od zlikovaca u stripovima, sjetite se, ili gusara. Crvenim bismo si bojali sitne točkice po tijelu i licu – rubeola, ospice, kozice i ostale kožne bolesti, kužite, sickness uvijek izgleda opasno. I bingo/touché – crvenim flomasterom bismo si na unutrašnjoj strani lakta, da tamo, crtali tanke, tanke točkice – junkie spots. Zavrnuli rukave i bez zuba i s ospicama šetali po dvorani/klubu/hangaru ili gdje već, backstageu. Nitko nije htio biti blizu nas. Junkie uvijek izgleda opasno. Kurac brokve.
Nazad u Ajdovščinu.
Nakon nastupa, za spavanje smo bili dodijeljeni nekom mladom punkeru. Imao je ogromnu seosku kuću s milijun soba. Mislim, njegova obitelj. Sjedili smo u kuhinji, starinska, sva drvena, lijepo dizajnirana. Bilo je već kasno u noći. Ispod drvenog kuhinjskog stola na podu nekakva vrata, znate, kocka drukčije boje s onom čeličnom okruglom brokvom za podignuti ih.
“Što je ispod?”
“A tle moj ata (tata na sl.) ma vinsko konobo (ima vinsku konobu)!”
OK. Naravno, sljedećih par sati smo se samo spuštali gore/dolje i ubijali vinima i sve više urlali.
Mladom punkeru se odjednom jako dopao naš image – rubeole, krezubosti i fake junkie točkica – i poželio se isto tako urediti. Nacrtao si je rubeolu, ospice, krezubost i junkie točkice i sav veseo i pijan ko letva spuštao se ispod stola u konobu, praveći sve više buke po stepenicama/ljestvama. Možda je čak i pao par puta, sve je drveno… puuum, pummm, tuuuf.
U jednom momentu dosta teatralno otvore se glavna kuhinjska vrata i iz njih se pojavi ogroman, ogroman čovjek, jako fucking širokih ramena i, ne možeš ne primijetiti, ogromnih seljačkih/poljoprivrednih šaka, u kariranoj košulji i trliš-hlačama. Otac ovog našeg punk domaćina – nije bilo teško za skužiti. Naravno, probudili smo ga, a on uskoro mora na posao.
“Gdo ste pa vi?” – čak je i dosta smireno pitao.
“Gosti vašeg sina, festival etc., spavanje.”
Vješto se pravio da ne vidi naše rubeole, ospice i krezubost koje smo mi brzinski pokušali ukloniti.
“A gdje je moj sin?”
A sin upravo ronda i pada po konobi dva metra niže.
Sin se nekako popeo gore, ugledao oca, smrznuo se, prosuo bokal vina i nekako, loše, ali nekako se dovukao do stolice i sjeo, trudeći se da mu otac ne vidi lice puno ospica i krezubosti. I nešto je pokušao baljezgati, jadan pijan, o festivalu, nama, spavanju etc.
“Sine, pogledaj me!” – zaružio je otac-div prema sinu.
Punk-sin ga je pogledao i u tom susretu očiju oca i sina dalo se naslutiti da otac nije baš happy što mu je sin punker, a kamoli…
“Što ti je to na licu, sine?”
“A tata, imam ospice i rubeolu!”
Dok je to izgovarao, pojavio se i nevidljivi zub.
“A kje maš zob?”
Nekako se dalo osjetiti da se generacijski jaz produbljuje, drito pred nama.
“Sine, odvedi goste u sobe i onda se vrati tu!”
Drugo jutro sin je bio lijepo počešljan i nije nas baš htio pozdraviti pri našem odlasku.
Sorry, ali punka uvijek treba.
I konjaka.
Glazbena preporuka:
– Flathill Airlines aka Enver Krivac – Ambient Diary (2025, YouTube channel)
– Hayward & Dalek – Hayward & Dalek (2025)
– Babau – The Sludge of the Land (2025)
– Retail Drugs – Factory Reset (2025)
– Burnt Harbours – Blood High Star (2025)
– Wrens – Half of What You See (2025)
– Aicher – Defensive Acoustic (2025)
– Daniel Lea and Jamie Michael McCarthy – HTOCNEA (2025)
– Taylor Deupree & Zimoun – Wind Dynamic Organ, Deviations (2025)
– Big Blood – Moonlight, Again (2025)
– Aya – Hexed (2025)
– Nick Cave & Warren Ellis – The Death of Bunny Munro (soundtrack, 2025)
– Pulman – III (2026)
– Sister Irene O’Connor – Fire of God’s Love (časna sestra doslovno, 2026)
– Dialect – Full Serpent (2026)
– Erik Hall – Solo Three (2026)
– Mandy, Indiana – URGH (2026)
– Shackleton – Euphoria Bond (2026)
– Sam Slater – Lunng (2026)
– Joshua Chuquimia Crampton – Anata (2026)
– Daniel O’Sullivan & Richard Young – Persian Carpets (2026)
– Nilza Costa – Cantigas (2026)
– U.e. – Other Girl (2026)
– Foetus – Halt (2026)
– ZU – Ferrum Sidereum (2026)
– Sleaford Mods – The Demise of Planet X (2026)
– Xiu Xiu – Xiu MuthaFuckin’Xiu Vol. 1 (2026)
– Mary Lattimore & Julianna Barwick – Tragic Magic (2026)
– Ian Wellman – Particularly Dangerous Situation (2026)
– Rafael Anton Irisarri – Point of Inaccessibility (2026)
– Karshni – Buck Wild (2026)
– Nightingale Floor – Five Stagings (2026)
– KMRU – KIN (2026)
– Peaches – No Lube So Rude (2026)
– Phew & Danielle de Picciotto – Paper Masks (2026)
– Ishmael Ali – Burn The Plastic, Sell The Copper (2026)
#Ajdovšćina #Josip Maršić #Varan
